Od sporta do izbora: Tehnologija upravljanja mladim ljudima u Hrvatskoj i Srbiji

Piše: Armin Sijamić

Hrvatska je u ponedjeljak u Zagrebu slavila još jedan uspjeh svojih sportista i upalila zvona za uzbunu kod antifašista, a Srbija već neko vrijeme nema veće studentske proteste ni opoziciju.

Ove sedmice uspavana politička javnost u Hrvatskoj je nakon duže vremena uzdrmana, što je bilo očekivano. Osvojeno treće mjesto na Evropskom prvenstvu u rukometu značilo je organizaciju dočeka u Zagrebu za reprezentativce i shodno tome, po želji osvajača medalja, nastup pjevača Marka Perkovića Thompsona.

Fascinacija mnogih hrvatskih sportista Thompsonom priča je za sebe, ali uticaj tog pjevača na politički život u Hrvatskoj je fenomen koji mnogi ne žele osvijetliti. Hrvatski intelektualci nisu dali odgovor na dva važna pitanja: Šta to tjera stotine hiljada mladih ljudi na koncerte čovjeka kojeg dio sugrađana optužuje za nacizam i fašizam i čije nastupe zabranjuju pojedine države, i kako to da se glasovi tih mladih ljudi ne čuju onda kada dođu izbori.

Ovo se pitanje može postaviti i Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i sadašnjem premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću, kojeg mnogi s hrvatske desnice vide kao „komesara“ Brisela i nekoga ko „ubija“ hrvatski identitet. Za dio hrvatske desnice Plenković je naprosto ljevičar.

Tehnokratija po svaku cijenu

Hrvatska vlast naravno neće dati iskren odgovor na ovo pitanje, ali da je svjesna tog pitanja pokazuje način na koji mu pristupa. Nepropuštanje prilike da se nacionalna politika „vodi“ na sportskim stadionima i koncertima govori o namjeri da se s tim nastavi i da se sve drži daleko od političke debate u parlamentima i sterilnim političkim kampanjama.

http://nap.ba/qpost/384890

Predsjednički izbori u Hrvatskoj: Predizborna kampanja lišena politike i drame

Piše: Armin SijamićGrađani Hrvatske 29. decembra izlaze na predsjedničke izbore i vjerovatno određuju dva putnika za drugi krug koji je planiran za 12. januar naredne godine. Iako je pred biračima osam kandidata, ponuda političkih ideja nije b

Za ispunjavanje te „nacionalne dužnosti“ uvijek postoji spremnost vlasti i opozicije, što se moglo vidjeti i polovinom prošle godine, na još jednom Thompsonom nastupu pred pola miliona ljudi.

Koncert je pokazao svu paradoksalnost političkog života u Hrvatskoj, odnosno činjenicu da je politika i ideologija otuda protjerana i da tehnokrati već dugo upravljaju procesima u Zagrebu, nezavisno od želja Hrvata. Tehnokratima tako pripada vlast i moć koja s njom dolazi, a „patriotskoj desnici“ sport, muzika i obilježavanje par dana u godini. Ostatak godine javni prostor preplave, na nezadovoljstvo desnice, kultura i sadržaji iz, kako to oni kažu, „propale Jugoslavije“.

http://nap.ba/qpost/410188

Odjeci okupacije: Zagrebački novi val i još jedno beogradsko skretanje udesno

Piše: Armin SijamićNekoliko sedmica javnost u državama bivše Jugoslavije bavi se zagrebačkim koncertom Marka Perkovića Thompsona i studentskim protestima u Beogradu. Neki u Hrvatskoj i Srbiji to vide kao pozitivan razvoj događaja, a mnogi prek

Zato se taj koncert, kao i ovosedmični doček u Zagrebu, može posmatrati kao bildanje osjećaja na desnici pod upravom vlasti, kao regrutacija u HDZ-ovu politiku, dok se paralelno radi na vraćanju obaveznog vojnog roka i kada Ministarstvo odbrane izdaje, kako su to prenijeli hrvatski mediji, „vodič za zabrinute mame“ momaka koji se pozivaju u kasarne.

Doček u Zagrebu, kojim upravlja Tomislav Tomašević i čija stranka ljevice ima malu podršku izvan hrvatskog glavnog grada, održan je nakon što je isti otkazan zbog Thompsonovog nastupa. Grad nije dozvolio da Thompson nastupi, a rukometaši nisu željeli na doček bez tog pjevača. Onda je na scenu stupio premijer Plenković i Vlada je na sebe preuzela organizaciju dočeka na kojem je nastupio Thompson i to bez dozvole vlasti u glavnom gradu.

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović iz Socijaldemokratske partije (SDP), koja se dugo gotovo ne razlikuje od HDZ-a, tome se usprotivio. „Zaključak Vlade Republike Hrvatske - temeljem kojeg je uzurpirala organizaciju dočeka hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu - neustavan je, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove“, rekao je Milanović. „Vlada RH provela je svjesnu destrukciju ustavnog poretka...“ i „...zapravo je otimanje države i beskrupulozno izazivanje podjela među hrvatskim ljudima.“

Odbrana od neprijatelja ili ko će na izborne liste

Plenković je tako omogućio da desetine hiljada ljudi pjevaju s rukometašima i Thompsonom. Rukometaši su slavili uz svog omiljenog pjevača u Zagrebu, kada im to organizator turnira nije dozvolio u Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj. Domaćini turnira su, kao i brojni ljudi u Hrvatskoj, nezadovoljni likom i djelom Thompsona, jer u nekim pjesmama i nastupima slavi poraženu Nezavisnu Državu Hrvatsku - tvorevinu iza koje su stajale nacistička Njemačka i fašistička Italija.

