Duh slobodoumlja – neraskidiva potka u temeljima savremene Bosne i Hercegovine

Piše: Bojan Šošić

U znanosti o ponašanju životinja uočen je svojevremeno zanimljiv fenomen opisan izrazom “izgradnja tradicije”. I decenijama nakon uklanjanja Željezne zavjese moguće je registrovati da su populacije običnog ili crvenog jelena (Cervus elaphus) i dalje međusobno relativno izolovane s različitih strana 45 kilometara duge granice između nacionalnih parkova Bavarske i Šumave, nekad jedinstvenog ekosistema bavarsko-bohemijske šume, ali dugo izdijeljenog utvrđenim granicama koje su imale podijeliti ljude dva bloka – jednog istočnoevropskog, drugog zapadnoevropskog. Drugim riječima, populacije jelena usvojile su tradicije ponašanja u skladu s ogradama i drže ih se kroz generacije, i kada tih ograda više nema.

Može nam djelovati kao kuriozitet ovakva pojava u životinjskom svijetu, iako su mehanizmi tzv. etološke izolacije, odnosno odjeljivanja populacija na temelju različitosti u ponašanju dobro poznati; ali vjerovatno je malo onih koji neće osjetiti nelagodu pri primisli da takve stvari nisu rezervisane samo za životinje – ono što nekad kvalifikujemo kao infrahumane vrste. U vremenu kada je već punu godinu dana nemoguće izbjeći asocijacije na blokovske podjele i hladni rat, kada slike itekako stvarnog rata – opet s našeg kontinenta – i dalje bude sjećanja na traume onoga što je proživjela Bosna i Hercegovina od obnavljanja nezavisnosti, teško je očuvati gordost zbog pripadanja ljudskoj vrsti.

Teško je i naći argumente protiv zamisli da je u temeljima problema čovječanstva, danas kao i – ukratko – uvijek do sad, ukorijenjena predstava da neki ljudski životi vrijede više od drugih ljudskih života. Kako je to jezgrovito sročio papa Franjo, „Bog je stvorio čovjeka i odmah su počeli ratovi.“

Bosna i Hercegovina je svoj identitet kroz povijest gradila na rascjepu prostora djelovanja silnica koje su je skoro uvijek negirale i razvlačile u veo suprotstavljenih krajnosti, komešanja koja skoro na razini mističnog iskustva otkrivaju prirodu života, čuda rađanja i neumitnosti smrti. Bosna je zemlja u kojoj će vam nepoznat čovjek s druge strane ulice doviknuti „nazdravlje!“ kad kihnete, nesebično počastiti tek upoznatog sagovornika kao najrođenijeg, ali i zemlja u kojoj se prosipala krv na osnovama ideologija koje je nemoguće pomiriti sa zdravim razumom. I kao što je prije nešto više od godinu dana, valjda još uvijek nesiguran u to kakav će se na Zapadu narativ iskristalisati i ustoličiti o agresiji Rusije na Ukrajinu, sagovornik američkog CBS News, kako reče, „oprezno biranim riječima“, opisao Kijev kao „relativno civilizovan, relativno evropski grad“, tako je i Bosna prolazila kroz sita i rešeta sumnjivih sistema ocjenjivanja vlastite civilizovanosti.

Na djelu su takve predstave i danas. Kako od doba Cutileira i lisabonskog šaranja mapa Bosne rašivene po isfantaziranim etničkim šavovima, preko Bildtove siledžijske diplomatije, Westendorpove politike unižavanja ostataka velikih industrijskih sistema i popularizacije sumnjive priče o malim i srednjim preduzećima kao kičmi ekonomije i tako redom – sve do današnjih namjesnika i izaslanika s njihovom politikom appeasementa i udovoljavanja voljnim kolaboracionistima i jahačima etničkih potvara kojima opravdavaju vlastito vlastodrštvo i bogaćenje. Nama za utjehu ostaje možda to da će skoro svi oni koji su učestvovali u tim procesima kojima se nepravedno na kušnju stavljala civilizovanost cijele ove zemlje, za istoriju ostati tek jedva spominjani u fusnotama, ako se već baš nisu potrudili da im imena stoje bar i u presudama za počinjene ratne zločine.

Jer Bosna je i takvima unatoč bila i ostala domovina nekih od najumnijih ljudi čovječanstva, nobelovaca, rektora i provosta najprestižnijih svjetskih univerziteta, državnika, književnika, slikara, kipara... U toj i takvoj Bosni buktao je po ocjenama mnogih istoričara, najefikasniji otpor fašizmu u vrijeme kada je gotovo cijeli kontinent bio pod okupacijom. Toj i takvoj Bosni novi smisao dali su od 1937. do 1939. godine i njeni studenti, odvojeni privremeno od svoje matice, njihovim riječima „kod postojbine, a bez postojbine“. Prepoznajući trend fašizacije zemlje, 509 bosanskih studenata, uglavnom na studijima u Beogradu i Zagrebu, ukazali su tad prvenstveno na istorijsko i egzistencijalno zajedništvo naroda Bosne i Hercegovine. To zajedništvo, prepoznato kroz prošlost ove zemlje, čvrsto je postavljeno kao opredjeljenje za budućnost.

