Jedino istinski jak čovjek je u stanju da pokaže samokontrolu i bude poštovan!

Piše: Isa Pašalić, psiholog

Malo koji osjećaj ima toliku snagu kao potreba da budemo viđeni i poštovani od drugih. Međutim, često zastanemo kada treba da definišemo poštovanje. Svi znamo kako je to biti poštovan ili pak nepoštovan, pa znamo čak i opisati ovo osjećanje, međutim znamo li istinski šta to znači biti poštovan?

Jedno od najsnažnijih ljudskih nagona, koji zasjenjuje sve ostale jeste potreba da budemo poštovani.

Poštovanje je jedna od onih blago misterioznih riječi koje nismo u stanju tačno definisati niti imenovati na prvu. Međutim, svi osjećamo njeno značenje. Poštovanje predstavlja poziciju u socijalnim odnosima gdje drugi ljudi uvažavaju naše granice i socijalni prostor koji zauzimamo. Suprotnost poštovanju bi u ovom slučaju bilo neuvažavanje i prelazak naših granica i socijalnog prostora ili pozicije koju uživamo.

Kao i većina psiholoških fenomena kod ljudi, i priroda poštovanja je dvojaka. Poštovanje koje nam drugi ljudi daju može doći iz materijalnog i duhovnog svijeta.

Poštovanje koje dolazi iz materijalnog svijeta je ono za čime većina ljudi već traga, a najlakše je predstavljeno potrebom da budemo što jači, sposobniji i priznatiji kako bi mogli druge spriječiti da prelaze prije pomenute granice. Ovakvo razmišljanje je praiskonsko, i na najlakši način ocrtava ljudsku materijalnu prirodu. Ljudi teže da postignu što više, steknu što više novca kako bi izazvali divljenje i strahopoštovanje kod drugih.

Ova metodologija dolaska do poštovanja ni u kom obliku nije pogrešna i sasvim se uspješno koristila i koristi, i jedna je od najvećih pokretača ljudskog roda i civilizacijskog napretka.

Međutim, kao i svaka psihološka pojava ukoliko nije izbalansirana svojim dualitetom može predstavljati problem.

Svi smo svjedoci ljudi koji su moćni i posjeduju ono što bi se moglo nazvati materijalno bogatstvo ili uspjeh. Međutim, kada dođu u situaciju da mogu da prevare i oštete druge u poslu ili privatnom i poslovnom životu kako bi postigli neku materijalnu dobit, to urade bez grižnje savjesti.

Ovakvi ljudi, iako poštovani zbog svog materijalnog uspjeha, ne bivaju istinski poštovani kao ljudi. Za njih možemo reći da nisu upotpunili svoju duhovnu dimenziju, koja je u mnogočemu daleko bitnija od materijalne.

Duhovna strana čovjeka u kontekstu poštovanja se ogleda u integritetu. Čovjek koji je svjestan važnosti integriteta i častoljublja brine se hoće li ostati dosljedan univerzalnim etičkim principima.

Dosljednost ovim etičkim principima je ono što kod drugih ljudi generiše osjećaj poštovanja. Jednom rječju ovu pojavu—unutarnjeg poriva da čovjek ostane dosljedan etičkim normama—bi mogli nazvati častoljublje. Univerzalni etički principi nalažu da su laganje,
varanje, krađa, ogovaranje i prevara pogrešni, te da je svako ko prelazi granice ovih principa van granica onoga što čovjeka čini čovjekom od integriteta.

Nedosljednost i strogo nepridržavanje ovim principima kod drugih ljudi izaziva revolt i nepoštivanje prema onome koji nije častoljubiv.

S druge strane, pridržavanje ovim etičkim normama kod ljudi izaziva osjećaj poštovanja koji nije prosto baziran na strahopoštovanju—kao kod materijalnog svijeta—nego proizilazi iz dubljeg, praiskonskog, osjećaja za dobro i loše. Takođe, pridržavanje ovim principima govori i o unutarnjoj snazi čovjeka koji ih se pridržava jer slab čovjek uvijek negdje zakine etičke principe u momentima kada može osigurati zadovoljenje neke potrebe.

Jedino istinski jak čovjek je u stanju da pokaže samokontrolu u ovakvim momentima. Zato, častoljublje i integritet predstavljaju temelj gradnje ličnosti. Sve ostalo što se izgradi na temeljima poštovanja prema etičkim normama biva stabilno i lijepo, dok sve što se izgradi na lošim etičkim temeljima biva nestabilno i prije ili kasnije će se urušiti bez obzira na raskoš kojim je bilo obavijeno.

Važno je napomenuti da ovo ni na koji način ne treba da bude faktor koji nas odvraća od materijalnog upotpunjenja. Materijalno dostignuće može biti jedan od velikih fasilitatora upotpunjenja osobe, ali i društva. Bitno je navesti da poštovanje koje dolazi iz materijalnog je površno, a poštovanje koje dolazi iz duhovnog je izvorno ljudsko osjećanje.

Kada je materijalno dostignuće popločano temeljima etičke principijelnosti i častoljublja, tada usitinu dobijamo osobu koja u sebi nosi onaj bitan komadić slagalice od kojeg se grade vođe.

Poštovanje, iako misteriozna pojava za intelektualni aparat čovjeka, daleko je od misterije za naše unutarnje biće koje spoznaje svijet koristeći se daleko tananijim i mudrijim alatima spoznaje. Biti u kontaktu sa ovom sposobnošću znači biti uronjen u onu izvornu bit koja čovjeka čini čovjekom.