NAP UPITNIK BH. POLITIČARIMA Srbijo, okani se Bosne i Hercegovine!

Piše: Delvin Kovač

Nakon pravosnažnosti presude kojom je Sud Bosne i Hercegovine predsjednika entiteta Rs Milorada Dodika osudio na godinu zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja, svjedočili smo burnoj i na momente histeričnoj reakciji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih izvršilaca.

Nije to prvi, a zasigurno ni posljednji put da se Srbija miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. A upravo takvo nedopustivo ponašanje naših istočnih komšija bilo je razlog da Novinska agencija Patria (NAP) provede anketu među bosanskohercegovačkim političarima.

Svim sagovornicima postavili smo dva identična pitanja: Kako stati ukraj srbijanskom tutorstvu nad BiH, uzmemo li u obzir konstantno miješanje njenih funkcionera u sve što ima veze sa BiH (posljednji primjer za to je odbacivanje presude Dodiku, ali i tvrdnje da je Srbija garant, a ne svjedok Dejtonskog sporazuma)? Šta treba, mora, ali prije svega može, uzimajući u obzir složeni bh. administrativni sistem i način odlučivanja, biti odgovor državnih institucija BiH spram takvog ponašanja srbijanskog državnog vrha?

Aida Obuća, delegatkinja u Parlamentu FBiH (SDA)

Tezu da je Srbija "garant Dejtonskog sporazuma" slušamo još od 1995. godine. Naravno u sklopu šire, pažljivo osmišljene strategije kojom se želi revidirati historija. Srbija je svojim potpisom prihvatila obavezu, a to je poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, te nemiješanje u unutrašnja pitanja.

Međutim, sve ono što se danas čini je u suprotnosti sa onim na što je stavljen potpis. Tako da nas uopće ne treba čuditi predsjednik Srbije koji "priznaje teritorijalni integritet BiH", ali uvijek pažljivo preskoči riječi suverenitet i nezavisnost.

Vučić BiH doživljava kao geografsku formu, kao prostor koji funkcioniše samo uz dozvolu Beograda i saglasnost Banje Luke. Niti priznaje državu, niti njene institucije, niti sudske odluke, pa čak ni one međunarodne.

Odbijanje da se prihvati presuda Suda BiH protiv Milorada Dodika suštinski je samo još jedan u nizu dokaza da Srbija ne odustaje od svojih teritorijalnih pretenzija, što je možda i najveća prijetnja Dejtonskom sporazumu danas.

Prije svega, svi domaći i međunarodni partneri moraju da ostanu posvećeni zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Potrebno je dodatno osnažiti državne institucije, a kao odgovor relevantnih državnih institucija, tu prvenstveno mislim na Predsjedništvo BiH i Ministarstvo vanjskih poslova BiH, čiji odgovor mora biti beskompromisan i hrabar.

Također je o stavu Srbije potrebno obavijestiti stvarne garante Dejtonskog sporazuma i tražiti od njih konkretne reakcije. Ukoliko i tada Srbija ne revidira svoj stav, potrebno je iskoristiti sve supranacionalne institucije u kojima smo član da dodatno u fokus stavimo ova dešavanja.

Također je neophodno unaprijediti mehanizme pravne države i osigurati da se svi oni koji djeluju protiv interesa Bosne i Hercegovine suoče s odgovarajućim posljedicama.

Bosna i Hercegovina je nedjeljiva država svih njenih građana i naroda, i kao takva će opstati uprkos svim izazovima i pokušajima destabilizacije.


Aida Obuća

Albin Muslić, zastupnik u PSBiH (SDP BiH)

Nevjerovatno je da i 30 godina nakon Dejtona imamo kontinuirano miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Političke pretenzije prema Bosni i Hercegovini moraju prestati jer oni koji ih generiraju na to nemaju pravo. Pritom naročito mislim na izjave koje dolaze iz Srbije.

Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država i svako uplitanje predstavlja grubo kršenje međunarodnog prava. Mislim da bi bh. vanjska politika trebala imati jasan odgovor u smislu poduzimanja mjera da se to u budućnosti ne dešava. Dakle, na svaki takav atak treba djelovati institucionalno i koristiti sva raspoloživa pravna i politička sredstva u smislu zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Da budem jasan, nema niko pravo da se upliće u interne odnose u Bosni i Hercegovini. Što se tiče presude, ona je pravosnažna i nikakav politički potez ili politička izjava iz Srbije neće utjecati na nju. Vjerovatno se takve izjave daju u funkciji relaksacije dnevno-političkih odnosa u Srbiji, a Bosna i Hercegovina je u svemu tome očito inspiracija, što samo po sebi predstavlja aktivnosti bez ikakvog osnova, ali što je još važnije - bez učinka.

Srbija nema nikakvo pravo spram Bosne i Hercegovine. Srbija i Bosna i Hercegovina trebaju stvarati dobre poslovne veze, a ne da se srbijanske vlasti prema Bosni i Hercegovini ponašaju kao tutori, što nikad nisu bili, niti će biti.


Albin Muslić

Dennis Gratz, zastupnik u Parlamentu FBiH (DF)

Da bi se efektno suprotstavljalo neprestanom, često neprijateljskom miješanju političkih predstavnika Srbije u unutrašnja pitanja BiH, neophodno je najprije razviti, a zatim i što sveoubhvatnije implementirati jednu višeslojnu, sinergičnu strategiju koja će se u narednom periodu oslanjati na realizaciju tri plana, ili zadatka: jačanje državnih institucija BiH (naročito pravosuđa, sigurnosnih agencija, ali i diplomatske mreže), razvijanje koherentne, proaktivne vanjskopolitičke inicijative (posebno u segmentu intenzivnog lobiranja i insistiranja na implementaciji presuda Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda BiH i državnih sudova), te općenito korištenje svih mehanizama međunarodne podrške i međunarodnog pritiska, putem, recimo, predstavništava BiH u UN-u, Vijeću Evrope, NATO-u i EU, te pozivanje međunarodne zajednice na sankcionisanje političkih subjekata u regiji koji, podrivanjem suverenosti BiH kako to Srbija planski i metodično čini, destabilizuju državu Bosnu i Hercegovinu.

Da bi se ova strategija uopće mogla razviti i počela uspješno primjenjivati, neophodno je objediniti vanjsku politiku, koju bi, u skladu sa Ustavom, vodilo Predsjedništvo BiH.


Dennis Gratz

Džemal Smajić, delegat u PSBiH (SBiH)

Srbija nema tutorstvo nad Bosnom i Hercegovinom, nego je kočničar njenih euroatlantskih integracija. Žalosno je i neobjašnjivo da Srbija time zaustavlja i svoj, kao i razvoj cijele regije.

Što se tiče izjava iz Beograda da su oni garanti Dejtonskog sporazuma, to niti koga obavezuje, niti je bitno šta oni izjavljuju po tom pitanju. S jedne strane bi se moglo reći da su pravno nepismeni, ali znamo da nisu. Isto vrijedi i kada je u pitanju usmeno odbacivanje Dodikove presude. I da je prihvate i da je odbace - to je za nas neobavezujuće.

Nažalost to proizvodi medijske i negativne političke efekte i daje lažnu nadu Dodikovoj kriminalnoj mreži da će nešto suštinski promijeniti. To je negativna strana djelovanja Vučićevog režima koji pokušava oživjeti Miloševićevu politiku. Takvi potezi mogu proizvoditi nestabilnosti u regiji, od koje će najveću štetu trpjeti građani Srbije, što se potvrđuje na srbijanskim ulicama već više od pola godine.

Ono što najviše boli jeste gaženje našeg dostojanstva od strane kadrova Trojke koja niti razumije okolnosti u kojima se nalazimo, ni ima adekvatne odgovore. Državne institucije su prije svega popunjene nekompetentnim ljudima, pa je zbog toga i odgovor neadekvatan.

Kad kažem kadrova Trojke, mislim na sve njihove nosioce funkcija - od samog Predsjedništva BiH pa do nižih nivoa vlasti. Javna je tajna da ne postoji minimum zdrave komunikacije između Ministarstva inostranih poslova BiH i Predsjedništva, ili preciznije kabineta Denisa Bećirovića, kao što nema komunikacije između istog kabineta i npr. premijera Federacije BiH Nermina Nikšića. To je prevara birača jer je obećavano jedinstvo i nova energija u institucijama sistema.

