Hvala našim lavovima Redžoviću i Poturku, pronijeli su svijetom slavu Bosne i Hercegovine!

Piše: Muamer Bandić

“Moji su drugovi žestoki momci velikog srca i kad se bije i kad se ljubi i kad se puca”

U društvu našeg nekada najuspiješnijeg bokserskog teškaša Enesa Pešteka u subotu sam prisustvovao K-1 World Grand Prix spektaklu, kojeg je u Skenderiji organizovao jedan od najboljih bh. boraca K-1 sporta Dževad Poturak. Istovremeno, bio je to i oproštaj od borilačke karijere našeg “Kralja Koloseuma” Adnana Redžovića.



Sve me je podsjetilo na 2002. godinu i spektakl kada je Adnan osvojio turnir “Kralj Koloseuma” u prepunoj Skenderiji. Tako je Ado u subotu okončao svoju bogatu sportsku karijeru tamo gdje je sve i počelo. Simbolična je ta Skenderija za Adnana i njegovu karijeru, ali i za sve nas koji smo se bavili sportom i pratili razvoj borilačkih sportova, kako u Bosni i Hercegovini tako i na svjetskoj sceni.

Mali broj sportista u svojim karijerama doživi jednu takvu noć!



Te 2002.godine u Skenderiji održan je prvi K-1 turnir na kojem su sudjelovali najbolji borci iz regije poput Rudana, Marhola, Vlahovića, Ostojića, Jovanovića i našeg Jasmina Sejdinovića iz Banovića, a ova već etablirana imena u K-1 ringu dočekuju sarajevski borci Adnan Redžović i Dževad Poturak. Skenderija je bila puna nas koji podržavamo, volimo i bodrimo Adu i Džekija. Najavljeni K-1 spektakl nije nimalo razočarao mnogobrojnu publiku. U prvom meču Ado se bori sa slovenskim borcem Marholom. U svome prepoznatljivom stilu ulazi u seriju udaraca i krošeima obara protivnika nekoliko puta. Skenderija je na nogama i pozdravlja njegovu perfektnu tehniku! Potom nastupa Džeki protiv beograđanina Jovanovića. To je bio pravi rat u ringu. Dževad odnosi pobjedu, ali po cijenu ozbiljne povrede glave. U drugom krugu Ado se bori protiv Ostojića i kroz dodatne dvije runde, u kojim je pokazao svu raskoš svojih bokserskih tenhnika, preciznih i jakih udaraca, odnosi još jednu pobjedu koja atmosferu u Skenderiji dovodi do usijanja. U svom drugom meču večeri Poturak se bori sa Rudanom, u čijem uglu stoji osvajač prvog K-1 turnira Branko Cikatić. Iako Dževad ulazi u meč s ozbiljnom povredom glave njegovo hrabro srce ne pomišlja na odustajanje. Svi koji pratimo borilačke sportove znamo da Dževad ne bi bio Dževad, a da ne izađe i ne da u ringu sve od sebe. Nažalost, zbog ozbiljnosti Dževadove povrede, ogromnog hematoma na glavi, sudija prekida meč. To je izazvalo veliko razočarenje u dvorani jer je Poturak jedan od najsrčanijih sportista, a sarajevska raja voli takve momke.


U finalnom meču bore se Redžović i Rudan. Naš borac je već poprilično istrošen zbog 5- 6 rundi koje je odboksovao u prethodna dva meča, a protivnik mu je prilično svjež. Na samom početku Rudan nekim čudnim direktom obara Adu dok u sali nastaje muk i veliko razočarenje. Zatim Redžović, kao na filmskom platnu, poput Rokija, ustaje i oba borca ulaze u seriju strašnih udaraca. Rudan pada i sudija mu broji dok Skenderija gori, a salom se prolama: Ado, Ado, Ado Ado... Adnan Redžović je pobjedio Ivana Rudana i zasluženo ponio titulu “Kralja Koloseuma” u noći za pamćenje za sve nas koji pratimo i volimo borilačke sportove.

