Između Holiday Inna i Hillsa: Bošnjaci nikad nisu zatvarali vrata dok ručaju, to mogu samo Konaković i njegove (po)vezane age

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

“U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti da to obavimo, osnovne naše institucije (Preporod, Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Islamska zajednica i Merhamet) pokrenuli su sazivanje ovog Sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i po mogućnosti svih regija”.

Ovako je na prvom Saboru Bošnjaka 1993. godine govorio Alija Isaković, naglasivši potrebu da se u okupljanju tadašnjih Muslimana koji na Saboru vratiše naziv Bošnjaci, sabere sve što Bošnjaci mogu ponuditi u najširoj mjeri. Dakle, u opkoljenom gradu, tadašnje rukovodstvo Sabora jasno je vidjelo potrebu da se Bošnjaci pri odlučivanju o krucijalnim pitanjima okupljaju kroz sve segmente njihovog društvenopolitičkog bića. Ali ni tada, kao ni na drugom Saboru 1994. godine Bošnjaci se nisu zavlačili u pećine intelektualnog mraka iza zatvorenih vrata, nego su na događaje na kojima definišu svoju budućnost pozivali i predstavnike svih religija, ali i diplomatski kor.

Otvoreni prema svijetu, okupljeni u različitosti pozicija i društvenih položaja, s različitim stavovima, bošnjački društveni, duhovni i politički intelekt znao je da nema spasa u odlučivanju koje nema široku podršku i stav.

Na to će vremenom u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini zaboravljati oni koji su političku moć crpili upravo iz odluka i blagodati dva sabora Bošnjaka. Prvo je to uradila SDA, činila je to još vidljivije i pogubnije Socijaldemokratska partija koja je sa pozicija koje pripadaju Bošnjacima nastojala maksimalno dehumanizirati bošnjaštvo, pretvoriti ga u pojam ruralnog rugla. Ni Stranka za Bosnu i Hercegovinu nije se oslanjala na principe i stavove prva dva sabora Bošnjaka.

A onda su Bošnjaci daljnjim odmakom vremena ubrzano možda i dirigovano zaboravljali šta ih je okupljalo u vremenu odbrane od agresije i šta ih je na kraju odbranilo. SDA kao politički pokret koji je vodio ključnu riječ u odbrani počeo je da se osipa i cijepa na dijelove i djeliće. Nastajale su stranke a iz stranaka ego manijaci umišljeni u svojoj veličini. Zapravo, s današnje distance gledano, jedino se Haris Silajdžić izdvaja u tom krugu novopečenih liderokrata koji su Bošnjacima nudili spas vjerujući da su oni neki novi brozovi.

Sabor je ostao u prošlosti, kao i svijest o prostoru u kojem živimo i činjenici da su ratne trube zamijenile ratne harmonike. Možda su se kompozitori zla mijenjali, ali su zle note ostale da vise kao kobna sudba nad Bosnom i Bošnjacima.

A Bošnjaci su za to vrijeme lutali između krajnjih dometa desnog i lijevog političkog karaktera, potpuno pogubljeni i obesviješteni u vremenu i prostoru.

“Naša borba za integraciju Bosne i Hercegovine će u velikoj mjeri zavisiti od nas, šta možemo. Hoćemo li ili možemo li od dijela Bosne, koji kontrolišemo, napraviti savremenu, demokratsku i slobodnu zemlju. Da li ćemo znati da to učinimo?”, upitao je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović na drugom Saboru Bošnjaka 1994. godine.

Bojim se da na ovo pitanje iz jednog potpuno drugačijeg konteksta ni danas nemamo odgovor. Zapravo, imamo odgovor da su Bošnjaci u proteklih 30 godina od drugog Sabora izgubili čak i dijelove prostora koji su kontrolisali. Pedlja se dalje Bošnjaci, njihova politika i intelekt nisu pomjerili s prostora koji im je u amanet ostavila Armija RBiH.

Institucije su se urušavale i urušavaju se, povratak je zamijenjen unutrašnjim migracijama zarad političkih potreba, razvoj države i društva zamijenjen stvaranjem jasno odvojivih kasta i siromašnih ljudi, obesmišljavao se patriotizam, ratni put…

Poput ljudskog stada Bošnjaci su lutali i zalutali.

Tri decenije poslije, Bošnjaci koji su se odvojili od matičnog političkog pokreta (SDA) postadoše lideri i povedoše delegacije na pokušaj sabora koji je završio ručkom i diskusijom iza zatvorenih vrata koja nije odvela nigdje.

Umjesto vrha bošnjačkog intelekta, politike, kulture, religije, umjesto gostiju iz diplomatskog kora, na Ilidži (u Hillsu) okupiše se neke nove age. Možda nisu pili vino, ali su iza zatvorenih vrata pili krv svakom Bošnjaku svjesnom da su okupljeni zapravo samo političke pijavice narodnog novca.

Pogledamo li politički kolorit okupljenih jasno je da nije riječ o bilo kakvom okupljanju radi sudbine Bošnjaka i Bosne, već više o pokušaju međusobne podrške potkapacitiranih snaga koje nastoje preuzeti punu kontrolu nad Bošnjacima.

U prostor na udaljenosti manjoj od 10 kilometara stala je putanja Bošnjaka i Bosne protekle tri decenije. Od Enesa Durakovića i Alije Isakovića do Elmedina Konakovića, Usamea Zukorlića i Rame Isaka.

No, nije greška na onima koji su se zarad svojih ličnih i partijskih interesa okupili na Ilidži. Politička kratkovidnost svih učesnika tog paraformacijskog skupa je odveć dokazana.

Greška je u onima koji su se povukli ostavivši prostor agama na Ilidži. Političarima, intelektualcima, vjerskim autoritetima u zadatak je da nakon tri decenije progledaju dok još mogu i imaju gdje.

Predugo smo pisali o svebosanskom saobru i njegovoj vitalnoj potrebi u očuvanju i jačanju države Bosne i Hercegovine: S obzirom da ANU BiH nije mogla taj zadatak iznijeti jer su ga sabotirali Ivo Komšić i njegovi nalogodavci, jasno je da se nešto mora promijeniti.

A promijenit će se kada intelekt, politička misao i snaga vjerskog autoriteta okupi širi skup Bošnjaka i definiše crvene linije odbrane države i naroda. A onda taj kapacitet unese u još širi kontekst svebosanskog sabora u punom svijetlu da u tom slučaju nema negiranja bilo kog identiteta, a da je u tom okupljanju spas i za Bošnjake i za Bosnu.

To ne mogu voditi oni koji politiku vide kao kompromis Karadžićevoj politici u Dodikovoj formi. Neki novi Duraković, Isaković, Konjicija moraju pokrenuti pitanje i trećeg bošnjačkog i prvog svebosanskog sabora. Jer, samo to garantuje da takav sabor neće biti hendikepiran egomanijom političkog bića koje još nije razvijeno.