Je li ikad iko vidio da su se sastali Bećirović i Nikšić tokom ove dvije godine? Dosta je šutnje i ovo moje pitanje nije usmjereno lično, nego je pitanje štete koja se proizvodi Bosni i Hercegovini. To je nedopustivo.

Kako se može desiti da Zlatko Lagumdžija, koji je ambasador, na primjer komentariše pitanja unutrašnje politike? Da li je Lagumdžija glavni destabilizator na domaćem terenu koji se sveti Nikšiću preko Bećirovića? To su pitanja na koja treba tražiti odgovore kako bismo znali zašto nemamo kvalitetne odgovore na krizne situacije. U državnim institucijama vlada opšti haos zbog ličnih animoziteta.


Džemal Smajić

Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović, delegatkinja u Parlamentu FBiH (SBiH)

Da bismo stali ukraj sve prisutnijem tutorstvu Srbije nad Bosnom i Hercegovinom, potrebno je djelovati na nekoliko nivoa - institucionalnom, diplomatskom i narativnom.

Kao prvo, važno je konstantno podsjećati i međunarodnu i domaću javnost na Dejtonski mirovni sporazum, čiji garanti su članice Vijeća za implementaciju mira (PIC).

Drugo, odgovor na političko miješanje mora biti čvršća pozicija državnih institucija BiH. Kada državni suverenitet i pravosudni sistem budu otvoreno negirani - kao u slučaju presude protiv Milorada Dodika - institucije BiH moraju reagirati jasnim i javnim diplomatskim protestima, ali i konkretnim inicijativama prema međunarodnim tijelima.

Treće, međunarodna zajednica - naročito EU i SAD - mora shvatiti da ovakvo ponašanje Srbije predstavlja direktno narušavanje mira u regiji. Nema stabilne BiH bez poštovanja njenog suvereniteta, a nema stabilne regije bez stabilne BiH.

Na kraju, bh. državni zvaničnici moraju pokazati više državničkog jedinstva u pitanjima vanjske politike i suvereniteta. Razlike među nama su normalne, ali kada neko van granica BiH pokušava voditi politiku u naše ime - tada moramo nastupati jedinstveno.

Institucije Bosne i Hercegovine moraju konačno uspostaviti jasan i jedinstven odgovor na kontinuirano miješanje Srbije u unutrašnje stvari naše zemlje. To uključuje upućivanje zvaničnih protesta, pozivanje ambasadora, pokretanje rasprava u Predsjedništvu i Parlamentu, te aktivaciju vanjskopolitičkih instrumenata kroz međunarodne organizacije u kojima BiH ima glas.

Čak i u složenom sistemu odlučivanja, postoji dovoljno prostora da se jasno pokaže da je suverenitet Bosne i Hercegovine neprikosnoven. Potrebna je politička volja da se pređe iz defanzive u aktivnu zaštitu ustavnog poretka i međunarodnog ugleda države.

Bosna i Hercegovina više ne smije reagirati samo parcijalno, neformalno ili kroz pojedinačne izjave političara, već kroz zvanične i usaglašene mehanizme države, koji su joj već na raspolaganju.


Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović

Haris Silajdžić, zastupnik u Parlamentu FBiH (SBiH)

Srbija se prema Bosni i Hercegovini godinama ponaša kao tutor samo zato što Sarajevo prečesto pristaje da glumi štićenika. U pravu stvari nema nikakvog "garanta" nad Bosnom i Hercegovinom: u Dejtonskom sporazumu postoje potpisnice i svjedoci, ne staratelji. Srbija je samo jedna od strana potpisnica i obavezna je da poštuje suverenitet i unutrašnje uređenje BiH; svako njeno javno negiranje odluka naših sudova, policije ili regulatora je miješanje u unutrašnje poslove suverene države. Kad Beograd politički "odbacuje" presudu ili presuđuje umjesto naših institucija, ne vodi nikakav dijalog - testira granice. A granice drži onaj ko ih štiti.

Odgovor Bosne i Hercegovine mora biti kompaktan i bez izgovora: diplomatski, pravni, ekonomski i bezbjednosni, uz stalnu komunikacijsku ofanzivu. To znači demarš i zapisničko upozorenje svaki put kada se naši organi negiraju, pozivanje ambasadora na konsultacije i spuštanje nivoa svih političkih kontakata dok se ne dobije pismeno, nedvosmisleno poštovanje našeg suvereniteta. To znači i jasno stavljanje do znanja Evropskoj uniji da svako miješanje Srbije u unutrašnje stvari BiH ima cijenu u njenom pregovaračkom poglavlju o normalizaciji - ko želi u Uniju, ne može glumiti tutora susjednoj državi.