Ado je napravio istinski podvig i učinio naš grad ponosnim. Svi mi, ta neka ratna generacija koja se bavila borilačkim sportovima, imali smo želju da postanemo slavni borci i da svoje vještine pokažemo i izvan opkoljenog Sarajeva. Upravo su ova dvojica lavova u tome uspjela i učinila nas sve ponosnim. Kapa do poda za ove istinske veličine sarajevskog sporta!



Adnana Redžovića poznajem dugo i pratim njegovu karijeru još od mečeva u amaterskom boksu sa Almedinom Fetahovićem, Kukićem i mnogim drugim borcima. Već tada je bio vrhunski sportista i sigurno jedan od najboljih naših boraca u amaterskom boksu.

U profesionalnom boksu je također ostvario sjajnu karijeru. Sjećam se njegovog meča za titulu prvaka Evrope u teškoj kategoriji sa Arnoldom Gjergjarom, jednim od najboljih boksera tehničara u svijetu i dugogodišnjim sparing partnerom svjetskog prvaka Vladimra Klička.

Dževad Poturak je moj komšija i radi se o izuzetno hrabrom, srčanom borcu i vrhunskom sportisti. Tu srčanost i hrabrost Dževad je naslijedio od svog daidže Ediba Halilovića, heroja i gazije iz naše mahale, koji je svoj život ugradio u temelje naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.



Sjećam se i kada je Džeki govorio da će se boriti u Japanu, te je zaista otišao i borio se na najprestižnijim svjetskim borilačkim turnirima u Japanu. Postoji jedna anegdota da kada je Alistair Overeem bio najspremniji i kad promotori nisu mogli da mu pronađu protivnika pa su nazvali Poturka, koji je meč prihvatio bez razmišljanja. Nikada ga nisam pitao da li je to istina, ali poznavajući Dževada vjerujem da jeste. Mnoga prestižna i slavna imena borilačkih sportova su padala od udaraca našeg Dževada Poturka, poput Alekseja Ignjašova, Melvina Manhoefa, Jorgena Kruta itd.

Dvojac Redžović i Poturak su pioniri ovog sporta u našoj zemlji i napravili su vrhunske svjetske karijere u kik-boksu. Bili su najbolji ambasadori naše zemlje, te se u mnogim državama svijeta vijorila zastava Bosne i Hercegovine zahvaljujući njihovim sportskim uspjesima. Šteta je što ovi naši momci nisu započeli svoje karijere u uređenijoj državi, jer bi sigurno bili sami svjetski vrh u ovom sportu. Nažalost, cijelu svoju karijeru su proveli u nedostatku osnovnih sredstava za kvalitetne treninge, isključivo zbog neuređenosti državnog sistema koji bi se trebao brinuti o vrhunskim sportistima i omogućiti im barem kvalitetan trenažni proces.

Posebno je žalosno danas da ovi sada sportski penzioneri, zbog neuređenosti sistema nemaju sistemski riješen status, kako bi barem kao treneri mogli uspješno da odgajaju i pripremaju nove naraštaje bh. sportista. Poslije ovakvih karijera i sportskih uspjeha, najmanje što su zaslužili od države je da im se osigura barem sportska penzija.

Beskrajno sam ponosan što poznajem Adu i Džekija, te što sam jedan dio svog života proveo trenirajući i družeći se s njima. Oni su pravi lavovi našeg vremena. Istinski sportisti koji se ne bave namještanjem mečeva. Uvijek se bore srcem i kada dobijaju i kada gube, ali se ne bave nesportskim i prljavim stvarima. Ako neko ima želju da pogleda vrhunski meč onda neka potraži njihove borbe, jer svaka njihova borba je njihov život i tu nema laganja. Lavovi naši, hvala vam na svemu sto ste uradili za sport, za naš grad i našu državu! Vaš život i vaše karijere su svima nama lekcija, koja traje evo više od 30 godina!