Der Standard: Je li ESLJP odlukom u predmetu 'Kovačević' blokirao sve reforme Ustava BiH koje traži EU?

(Patria) - Svi bi trebali biti jednaki pred zakonom, ali neki su u Bosni i Hercegovini ipak jednakiji.

Ovako počinje tekst austrijskog der Standarda o slučaju "Kovačević vs. BiH", koji možete pročitati u nastavku.

Činjenica da su oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati u povoljnijem položaju od onih koji to ne čine već godinama zaokuplja Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strazburu. Nakon rata (1992–1995), američki diplomati su napisali Ustav. Od tada zemlja ima tri člana Predsjedništva. Građanin ili građanka mogu biti izabrani u ovu funkciju samo ako se izjasne kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat, dakle ako se etnički opredijele. Ovo važi i za moćni drugi dom parlamenta, "Dom naroda". Kandidati nacionalnih manjina ili multietničkih stranaka, kao i osobe koje odbacuju etničku pripadnost, nemaju pravnu mogućnost da budu izabrani. Ustav ih naziva „Ostali“. Ne samo da je njihova politička zastupljenost ustavno isključena, već im je ograničeno i pravo da glasaju za kandidate koji se etnički izjašnjavaju.

Zbog ovog isključenja iz pasivnog biračkog prava i ograničenja aktivnog biračkog prava, te nakon niza žalbi, ESLJP je od 2009. godine više puta osudio Bosnu i Hercegovinu zbog etničke diskriminacije.

Pomoć za etno-stranke

Nijedna presuda do sada nije provedena, jer se državni Ustavni sud protivi, a u Parlamentu se ne može postići potrebna dvotrećinska većina za ustavne reforme. Kao i mnogi "Ostali" prije njega, Slaven Kovačević je kao bosanski "građanin" podnio žalbu ESLJP-u i 2023. godine dobio slučaj. Međutim, bosanska vlada se žalila na presudu, što je dovelo do toga da se slučaj razmatra "u drugom stepenu" pred Velikikim vijećem. U to se umiješao i visoki predstavnik u zemlji, njemački političar iz CSU-a Christian Schmidt.

Hrvatskoj nacionalističkoj stranci HDZ, koja je dio bosanske vlade, nije se svidjela prvobitna presuda u slučaju Kovačević, jer bi etnonacionalističke stranke poput HDZ-a izgubile korist od etno-kvotnog Ustava koji bi zbog te presude morao biti liberaliziran. EU je provedbu presuda ESLJP-a postavila kao uslov – kondicionalitet – za pristupanje Bosne i Hercegovine Uniji.

Sumnje iz Graza

I Schmidt je bio protiv prve presude u slučaju Kovačević. Njegov britanski pravni savjetnik je na saslušanju pred ESLJP-om u novembru 2024. izjavio da su ustavne promjene politički vrlo opasne s obzirom na stalne prijetnje secesijom koje dolaze od predsjednika entiteta Republika Srpska, Milorada Dodika. Krajem juna ove godine, sudije Velikog vijeća donijele su presudu kojom je žalba Kovačevića proglašena neprihvatljivom, iako su u prvostepenoj presudi svi osim jednog sudije odlučili u njegovu korist.

Posebno je neobično to što je žalba Kovačevića okvalifikovana kao „zloupotreba“ prava na žalbu. Stručnjak iz Graza za ustavno pravo i bivši međunarodni sudija Ustavnog suda BiH, Josef Marko, koji je 2024. savjetovao Kovačevića, smatra da će odluka sudija Velikog vijeća imati dalekosežne političke posljedice. „Jer sada se postavlja ključno pitanje: da li su ovom presudom sve potrebne ustavne reforme – koje zahtijeva i EU – da se ukine kruti sistem etničkih kvota i omogući nediskriminacija, sada u potpunosti skinute s dnevnog reda?“ rekao je Marko za Standard.

Suprotstavljene presude

Sudije Velikog vijeća su argumentovale da izbori za Dom naroda uopće ne spadaju u „zaštitno područje“ člana 3. Prvog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, koji se odnosi na „pravo na slobodne izbore“. U ranijim slučajevima, kada je Bosna i Hercegovina osuđivana zbog diskriminacije, ESLJP je to tumačio drugačije – npr. u slučaju Dervo Sejdić, Roma, i Jakob Finci, koji pripada jevrejskoj zajednici. Njihove žalbe su 2009. prihvaćene jer nisu mogli biti birani ni u Dom naroda ni u Predsjedništvo zbog ustavnih odredbi.

To važi i za slučajeve Azre Zornić, koja odbija svako etničko izjašnjavanje, te Albanca Samira Šlakua, koji su dobili presude u svoju korist. Posebno je sličan slučaj Bošnjaka Ilijaza Pilava iz 2016, koji je živio u Republici Srpskoj i podnio žalbu zbog diskriminacije u aktivnom biračkom pravu za Predsjedništvo. U RS-u u Predsjedništvo može biti izabran samo Srbin.