Paralelno s tim, Predsjedništvo i MVP moraju svjedocima Dejtona i PIC-u dostaviti pravno mišljenje kojim se razbija mit o "garancijama" i tražiti da se takvo ponašanje formalno označi kao nespojivo s civilnom implementacijom sporazuma. U ekonomiji, država mora uvesti skrining stranih ulaganja i javnih nabavki po bezbjednosnim kriterijima, te koristiti reciprocitet gdje je to potrebno: ko ruši naše institucije, ne može računati na privilegovan pristup našem tržištu i javnom novcu.

U oblasti bezbjednosti mapirati i presjeći prekogranične kanale novca, logistike i propagande koji u BiH orkestriraju političke kampanje pod plaštom "bratskih" veza, a Granična policija i Ministarstvo bezbjednosti moraju provoditi zabrane ulaska licima koja ciljano podrivaju poredak BiH. Uz to, CIK i RAK moraju striktno provoditi zabranu stranog učešća u kampanji i kažnjavati prekogranične političke medijske operacije; izborna pravila nisu pozornica za uvozne spin-doktore.

Parlamentarna skupština treba donijeti rezoluciju koja eksplicitno utvrđuje da Srbija nije "garant" i da je političko miješanje neprihvatljivo, te usvojiti zakone kojima bi omogućili da BiH sama može ciljati sankcije prema licima i entitetima koji podrivaju njen poredak i zakon kojim bi strani uticaj bio kažnjiv kao i prikriveno finansiranje politike iz inostranstva. Suverenitet nije PR, suverenitet je procedura, instrument i posljedica.

I na kraju, ono što najviše boli: primarni problem nije Beograd, nego Sarajevo koje godinama traži alibi u OHR-u i tuđim izjavama, dok vlasti - posebno Trojka - paradiraju protokolom umjesto da koriste vlastite nadležnosti. Nema više "majstora saopštenja bez posljedica". Država ima alate: note, reciprocitet, sankcije, krivično pravo, sigurnosne i regulatorne mehanizme. Ako ih aktiviramo dosljedno i bez izuzetaka, srbijansko tutorstvo će se sudariti s tvrdom površinom bosanskohercegovačke državnosti. Ako ne - dobit ćemo tačno onoliko poštovanja koliko sami pokažemo samopoštovanja. Suverenitet se ne moli, on se primjenjuje. Sada.


Haris Silajdžić

Jasmina Bišćević Tokić, zastupnica u Parlamentu FBiH (SDA)

Nakon što je zvanični Beograd, predvođen Aleksandrom Vučićem i njegovim Savjetom za nacionalnu bezbjednost, odlučio da "ne priznaje presudu Suda BiH protiv Milorada Dodika", postalo je sasvim jasno da Srbija više ni ne pokušava prikriti svoj paternalistički, hegemonistički i destabilizirajući odnos prema Bosni i Hercegovini.

I dok Vučić s nevjerovatnom lakoćom osporava pravosnažne presude nezavisnog suda jedne suverene države, istovremeno nastoji da se predstavi kao "faktor mira". Mir ne može graditi onaj koji konstantno podriva institucije Bosne i Hercegovine, koji negira genocid, koji podržava secesionističku politiku Milorada Dodika, i koji, u potpunom neskladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom, tvrdi da je Srbija njegov garant, a ne tek potpisnica.

Istine radi, i pravne preciznosti, Srbija nije garant Dejtonskog sporazuma, niti ima bilo kakvo pravno utemeljenje da se miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Srbijanski pokušaji tutorstva nad Bosnom i Hercegovinom predstavljaju direktno kršenje njenog suvereniteta i međunarodnog prava.

Ono što Vučić radi nije samo napad na pravosuđe BiH, to je opasna i organizovana kampanja političkog pritiska na cijelu bošnjačku populaciju, o čemu je s pravom govorio i predsjednik SDA Bakir Izetbegović u nedavnoj izjavi: "Vučić vodi opasnu igru s Bošnjacima. Takvo ponašanje može imati nesagledive posljedice po mir i stabilnost cijelog regiona".

