Pitanje za Izetbegovića i Nikšića, ostali neka se pronađu: Je li važniji interes pijuna i mešetara ili država BiH?

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Dok Milorad Dodik već mjesecima histerično tambura po ustavnom poretku Bosne i Hercegovine, valjda uvjeren da je ova država njegova privatna plantaža rakije i krčma bez fiskalnog računa, politička scena sarajevskog polusvijeta i takozvane bosanske provinijencije i dalje sjedi skrštenih ruku, gledajući u pod kao da se radi o komšijskoj tuči, a ne o frontalnom udaru na državu.

Od kraja februara, kad je Dodik krenuo u otvoreni antiustavni pir, tenzije ne prestaju. Svaki dan nova antiustavna diverzija, svaki dan nova prijetnja i ucjena, a politički predstavnici bosanske strane ponašaju se kao da čekaju da sve samo od sebe stane. A neće, jer nikada nije.

Niti jedna stranka — ama baš nijedna — nije ponudila konkretan, jasan i državotvoran odgovor. Nije se okupilo deset ljudi za isti sto da barem napišu zajedničko saopštenje, a kamoli da artikulišu plan kako zaustaviti političko divljanje koje vodi državu u destrukciju.

Da stvar bude grotesknija, jedini koji su nešto pokušali je sarajevska Trojka, i to više reda radi, jer im je već u startu bilo jasno da udaraju glavom u zid zvani Dragan Čović. A preko Čovića ni Dodiku, ni Beogradu, ni Zagrebu ne smije pasti dlaka s glave, jer su međunarodni mentori već odavno rasporedili figure na tabli. Trojka je tu da odglumi „državotvornu opciju“ i „evropski kurs“ dok zapravo tapka u mjestu i pazi da ne napravi previše buke.

Najveću odgovornost, jasno, nose SDA i SDP. Prva kao politički najjača bošnjačka stranka, druga kao formalno najjača „ljevica“ i akter vlasti po vertikali. Njihova neaktivnost nije više samo politička nesposobnost — ona postaje saučesništvo. Jer svaki dan šutnje pred Dodikovim rušilačkim pohodima je jasan znak da su vlastite međusobne igre važnije od interesa države.

Postaje golim okom vidljiv strah velikih bosansko-bošnjačkih vođa da neko od njih prvi istupi i ponudi agendu za djelovanje na odbrani Bosne i Hercegovine i njenog ustavnog poretka. Sretna je Bosna kao država ali i njeni građani što ovi lideri nisu bili u onom vaktu i zemanu kada se spremala agresija i kada se država branila od agresije. Sretni smo i mi i država, jer nas evidentno ne bi bilo, ako bi nas vodili ovi lideri.

Jer, to su liderske ljušture koje u strankama djeluju metodama Kim Jong Una, imaju sijaset savjetnika, sekretarica, eksperata, a nisu nam ponudili ništa pažnje vrijedno. Jedan od tih lidera istura se u vođu Bošnjaka, drugi je činjenično premijer pola države, a i dalje u ulozi prvog među ljevičarima. I obojica vole doći pred kamere, igrati ulogu lidera, samo što sumirano važnost i kvalitet onog što nam kažu i pokažu, ne traje duže od TV emisije.

Da stvar u političkom bazenu bosanskih ajkula od silikona ne bude toliko crna pobrinuli su se oni najsposobniji u najjačim strankama i njihovi partneri iz nekih drugih. Samo je šteta što su takvi uglavnom s one strane zakona i posvećeni uglavnom ličnim biznis interesima, a ne državi.

Jer, po sarajevskim kuloarima već se uveliko šuška o zeleno-crvenoj koaliciji za 2026. godinu. Zvuči kao prijeko potrebni dogovor u eri političke nestabilnosti? Ne budimo naivni. To nije nikakva državotvorna platforma, nego pakt budžetskih mešetara i tender mafije koja je skontala da je vrijeme da se ponovo ujedine kako bi se otvorile slavine javnog novca.

Nije to sporazum o očuvanju države, već dogovor o raspodjeli plijena. Sve se svodi na to hoće li Bakirovi i Nerminovi ljudi imati slobodan prolaz do budžeta preko zelenih i crvenih tendera. Država? Ko još misli na državu.

I zato — dok se Dodik valja u bahatosti, a međunarodna zajednica odrađuje svoj diplomatski minimum, ostaje pitanje koje moraju odgovoriti i Bakir Izetbegović i Nermin Nikšić, ali i sve ostale stranke bosanske provinijencije koje misle da će im historija zaboraviti sramno pasivnu ulogu:

Je li važniji interes političkih pijuna i mešetara, ili država Bosna i Hercegovina?

Ako im je važnije ovo prvo — umjesto političkih bijelih bubrega za javnost neka to barem javno priznaju, da narod konačno zna da ne gubi vrijeme na iluzije.