Pregovarati o vlasti s Nikšićem i SDP-om znači samo jedno - trgovati državom s njegovim tenderskim grabljivicama

Šestog julskog dana ove godine napisao sam dvije rečenice koje danas zvuče kao zla slutnja. Bez trunke zadovoljstva što se ostvaruju, jer u politici nije pobjeda kada se potvrdi da si bio u pravu, nego poraz kada se pokaže da niko nije htio slušati.

Napisao sam: „Niti je današnja SDA u stanju vaditi crveno kestenje iz vatre, niti je SDP alternativa. To je kao da krupije baca žetone na crveno i zeleno, a zna da je gazda kazina namjestio da crno dobija. Crno nam se piše ako se spoji crveno i zeleno.“

Danas je problem što se u Sarajevu ponovo ozbiljno razmatra mogućnost da se žetoni slože upravo tako. Kao da četiri godine vlasti nisu bile dovoljne da se vidi ko je ko, šta je čiji politički interes i koliko vrijede velika obećanja kada se sudare s tenderima, foteljama i potrebom da se vlast održi po svaku cijenu.

Pregovarati s Nerminom Nikšićem i SDP-om nije tek razgovor o mogućem sastavu buduće vlasti. To je pitanje političke memorije, odgovornosti i elementarnog samopoštovanja. Jer, ako nakon svega što smo gledali SDP ponovo može prodavati priču o državi, onda problem više nije samo u SDP-u. Problem je u onima koji su spremni da tu priču ponovo kupe, iako su račun već jednom platili.

SDP je odavno pokazao da mu socijaldemokratija služi kao ambalaža, dok se stvarni sadržaj političkog djelovanja mjeri kontrolom nad institucijama, javnim preduzećima i budžetskim tokovima. Dokazali su to prihvatanjem rušenja Ustava kao preduslova njihovog ulaska u vlast, a kasnije prihvatanjem svih zahtjeva secesionista da bi ostali u vlasti

Ovdje se ne radi o tome da je SDP napravio poneku grešku. Greške prave i ozbiljne političke stranke. Ovdje je problem što su greške postale mainstream, a dobri potezi raritet. Kada vlast koju je predvodio SDP iza sebe ostavi rezultate koji traže ozbiljno preispitivanje, ali i dugoročno popravljanje, onda vodeća stranka ne može računati da će se sve izbrisati novim pregovorima i podjelom pozicija.

Nermin Nikšić u toj priči nije nekakav slučajni prolaznik koji se zatekao na čelu stranke pa ne zna šta se oko njega događa. On je predsjednik SDP-a, premijer FBiH i čovjek koji preuzima političku odgovornost za pravac stranke i njene odluke. Ne može se godinama upravljati strankom, učestvovati u formiranju vlasti, braniti političke aranžmane i onda, kada dođe račun, glumiti da su za sve krivi neki drugi ljudi, neki drugi nivoi vlasti ili neke druge okolnosti.

Upravo zato je opasna ideja da bi SDA, nakon izbornog rezultata ili političkog preokreta, mogla ponovo ući u aranžman sa SDP-om kao da je riječ o normalnom partnerstvu dvije stranke koje imaju različite programe, ali zajedničku odgovornost prema državi. Nije svako partnerstvo politička mudrost. Ponekad je partnerstvo samo elegantniji naziv za odustajanje od vlastitih principa.

SDA ima svoje terete, vlastite promašaje i dovoljno razloga da se od nje traži ozbiljna promjena. Niko joj ne treba pisati odbranu, a najmanje oni koji su godinama ukazivali na njene slabosti. Ali, SDA je filtrirala dio svojih slabosti, što posljedično kao opoziciona stranka, dijelom i zbog pravosudnih procesa, a dijelom i vlastite savjesti.

Tu se krije i najveća podvala priče o “širokom probosanskom dogovoru“. Probosanski interes nije vlasništvo nijedne stranke, niti se može svesti na dogovor partijskih vrhova o tome ko će upravljati kojim ministarstvom. Država se ne brani tako što se zanemare svi problemi u vlastitom dvorištu, nego tako što se napravi vlast koja može istovremeno štititi institucije, suverenitet i javni novac.

Nikšiću ne možemo vjerovati, posebno nakon posjete Čoviću. Jasno je da on samo želi fotelju. Da njegove tender meraklije žele pristup budžetskim sredstvima, jer bogaćenje nije proces koji se lahko može zaustaviti i reći dosta mi je.

Ali, tog Nikšića možemo testirati. Neka potpiše papir na kojem piše da je državna imovina državna i da od svakog aranžmana s tom imovinom novac ide državi. Da nema izmjena izbornog zakona osim u skladu s presudom Evropskog suda. Da se neće više nijedan centimetar asfalta napraviti dok Tuzla i Bihać ne budu povezani s glavnim gradom. Da će se u namjenskoj industriji promijeniti način djelovanja, tako da ona bude naša a ne nečija.

Da neće biti usvojen nijedan dokument kojim bi se olakšalo Dodiku, odnosno da će biti blokirano svako finansiranje u entitetu Rs dok Dodik ne odustane od secesionističkog plana. Da će Oružane snage Bosne i Hercegovine uduplati svoj budžet i da će biti opremane najmodernijim naoružanjem i pratiti trendove u regiji. Da će policija u FBiH biti podjednako brojna, obučena i naoružana kao ona u Rs....

Kada se ispišu linije državnog interesa i Nikšić ih potpiše, onda mu treba ponuditi da bude dio probosanskog bloka koji će u Parlamentarnoj skupštini BiH djelovati kao politički štit i zaustavljati sve poteze Dodika i Čovića. Ali, ni tada neće moći u vlast, jer prvo mora dokazati djelovanjem da je na to spreman. Nikšić je dokazao da je spreman gaziti preko svega, pa i Ustava da bi došao do vlasti. Zato mu se ne smije vjerovati, u suprotnom, pitanje je gdje ćemo završiti.

Sve drugo je voda na mlin Nikšićevih tenderskih grabljivica, koje su se dobrano obogatile u protekle četiri godine, dok je država potonula. I priča o SDA-SDP dogovoru nije počela jučer, to je njena operacionalizacija.

Ta priča počela je još ljetos, a i o tome smo pisali. I SDA ima svoje tender meraklije, one su u kolu onih Nikšićevih, pa su iza paravana zajedno pravili plan koji je sada ugledao svjetlost dana.

Zato je na SDA i njenom predsjedniku Bakiru Izetbegoviću najveća odgovornost. Od SDP-a sada možemo samo očekivati loše i onda dolazimo do pitanje je li SDA nakon povratka spremna praviti koaliciju s lošima?