Dedić: Ne može dželat dobiti imovinu ubijenih u genocidu!

Piše: Prof.dr. Sedad Dedić, Pravni fakulet Univerziteta u Zenici

Bosanskohercegovačka administrativna jedinica, entitet Republika Srpska, čije je političko i vojno rukovodstvo osuđeno za zločin genocida, putem Zakona o stvarnim pravima entiteta RS i Zakona o vanparničnom postupku entiteta RS planira da legalizuje rezultate genocida tako što će imovinu nestalih bez nasljednika „legalno“ oteti kao imovinu entiteta RS...

Moralne pozicije su jasne. Neprihvatljivo je profitiranje iz zločina i mora se spriječiti efektuiranje bilo kakve koristi iz počinjenih zločina u korist počinica zločina i zaštitinika zločinaca.

Međutim, najbitnije je definisati i razmisliti o nekim od pravnih osnova za zaustavljanje ovog moralno, civilizacijski i pravno neprihvatljivog plana odgovornih u administrativnoj jedinici, entitet Republika Srpska, čije je političko i vojno rukovodstvo osuđeno za zločin genocida i druge zločine.

Ovo pitanje je izuzetno važno – etički, pravno i politički. Važno je da se kroz ustavnopravne argumente ospori zakonodavna praksa koja omogućava da imovina osoba nestalih u genocide i drugim zločinima, u nedostatku nasljednika, postane vlasništvo entiteta (npr. RS), odnosno onih koji su bili institucionalno povezani sa genocidom i drugim zločinima.

Razmotrićemo neke od osnova za osporavanje iz perspektive ustavnog prava, tako i iz međunarodnog prava i komparativne prakse, posebno oslanjajući se na model restitucije žrtvama Holokausta.

Kada govorimo o ustavnopravnom uporištu možemo navesti povredu člana II Ustava BiH – zabrana diskriminacije. Također, Ustav BiH inkorporira Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i njene protokole. Nadalje diskriminacija na osnovu okolnosti nestanka osobe (ako je riječ o žrtvi genocida ili drugih zločina) i dodjeljivanje njene imovine entitetu iz kojeg je proizašla struktura odgovorna za genocide predstavlja strukturiranu diskriminaciju i dodatnu viktimizaciju. Dalje možemo govoriti o povredi člana I/2 Ustava BiH – vladavina prava i međunarodne obaveze. Naime Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948). U skladu s Konvencijom, BiH ima pozitivnu obavezu da osigura da genocid ne proizvodi pravne koristi za počinitelje ili njihove političke/pravne strukture.

Iz navedenog je sasvim jasno da postoji osnov za osporavanje „Zakona o stvarnim pravima RS“ i Zakona o vanparničnom postupku entiteta RS pred Ustavnim sudom BiH. Postoji pravni osnov za pokretanje zahtjeva za ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi zakona koji tretiraju imovinu nestalih i imovinu bez nasljednika na način da se automatski prenosi na entitet RS. Naime, takve odredbe direktno legaliziraju posljedice genocida i omogućavaju pravnu i ekonomsku dobit dželatu.

Neustavna ja svaka zakonska odredba kojom „imovina umrle osobe žrtve genocida ili drugih zločina, a bez poznatih zakonskih nasljednika postaje imovina jedinice lokalne samouprave, odnosno entiteta RS“ jer omogućava sticanje imovine od strane struktura koje su bile odgovorne za počinjenje ili facilitaciju genocida i drugih zločina (presuđeno od strane ICTY-a i ICJ-a) i danas otvoreno negiraju presuđeni genocid i zločine, predstavlja institucionalizaciju koristi iz genocida i drugih zločina, čime se krši osnovno načelo ljudskih prava – zabrana diskriminacije i sekundarne viktimizacije žrtava, omogućava pravno „efektuiranje“ genocida tako što se imovina žrtava trajno prenosi na entitet iz kojeg je proizašla vlast odgovorna za njihovo uništenje, stvara pravni okvir u kojem država učestvuje u sekundarnoj eksploataciji zločina, što je nespojivo s demokratskim poretkom i pravnom sigurnošću. Navedeno predstavlja strukturiranu diskriminaciju na osnovu statusa žrtve genocida i drugih zločina, što je suprotno članu II/4 Ustava BiH i članu 14. EKLJP.