Oni koji nisu poput jelena Bohemije pristali na nametnute granice, već su se odvažili na osvajanje novih saznanja i novih prostora van svoje domovine, koja im tada kao uglavnom agrarna zemlja nije mogla pružiti sve što su željeli, ali sigurno jeste sve što je mogla; zacrtali su obnovu Bosne. Zacrtali su obnovu njenog identiteta i autonomije, na pragu rata, ali i uprkos suprotstavljenim ideološkim strujama ili čak onima koji su taj rat imali u planu, bilo da je riječ o formiranju banovine Srpske zemlje od strane Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao tezu promašenosti ideologije integralnog jugoslovenstva, bilo da je riječ o Hitlerovom poništavanju karaktera Jugoslavije kao državnog pojma, kao „Staatsgebild“, ili pak da se govori o onim elementima unutar KPJ kasnije, koji su se protivili takvom viđenju Bosne, viđenju onih koji su iz nje potekli.

Ti branitelji svoje zemlje i osvajači slobodne misli, studenti i svršenici najboljih univerziteta Evrope koji su krojili ideje u pokretu koji je ustao protiv fašista, kolaboracionista i kolaboratora te ostao uspravan i pored sve vjerovatnoće da u tome neće uspjeti – ti Bosanci koji su iznjedrili ZAVNOBiH, dokazali su time svoju civilizovanost i civilizovanost Bosne u svijetu koji to možda nikad uistinu nije bio. I to je smisao nezavisnosti čovjeka; bio je smisao i obnavljanja nezavisnosti Bosne u tom trenutku, baš iste one 1943. kada je i Ayn Rand, zašto ne naglasiti – rusko-američka spisateljica, u svom romanu Fountainhead civilizaciju definisala kao „proces oslobađanja čovjeka od ljudi.“

No, po svemu sudeći nesrećom – ostala nam je iz njihovih pisama i, za taj trenutak nesumnjivo i prigodna i napredna, formulacija o tri naroda Bosne i Hercegovine. U prvom od ovih pisama, objavljenom 1937. godine u pripremama za Četvrtu konferenciju (Mostar, 1938. g.) u ta doba obnavljanog Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu navode se, velikim početnim slovima, tri naroda – Srbi, Hrvati i Muslimani, uz zalaganje za otklanjanje razdora među njima i formiranje narodne demokratske vlade. Uprkos osporavanjima posebnosti Muslimana kao etničke grupe već tri godine kasnije, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu 1940. godine, stanovište o tri bosanskohercegovačka naroda je sačuvano, da bi bilo ponovo jasno izneseno u prvoj rečenici Rezolucije ZAVNOBIH-a od 25. novembra 1943. godine, kao i u Deklaraciji ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine od 1. jula 1944. godine, dokumentu dostojnom najnaprednijih društava tog vremena.

Ali uvjeren sam da bi i sami nekadašnji studenti, autori ovih pisama koja su u znatnoj mjeri pokrenula novi vjetar u jedra odbrane i obnove Bosne i njene državnosti, danas ustali protiv zloupotreba njihovih deviza u još jednom podjarmljivanju Bosne i Bosanaca. Prepoznali bi novu fašizaciju njihove domovine i potrebu da se ponovo obračunavamo s prijetnjama njenom opstanku. Dozvolite mi da se pozovem sada na jedno drugo pismo, pismo onih koji su u onom istom periodu kraja 30-ih godina 20. stoljeća, svoj antifašizam dokazivali na drugim i drugačijim frontovima, Pismo učesnika Skupštine Jugoslavenskih dobrovoljaca u Španskom ratu 1936—1939 (Sarajevo, 22.10.1984.). Tu stoji: „Nadali smo se da će nam naše pozne godine donijeti smiraj. Na žalost, do toga nije došlo. Svjedoci smo, već duže vremena, takvih procesa u društvenim odnosima koji sve izrazitije dolaze u sukob s našim opredjeljenjima i shvatanjima. Postaje sve jasnije nerazumno udaljavanje od smjera označenog našim ratom i revolucijom. Danas smo već suočeni s kritičnim stanjem svestrane privredne, političke, idejne i moralne krize. Nema, formalno, područja društvene djelatnosti koje se ne guši u nagomilanim posljedicama pogrešne politike...“

Nepunu deceniju nakon što su Španski borci ispisali ove redove Bosna i Hercegovina je ponovo krvlju branila svoju nezavisnost. Iz okolnosti i doba koje ipak dobro pamte mnogi od nas, iznikao je 1995. godine i novi Ustav Bosne i Hercegovine, ali ne i dovoljno rješenja kojima bismo se nadali u odnosu na izazove koji su kulminirali ratom 90-ih. U jednoj od najjezgrovitijih ocjena tog vremena i njegovih ishoda, Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 2014. godine u presudi u slučaju Azra Zornić protiv BiH između ostalog sljedeće: „Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na 'konstitutivne narode' kako bi se osigurao mir [...]. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljnjeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokratija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.“

Vjerujem da ni nekadašnji bosanskohercegovački studenti ni dobrovoljci Španskog rata ne bi imali ništa protiv ovakvog izrijeka. Jer – ne treba tražiti duh pisama iščitavajući njihove redove, već poznajući autore i breme vremena koje ih je ponukalo na autorstvo. Nije duh formulacija u trenutku kada su nastale nešto što može biti prepoznato u rečenici-dvije iz pisama bosanskih studenata, već je to duh slobodoumlja, duh onih koji su bili sposobni, skloni i spremni da načine iskorak u odnosu na onovremenu prijetnju i izazov, štaviše suočeni s konkretnim planom iskorjenjivanja svega što je za njih ta zemlja predstavljala i svih koji su tu predstavu s njima dijelili. Taj duh, to slobodoumlje, ta odvažnost na otpor, na pravljenje koraka naprijed i kad cijeli svijet stoji skamenjen pred prijetnjom onih koji bi da ubijaju, crtaju granice i dižu ograde, to je nezavisnost, ona koju danas slavimo. Sretan vam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!