Ostajanje u ustavnom okviru

Pisana obrazloženja za presudu u slučaju Kovačević biće objavljena tek narednih mjeseci. Nije jasno da li su ovom presudom poništene sve prethodne odluke ESLJP-a ili samo one koje se tiču izbornog sistema za Dom naroda. U zavisnosti od obrazloženja, moglo bi se desiti i da budu oborene i presude koje se odnose na izbor članova Predsjedništva – poput presude u slučaju Pilav.

S obzirom na sve, može se pretpostaviti da su ustavne reforme koje bi provele presude ESLJP-a – a koje su postavljene kao uslov za pristupanje EU od 2019. godine – sada van domašaja. Bosna i Hercegovina, prema svemu sudeći, treba zauvijek ostati u poslijeratnom ustavu koji su osmislili hrvatski i srpski etnonacionalisti uz pomoć stranih diplomata, a koji se temelji na podjeli i razdvajanju etničkih grupa, a ne na pravnoj prevlasti građanskog principa, kako to zahtijeva „filozofija“ demokratskog konstitucionalizma sadržana u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

„Pogrešna odluka“

Presuda u slučaju Kovačević je uočljiva i zbog još jednog razloga. Većina sudija odlučila je da Kovačević nema status žrtve. Taj status ESLJP definiše tako da niko ne može podnijeti „apstraktnu“ žalbu ako nije „direktno pogođen“. Marko to smatra očigledno pogrešnom odlukom.

Za razliku od tvrdnji pravne zastupnice bosanske vlade, prema kojima Kovačević uopće nije glasao i stoga nije pogođen, Kovačević je na saslušanju izričito rekao da jeste učestvovao na izborima za Parlament i Predsjedništvo. „Dakle, on jeste pogođen“, kaže Marko. „To znači da ima pravo da njegov glas ne bude diskriminiran, u skladu s principom slobode i jednakosti glasa.“

Pored toga, već je u slučaju Sejdić i Finci utvrđeno da su podnosioci žalbi povrijeđeni u svojim pravima i kad ih pravne norme prisiljavaju da „mijenjaju svoje ponašanje“. To se upravo odnosi na Kovačevića. „Kovačević ima status žrtve jer je svoj glas mogao dati samo etnički definisanim kandidatima, ako je htio da taj glas ima „efektivan utjecaj“ na sastav državnih organa“, navodi Marko, kao što je ESLJP presudio u slučajevima Bugarske i Mađarske.

Mnogi su pogođeni

Ali ne samo pripadnici nacionalnih manjina, već i "građani" koji odbijaju etničko izjašnjavanje su, prema bosanskom Ustavu, svedeni na status „manjine“, jer se suočavaju sa većinom građana koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi. ESLJP je to također prepoznao u slučaju Zornić protiv BiH.

Koliko strogo mora biti obrazložena svaka etnička distinkcija pokazuje i slučaj Ilijasa Jakuboviča u predmetuTimiševa protiv Rusije. ESLJP je tada zaključio da je diskriminacija na osnovu stvarne ili pretpostavljene etničke pripadnosti oblik rasne diskriminacije. Različit tretman koji se zasniva isključivo ili u velikoj mjeri na etničkoj pripadnosti ne može biti opravdan u demokratskom društvu koje se temelji na pluralizmu i poštovanju različitih kultura.

„Veliko vijeće je upravo zbog ovih presuda ESLJP-a moralo primijeniti posebno stroge kriterije kroz princip proporcionalnosti kako bi ispitala da li je Dejtonski ustav slobodan od etničke diskriminacije“, kritikuje Marko. „Ali Veliko vijeće je izbjeglo tu analizu time što je žalbu proglasila neprihvatljivom i nije se u obrazloženju osvrnula na ovaj temeljni princip.“

Moguće je da su i argumenti bosanske vlade utjecali na sudije. U svakom slučaju, oni su ih slijedili. Vlada – na čelu sa premijerkom iz HDZ-a Borjanom Krišto – je čak optužila Kovačevića za zloupotrebu, jer navodno nije prijavio promjenu svoje etničke pripadnosti. Marko u tom kontekstu podsjeća na Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Evrope, koju je BiH ratifikovala i koja ima ustavnu snagu.

Prema članu 3 ove konvencije, niko ne smije pretrpjeti „bilo kakve pravne posljedice, bez obzira da li se izjašnjava kao pripadnik neke etničke grupe ili ne“, navodi on. „Dakle, postoji ustavno zaštićeno pravo da se odluči da li i kada će se neko etnički izjasniti“, kaže Marko. Osim toga, ne postoji nijedna odredba domaćeg ni međunarodnog prava koja nalaže da se jednom data etnička pripadnost mora zadržati do kraja života – iako neka pravna uređenja, poput onih u Sjevernoj Irskoj ili Južnom Tirolu, poznaju ograničenja radi sprečavanja zloupotreba, ali ona se uglavnom odnose na trajanje jednog izbornog mandata.