Neprihvatljivo je da predsjednik jedne susjedne zemlje pokušava legitimizirati i štititi političare koji svjesno, javno i sistematski ruše ustavni poredak BiH. Presuda Miloradu Dodiku nije politička, već pravna odluka donesena u skladu sa zakonima države. Ne priznati tu presudu znači ne priznati Bosnu i Hercegovinu. A to je nešto na šta nijedan istinski prijatelj mira ne bi smio ni pomisliti.

Srbija, koja se sve češće ponaša kao "lokalni milicajac", zapravo se pozicionira kao remetilački faktor u regiji. Umjesto da pomogne stabilnosti, ona igra na staru kartu destabilizacije, pokušavajući nadoknaditi geopolitičke poraze kroz izazivanje kriza u BiH i na Kosovu. I tu nema nikakve neutralnosti, tu postoje agresori i postoje branitelji. Postoji država BiH i postoji njen suverenitet, koji se brani pravdom, istinom i odlučnošću.

Institucije BiH, uz podršku međunarodne zajednice, već su pokazale da niko nije iznad zakona, pa ni Milorad Dodik. U tom smislu, presuda Suda BiH jeste poruka da se pravni poredak ove zemlje neće urušiti pod vanjskim pritiscima. No, to nije dovoljno, potrebna je konkretna i jedinstvena politička reakcija, kako unutar BiH, tako i van njenih granica.

Ovo nije trenutak za neutralnost, kalkulacije ili iluzije o "dobrosusjedstvu" koje počiva na ucjenama i poniženju. Bošnjaci i svi patriotski orijentisani građani BiH imaju pravo i obavezu da se odupru ovakvim pokušajima ponižavanja njihove države. Ako to ne učinimo danas, sutra bi već moglo biti kasno.

Stoga je krajnje vrijeme da se međunarodna zajednica jasno i glasno izjasni: da li podržava pravni poredak i suverenitet BiH ili prešutno pristaje na političku bahatost Beograda? Jer, kako reče predsjednik Izetbegović: "opasna igra sa Bošnjacima" ne može proći bez posljedica. A odgovorni će biti svi oni koji su šutjeli dok se napadaju temelji ove države.


Jasmina Bišćević Tokić

Ramo Isak, federalni ministar unutrašnjih poslova (Snaga naroda)

Pokušaji miješanja Republike Srbije u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine nisu nešto što je nastalo jučer - ti pokušaji su konstanta. Oni predstavljaju čisti odraz politika službenog Beograda i Aleksandra Vučića u odnosu na našu zemlju. Te politike nisu dobronamjerne i imaju za cilj podrivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine i slabljenje njenih institucija.

Bosna i Hercegovina, sa svojim komplikovanim ustavnim ustrojstvom i unutrašnjim neprijateljima predvođenim Miloradom Dodikom i njegovim SNSD-om, prema mom mišljenju, dobro se nosi sa pritiscima susjedne Republike Srbije i pokušajima da na svim mogućim poljima podrivaju suverenitet naše zemlje.

Jasnog sam stava kako samo jačanjem državnih institucija, predanim radom koji će voditi integracije BiH u EU i NATO, jačanjem savezništva sa prijateljskim zemljama poput Velike Britanije, Njemačke, Turske i Sjedinjenih Američkih Država i koordinisanjem politika među probosanskim strankama kada je riječ o nacionalnim interesima Bosne i Hercegovine, mi se možemo uspješno nositi s pritiscima kojim smo izloženi od strane vlasti susjedne zemlje.

Podijeljene probosanske političke stranke koje podrivaju jedna drugu, ulaženje u konflikte s prijateljskim i savezničkim zemljama i pristajanje na kompromise koji nas ne približavaju EU i NATO-u jesu potezi ili politike koje idu naruku Aleksandru Vučiću. Mi moramo biti mudriji, a mudrost su u posljednje vrijeme - kako mi se čini - zamutili uskostranački interesi. I to me ne veseli. Već suprotno - od toga se gnušam.