Neki od argumenata sa aspekta međuanarodnog prava proizilaze direktno iz Konvencije o genocidu – zabrana koristi od genocida. Iako ne sadrži eksplicitnu odredbu o imovini, međunarodna praksa u presudama presude ICTY i ICJ podrazumijeva da pravne i materijalne posljedice genocida i drugih zločina ne mogu opstati. Legalizacija oduzete imovine žrtvama genocida krši duh i svrhu Konvencije.

Ako pogledamo praksu UN-a, Vijeća Evrope, Evropskog suda za ljudska prava naići ćemo na niz presedana u kojima je presuđeno da državne strukture ne mogu profitirati iz nepravde, niti posredno legalizirati etničko čišćenje ili genocid. Izuzetno relevantan slučaj za našu temu jeste Papamichalopoulos protiv Grčke. Naime slučaj Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke (Papamichalopoulos and Others v. Greece, presuda Evropskog suda za ljudska prava, 24. juni 1993, aplikacija br. 14556/89) govori o povredi prava na imovinu garantovanog članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

Kada predmetnu pravnu argumentaciju analogno stavimo u kontekst imovine žrtava genocida i drugih zločina u BiH i u predmetnom slučaju smo imali sticanje - eksproprijaciju bez zakonskog legitimiteta, tako da u oba slučaja imovina bi prešla u ruke države (ili entiteta) bez stvarnog pravnog osnova u skladu sa međunarodnim standardima. U slučaju entita RS: entitet prisvaja imovinu žrtava genocida (koji nemaju nasljednike jer su cijele porodice ubijene) – što je de facto eksproprijacija bez valjanog pravnog osnova. Kao što je grčka mornarica „prisvojila“ zemljište bez eksproprijacije i bez kompenzacije, tako RS „prisvaja“ imovinu ubijenih, ignorišući okolnosti njihovog stradanja i međunarodne norme o reparaciji i tranzicionoj pravdi.

Kao što vidimo u oba slučaja nalazimo zloupotrebu zakona da se legalizuje nepravda. U slučaju Grčke, zakon je korišten da se prikrije nepravda i odugovlači povrat imovine. U slučaju RS, Zakon o stvarnim pravima i Zakon o vanparničnom postupku entiteta RS koristi se da se ozakoni nasljeđivanje imovine od žrtava genocida i drugih zločina, od strane entiteta RS koji je povezan sa izvršenjem genocida (presuđeno u slučaju Srebrenice) i presuđeno za različite zločine u velikom broju drugih presuda domaćih i međunarodnih sudova. Sud u slučaju Papamichalopoulosu ističe da pravda ne može biti svedena na formu – sadržaj radnje države (ili entiteta) je važniji i mora da bude važniji od zakonske fasade.

Dakle jasna je zabrana profitiranja iz nepravde / zločina. Evropski sud za ljudska prava u navedenom slučaju implicira da država ne smije ekonomski koristiti nepravdu, čak ni ako to čini formalno „po zakonu“. U kontekstu genocida u BiH entitet ne smije imati koristi (profitirati) od genocida ili bilo kojih drugih zločina – to uključuje i imovinu žrtava bez nasljednika. Dakle na osnovu Evropske konvencije o ljudskim pravima i praksu ESLJP i u skladu sa standardima iz presude Papamichalopoulos protiv Grčke (1993), država ne može bez pravične naknade i legitimnog cilja preuzeti imovinu građana. U konkretnom slučaju, entitet RS koristi Zakon o stvarnim pravima i Zakon o vanparničnom postupku entiteta RS da bi legalizovao uzimanje imovine osoba koje su stradale u genocidu, čime direktno krši član 1. Protokola br. 1 EKLJP i pravnu logiku uspostavljenu u presudi Papamichalopoulos.