Događaji iz Zagreba dugo će vremena biti tema u političkom životu Hrvatske. Vlada može slaviti što je štitila desnicu, narod i rukometaše, a opozicija što je Zagreb pokušala odbraniti od fašizma. To će biti važnija činjenica u narednom periodu od toga je li Plenković, kako to tvrdi Milanović, pogazio ustavni poredak.

Podjela uloga u državi koje po demografskim pokazateljima nestaje baš kao i nekoliko susjednih slična je onoj u Srbiji, gdje dugo godina vlada Aleksandar Vučić s navodnom namjerom da zemlju uvede u Evropsku uniju i NATO.

Još veći majstor održavanja na vlasti, koji je u politici preko trideset godina, više od godinu dana suočavao se s pobunom studenata i miliona građana. Svoju popularnost je sveo na nivo koji mu u ovom trenutku ne garantuje ubjedljivu izbornu pobjedu, ali zadržao je podršku Zapada.

http://nap.ba/qpost/426855

Godina masovnih protesta u Srbiji: Vučić je imao dozvolu Zapada da Srbijom vlada kako želi

Piše: Armin SijamićPrije četiri dana Srbija je obilježila prvu godišnjicu pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Tada je život izgubilo šesnaest osoba, a sudski proces o tome ko je odgovoran za tu tragediju i dalje traje. A

Ipak, to ne znači da se Vučić predao. Studentski protesti počeli su da jenjavaju i to je prilika koju je čekao. Više se ne očekuju novi veliki protesti, jer su studenti prešli na teren koji je vlast pripremila – pravljenja lista za izbore koji će biti raspisani kada to bude želio Vučić.

Studenti su upali u živo blato, pa se svaki potencijalni kandidat na izbornoj listi dočekuje kao razočarenje kod dijela onih koji ih podržavaju. Gotovo svako zvučno ime koje je dospjelo u javnost dočekano je kao udarac jedinstvenom frontu koji treba poraziti Vučića. Glavne diskvalifikacije su „rusofil“ ili „natofil“, ovisno kome nekoga treba ogaditi.

Tako se, ustvari, došlo do situacije da studenti odlučuju o budućnosti opozicije, odnosno šta će od nje ostati nakon prvih narednih izbora. Naime, svrstavanje u jedinstveni studentski pokret mnoge male stranke u Srbiji će zbrisati s političke scene, a one koji odbiju da se potčine doći će pod udar onih koji stoje iza studenata. To što se Zapad komeša također Vučiću ide u prilog i moći će po potrebi da igra, kao i do sada, na karte „pomirenja“ ili prijetnje „srpskog sveta“.

Protiv sebe i drugih

Ova dva primjera iz Hrvatske i Srbije pokazuje koliko je teško promijeniti vlast na Balkanu. U slučaju Zagreba i Beograda radi se o vlasti i sistemu koji je uspostavljen devedesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu kada je na Bosnu i Hercegovinu izvršena dvostruka agresija i počinjen genocid i zločini protiv čovječnosti.

Vlast istim trikovima drži javnost u stanju stalne napetosti. Bosna i Hercegovina je više od tri decenije žrtva te politike, jer joj Beograd i Zagreb brane da skine „luđačku košulju“ koja joj je navučena u Daytonu.

Nova faza nasrtanja na Bosnu i Hercegovinu, i shodno tome na regionalnu stabilnost, počela je prije trinaest godina kada je Hrvatska postala članica Evropske unije i kada je Vučić postajao prvi čovjek vlasti u Beogradu. Zato bi se gotovo svaki eksces zvaničnog Zagreba i Beograda mogao adresirati i Zapadu koji je Plenkoviću i Vučiću omogućio da vode ovakvu politiku.

Ta 2013. godina tako je na neki način postala referentna tačka za ono što danas imamo na prostoru bivše Jugoslavije. Zagreb i Beograd su od tada mnogo puta pokazali da mogu uznemiriti javnost u više država čak i kada se slave sportski uspjesi, održavaju koncerti ili traže slobodni i fer izbori.

Usmjeravanje susjednih naroda jednih protiv drugih navodi na pomisao da drugačiji politički program nemaju i da će i dalje protiv vlastitog i drugih naroda koristiti sve instrumente koji su im na raspolaganju. To uključuje i poticanje mladih ljudi da sportske uspjehe drugih slave kao vlastite i od sudbinske važnosti za čitavu naciju te da na sportskim stadionima i ulicama kliču poraženim fašističkim pokretima, dok se najpametnije među njima proglašava stranim plaćenicima i tjera iz vlastite države ako ne žele da završe u rovovima koje vlast decenijama kopa.