Ramo Isak

Safet Kešo, zastupnik u PSBiH (SDA)

Politička Srbija je jedan od najtežih kolektivnih duševnih bolesnika na svijetu. Taj bolesnik, na našu veliku žalost i nesreću, živi u našem prvom susjedstvu i desetljećima odbija da prihvati svoju tešku dijagnozu, a samim tim i liječenje. Taj naš susjed svakih 30-50 godina zapada u stanja induciranih kolektivnih upala nacionalističkog mozga, preskače u dvorišta svojih susjeda te u stanju ludila zvjerski kolje, ubija, pali, siluje… Nakon toga, umjesto bilo kakvih tragova katarze, Srbija nadahnuto pjeva svojim zločinima, poetizira i ostrašćeno veliča i slavi svoje zločince, bestidno i bez mrve kajanja optužuje svoje žrtve i ruga im se. Očigledno je u pitanju ekstremno teško stanje bolesti.

Takvim se pacijentima ne može pomoći sve dok ne smognu snage (!?) da se suoče s realnošću vlastite dijagnoze! To će se, nažalost, veoma teško dogoditi, pogotovo u sistemu vlasti koju odveć dugo predvodi velikosrpski ultranacionalist i Šešeljev đak Aleksandar Vučić. On je sistematično pokorio a potom i upregnuo sve institucionalne kapacitete Srbije sa zadatkom da sve neugodne naučne, historijske i pravne činjenice iz prošlosti i sadašnjosti te zemlje revizionistički preoblikuju ili izokrenu do perverzije ne bi li u konačnici dokazali kako je zapravo cijeli svijet skrenuo s uma i kako još samo ponosna Srbija drži i odsudno brani posljednja uporišta zdravog razuma, morala, istine i čovječnosti.

To je taj isti sistem pervertiranih vrijednosti u okviru kojih se Vučić samoproglašava tutorom nad Bosnom i Hercegovinom, potpuno nenadležan i apsolutno nepozvan odbija osuđujuću presudu Suda Bosne i Hercegovine njegovom izvođaču velikosrpskih radova Miloradu Dodiku i saziva zbog nje hitne sjednice Vijeća za nacionalnu bezbjednost Srbije, čime samo potvrđuje svoje mentorstvo Dodiku i svoju poziciju šefa svih antidržavnih operacija protiv Bosne i Hercegovine.

Vučić je prva personifikacija politički bolesne Srbije, koja je imala dosta prilika da krene s terapijom, ali nikada nijednu nije iskoristila. Onda kada je Haški tribunal raskrinkao zločinačku prirodu režima Slobodana Miloševića (i nažalost dominantnog dijela društva koji ga je podržavao) i kada su se kod mnogih počele otvarati oči, dogodile su se neke promjene nabolje u srbijanskom društvu. Nažalost, pucnjima u Zorana Đinđića one su sasječene u korijenu. Učinili su to ostaci duboko ukorijenjenih struktura tog zločinačkog režima koji baštini iste one vrijednosti na krilima kojih je doletio i Aleksandar Vučić.

Onaj isti Vučić koji nije sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu bezbjednost Srbije onda kada je Milorad Dodik izvodio svoje juriše na ustavni poredak Bosne i Hercegovine - ni u junu 2023. godine, kada je naložio da NSRs usvoji Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji entiteta Rs, što je čin rušenja ustavnog poretka i antidejtonski akt bez presedana.

Nije ni pomislio taj isti Vučić da aktivira to isto Vijeće ili da se oglasi ni u julu 2023. godine, kada je Dodik naredio da se usvoje zakoni o neprimjenjivanju presuda Suda BiH, odluka Tužilaštva i VSTV-a BiH! Takođe antiustavna i antidejtonska aktivnost prvoga reda.

Nije se nijednim slovom Vučić oglasio ni u februaru 2025. godine kada je Dodik naredio, a Skupština Rs-a usvojila zakone o zabrani rada SIPA-e, Suda BiH, Tužilaštva BiH i VSTV-a BiH na teritoriji Rs-a.