Od iznimne važnosti je komparativno iskustvo sa imovinom žrtava Holokausta. Naime u brojnim državama (Njemačka, Austrija, Poljska, SAD), imovina osoba ubijenih u Holokaustu bez nasljednika prenesena je na Fondove jevrejske zajednice, npr. Jewish Claims Conference ili je iskorištena za memorijale, edukaciju i reparacije potomcima žrtava.

Kada je u pitanju Rezolucija UN-a o Genocidu u Srebrenici, iako rezolucije Generalne skupštine nisu pravno obavezujuće, imaju normativnu i interpretativnu snagu, posebno kada potvrđuju obaveze proizašle iz presuda međunarodnih sudova (ICJ, ICTY), Konvencije o genocidu (1948) i Općih principa međunarodnog prava. U tom smislu, rezolucija o Srebrenici je autentično tumačenje obaveza država i OHR-a kao reprezenta međunarodne zajednice u BiH prema žrtvama genocida. Dakle, ako Ustav BiH u članu I/2 kaže da su „opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka BiH“, onda je ova Rezolucija UN – iako formalno deklarativna – pravno relevantna za tumačenje ustavnosti domaćih zakona.

Rezolucija ne eksplicitno, ali implicitno zahtijeva da se spriječe svi oblici negacije i koristi od genocida. Prenošenje imovine žrtava genocida bez nasljednika na entitet koji je međunarodnopravno presuđen kao odgovoran za genocid (npr. kroz djelovanje njegovih vojnih i policijskih struktura), u direktnoj je suprotnosti sa predmetnom Rezolucijom. Usvajanjem Rezolucije Generalne skupštine UN-a iz 2024. godine, koja službeno priznaje Genocid u Srebrenici i obavezuje države da promovišu sjećanje, pravdu i sprječavanje negiranja, Bosna i Hercegovina je dodatno učvrstila međunarodnu i ustavnopravnu obavezu da spriječi bilo kakav oblik koristi od genocida. U tom svjetlu, svaka zakonska odredba kojom se imovina žrtava genocida bez nasljednika prenosi entitetu RS, direktno negira duh i sadržaj ove rezolucije i predstavlja institucionalizaciju rezultata genocida.

Pravni osnov na koji se entitet Republika Srpska oslanja za preuzimanje imovine umrlih bez nasljednika, uključujući nestale osobe, nalazi se i u članu 103 Zakona o vanparničnom postupku Republike Srpske, kojim se propisuje da „zaostavštinu nasljeđuje Republika Srpska kada nema poznatih zakonskih nasljednika“. Iako je ova odredba na prvi pogled formalno neutralna, njena primjena na žrtve genocida i drugih zločina predstavlja ozbiljnu povredu ustavnih i međunarodnopravnih obaveza Bosne i Hercegovine.

Konkretnije, u slučajevima gdje su osobe nestale usljed genocida, a cijele porodice istrijebljene (kao što je to slučaj u Srebrenici, Prijedoru, Žepi i cijelom prostoru entiteta RS), primjena člana 103 VPP RS i pripadajućih odredbi Zakona o stvarnim pravima RS dovodi do toga da entitet – koji je institucionalno povezan sa izvršenjem genocida i drugih zločina, prema presudama međunarodnih i domaćih sudova – postaje imovinski korisnik posljedica tog zločina.

Takvo „nasljeđivanje“ imovine žrtava genocida, bez obzira na to što je formalno utemeljeno u entitetskom zakonodavstvu, nije ustavno dopustivo jer:

Krši član II/2 i II/3 Ustava BiH, kojim se garantuje primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima, uključujući pravo na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1.

Krši član I/2 Ustava BiH, koji obavezuje državu na poštovanje opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava, uključujući Konvenciju o genocidu (1948) i obaveze iz presuda ICJ i ICTY.

Suprotno je obavezama iz Rezolucije Generalne skupštine UN iz 2024. godine, kojom se potvrđuje genocid u Srebrenici i poziva na pravdu, sjećanje i zabranu negacije i koristi od genocida.