Ali istog trena kada je Sud BiH osudio Dodika, Vučić kao njegov mentor i mecena skače kao vrelom vodom oparen, saziva Vijeće za nacionalnu bezbjednost Srbije i saopćava da "Srbija ne priznaje presudu Suda Bosne i Hercegovine". To je čin neviđeno drskog direktnog miješanja u unutrašnja pitanja naše zemlje i čin ataka na njen suverenitet. Njegovo nepriznavanje (baš kao ni priznavanje) presuda Suda BiH ne može proizvesti ama baš nikakav pravni efekt. Politički može, to mu i jeste cilj, i već ga vidimo. Stoga, kao direktan i istovrstan odgovor, i mi poručujemo Vučiću da ni mi njega ne priznajemo uopće relevantnim za ovaj sudski slučaj, a njemu i njegovoj Srbiji želimo brzo ozdravljenje.

Vučiću i njemu sličnima može se stati ukraj isključivo jačanjem institucija države Bosne i Hercegovine koje moraju raditi svoj posao mnogo odlučnije, brže i profesionalnije nego do sada. Za takvo nešto potrebni su ozbiljni napori ozbiljnih i sposobnih ljudi u našoj zemlji (to ni u snu nisu ovi koji su sada u državnoj vlasti), kao i vrlo jasna i odlučna podrška ključnih faktora međunarodne zajednice koji moraju konačno prihvatiti neoborivu činjenicu da jačanje države Bosne i Hercegovine znači direktno jačanje stabilnosti i dobrih perspektiva EU. S druge strane, dopuštanje Vučiću, Dodiku i sličnima da podrivaju stabilnost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine znači direktno podrivanje stabilnosti i perspektivne budućnosti cijele Evrope.

Vaše drugo pitanje zahtijevalo bi vrlo složene analize i elaboracije pa ću ih izbjeći, odnosno pojednostaviti odgovor. Prvo bismo morali znati da se vlasti u Bosni i Hercegovini moraju uspostavljati ne na bazi trivijalne trke za foteljama i na prostom sakupljanju broja ruku koje mogu nekoga ustoličiti u tim foteljama, nego na bazi nedvosmislenih političkih opredjeljenja onih subjekata koji istinski žele i mogu osigurati EU perspektivu našoj zemlji i svim njenim građanima.

Primjer strahovitog strateškog promašaja u formiranju vlasti, koji je već koštao državu i sve nas u njoj i čije još teže posljedice mogu tek uslijediti, jeste stvaranje koalicije Trojka-SNSD-HDZ. Najveću krivicu za formiranje ove najpogubnije koalicije od Dejtona do danas snose tzv. lideri Trojke - Konaković, Nikšić i Forto jer su, sramotno ponizni i zastrašujuće potkapacitirani ali bolesno gladni vlasti, odbili stvaranje snažnog bloka sa iskusnom i jakom SDA i drugima te takvi neuki i nejaki ušli u koaliciju s antievropskim Dodikom i njegovim perfidnim partnerom Čovićem, koji su ih samljeli u prah.

S tom i takvom koalicijom smo dovedeni do ivice ambisa, već duže od dvije godine živimo stanje neprekidnog napada na ustavni poredak, stanje blokada institucija sistema, stanje krajnje ugrožene sigurnosti i stanje potpune blokade evropskog i NATO puta naše zemlje.

U takvim okolnostima, s ovim kadrovskim poluprofilima na vlasti, teško je očekivati adekvatne institucionalne odgovore na silnu aroganciju i drsko miješanje rukovodstva Srbije u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.


Safet Kešo

Sanel Kajan, zastupnik u Parlamentu FBiH (DF)

Odgovori na ovakva pitanja trebaju biti odlučni, državnički, ali i realistični - vođeni principima suvereniteta, međunarodnog prava i unutrašnjeg političkog konsenzusa.

Da bi se stalo ukraj srbijanskom tutorstvu nad Bosnom i Hercegovinom, prije svega je potrebno jasno i jedinstveno nastupanje državnih institucija Bosne i Hercegovine prema međunarodnim partnerima, ali i prema samoj Srbiji. Niti jedna država nema pravo tutorstva nad Bosnom i Hercegovinom. Srbija, prema Dejtonskom sporazumu, jeste bila svjedok, nikako garant. Garant su isključivo strane koje su potpisale sporazum i one koje čine institucije BiH, zajedno sa međunarodnom zajednicom predvođenom Upravnim odborom PIC-a.