Zakonodavni okvir koji omogućava da entitet koji je institucionalno odgovoran za genocid postane korisnik imovine žrtava toga genocida – čak i ako je riječ o osobama bez nasljednika – nije samo pravno neprihvatljiv, već i moralno nedopustiv. U tom smislu, primjena člana 103 Zakona o vanparničnom postupku i njegovih izvedenica iz Zakona o stvarnim pravima RS, mora biti proglašena neustavnom u mjeri u kojoj se odnosi na žrtve genocida i ratnih zločina.

Ako ovo pitanje tretiramo kao pitanje nasljednog prava i „pravnog vakuuma“ možemo jasno reći da tamo gdje nema nasljednika, država ne može postati vlasnik ako je bila sudionik u zločinu. Kod nas u BiH bi pandan mogao biti: Memorijalni centar u Srebrenici ili osnivanje Fondacije za pravdu i sjećanje kao dio JU Memorijalni Centar u Srebrenici, koja bi imala zakonski osnov da postane titular te imovine.

Prijedlog amandmana:

Ovim tekstom nudimo i OHR-u i zastupnicima u nadležnim zakonodavnim organima i prijedlog amandmana na zakone (npr. Zakon o stvarnim pravima RS i FBiH i Zakona o vanparničnom postupku entiteta RS):

"Odredbe koje se odnose na imovinu nestalih osoba i osoba žrtava zločina bez nasljednika ne primjenjuju se na imovinu osoba koje su stradale ili bile žrtve genocida i/ili ratnih zločina na bilo koji način utvrđenih pravosnažnim presudama domaćih i međunarodnih sudova. Takva imovina ne može pripasti entitetima ili institucijama koje su na bilo koji način povezane sa izvršenjem zločina, nego se stavlja pod upravljanje Memorijalnog centra u Srebrenici u svrhu memorijalizacije, reparacije i edukacije."

Ili:

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na imovinu nestalih osoba i imovinu umrlih osoba bez poznatih nasljednika ne primjenjuju se na imovinu osoba koje su:
a) stradale kao žrtve genocida, kako je utvrđeno presudama međunarodnih sudova (ICTY, ICJ);
b) stradale ili umrle oštećene kao žrtve ratnih zločina protiv čovječnosti i civilnog stanovništva, utvrđenih pravosnažnim presudama međunarodnih ili domaćih sudova.

(2) Imovina iz stava (1) ovog člana ne može postati vlasništvo entiteta, općine, grada ili bilo kojeg drugog nivoa vlasti niti pravnog lica osnovanog od strane tih struktura u entitetu RS.

(3) Ova imovina stavlja se pod privremenu upravu Memorijalnog centra u Srebrenici u svrhu memorijalizacije, reparacije i edukacije u svrhu zaštite kolektivnih prava žrtava i očuvanja sjećanja na genocid.

(4) Imovina se koristi isključivo za:
a) stipendiranje potomaka žrtava,
b) finansiranje obrazovnih, memorijalnih i naučnih aktivnosti vezanih za genocide i druge zločine,
c) očuvanje mjesta stradanja i kulture sjećanja.

(5) Zabrana profitiranja: Svaka pravna ili fizička osoba, uključujući organe vlasti RS, ne može steći imovinsku korist iz zločina genocida i ratnih zločina.

Na kraju zaključujem da ovo pitanje nije samo pitanje pravde već ustavnopravne i međunarodnopravne odgovornosti BiH, ali i OHR-a i drugih međunarodnih institucija koje su u skladu sa Okvirnim sporazumom za mir u BiH odgovorne i nadležne za civilnu implementaciju pravne države, a posebno u ovako osjetljivim civilizacijskim pitanjima.

Postoje jasne osnove za osporavanje takvih zakonskih rješenja pred Ustavnim sudom BiH i pokretanje zakonodavne inicijative da se imovina žrtava genocida i drugih zločina tretira potpuno odvojeno od ostalih „nestalih osoba“, te stavi u službu kolektivnog pamćenja, reparacije, mira i budućnosti.

Jer dželat ne može dobiti imovinu ubijenih i oštećenih u genocidu i drugim zločinima!