Retorika i ponašanje političkog vrha Srbije, koji sistemski pokušava zaštititi i podržati politike destabilizacije u Bosni i Hercegovini, predstavlja ozbiljno kršenje principa međunarodnih odnosa i direktno podrivanje suvereniteta i pravnog poretka Bosne i Hercegovine. Odbacivanje presuda bh. sudova i miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine nije čin prijateljstva ni dobrosusjedstva, već otvoreno provociranje i ohrabrivanje secesionističkih politika.

Odgovor mora biti institucionalan, usklađen i utemeljen na međunarodnom pravu i principima suvereniteta. Na složenost sistema u BiH se ne smije gledati kao na izgovor za nečinjenje, već kao izazov koji se može prevazići kroz stratešku i principijelnu politiku.

Treba izgraditi zajednički front unutar institucija Bosne i Hercegovine koji neće šutjeti na pokušaje vanjskog utjecaja. Treba tražiti jasno očitovanje međunarodne zajednice, posebno EU, OHR-a i UN-a, o miješanju Srbije u unutrašnje stvari BiH.

Mora se slati jasna diplomatska poruka Srbiji, ali i ostalim međunarodnim akterima - da Bosna i Hercegovina ima kapacitet i volju da štiti svoj suverenitet. Moraju se aktivirati diplomatska ofanziva, ali i pojačati tužbe ili prijave protiv onih koji podrivaju ustavni poredak.

Može se djelovati na nivou regionalnih foruma i EU integracijskog procesa, gdje će se jasno tražiti da se Srbija ponaša u skladu sa principima dobrosusjedstva.

Na kraju, odgovor mora biti odlučan, ali pametan - mora čuvati mir i stabilnost, ali ne smije biti kapitulantski. Šutnja na provokacije postaje saučesništvo u poniženju. Zato je važno da institucije Bosne i Hercegovine, ma koliko kompleksne bile, progovore jednim glasom kad je u pitanju zaštita države.


Sanel Kajan

Zlatko Miletić, delegat u PSBiH

Imajući u vidu činjenicu da je Republika Srbija od 1996. godine pa do danas nastavila da vodi specijalni rat protiv BiH (u različitim periodima različitim intenzitetom), postoji nekoliko načina da se ovo pitanje riješi, a prije svega demokratskim i svim drugim raspoloživim sredstvima.

Demokratska sredstva podrazumijevaju razbijanje njihovog narativa o garantu Dejtonskog mirovnog sporazuma, što oni nisu jer su kao učesnik u agresiji potpisnik izjave o preuzetim obavezama. U tom i svakom drugom kontekstu može se odgovoriti samo institucionalno prvenstveno efikasnim radom institucija BiH na državnom nivou koje su i dalje krhke, neizgrađene, nedorečene, a neke i nesposobne, zahvaljujući prije svega kadrovima koji ih vode 30 godina, koji su se više brinuli o ličnoj, stranačkoj i svakoj drugoj promociji i koristi (bez izuzetka) nego o interesima BiH.

U kontekstu pretpostavke punog funkcionisanja institucija ima toliko prostora za formalno-pravno, materijalno-finansijsko djelovanje, naravno uz pomoć međunarodne zajednice samo kao kontrolora poduzetih mjera da bi ih mogli staviti u ravan. Primjer - efikasno procesuiranje sudskih i tužiteljskih organa za krivična djela sa aspekta kršenja međunarodnog prava.

Jedan od načina je i stalni dijalog s osobama u Srbiji sa kojima se može postići dogovor i konzenzus o političkim, pravnim, historijskim i drugim pitanjima, za što trenutno ne postoje uvjeti ali treba raditi na tome da se isti stvore.

Svim ostalim načinima, uključujući eventualni sukob, koji sasvim izvjesno aktuelni režim priziva na različite načine, prije svega kroz podrivanje institucija države i entiteta Rs, pa uključujući djelovanje u medijskom prostoru, ekonomskim mjerama, krađom resursa BiH, koruptivnim djelovanjem prema pojedinim nosiocima javnih funkcija uključujući i FBIH, a što sve za posljedicu ima nepostojanje adekvatnog institucionalnog odgovora u takvoj situaciji čime povećavaju izglede za eventualni uspjeh, što će trajati toliko dugo koliko opstane fašistički režim u susjednoj državi kome su genocid, ratni zločini..., nepoštivanje odluka institucija susjedne zemlje osnovne vrijednosti funkcionisanja političkog i društvenog sistema.


Zlatko Miletić