Energetska tranzicija bez energetske politike opasna je iluzija

Piše: Kenan Hodžić, viši asistent Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije i član Političkog vijeća Čuvara Bosne

Energetska sigurnost, kao temelj stabilnog društva i razvoja, danas se suočava sa sve
kompleksnijim izazovima koji su poredani na koordinatama od ovisnosti o uvozu fosilnih goriva do ranjivosti lanaca snabdijevanja kritičnim mineralima.

Međunarodna agencija za energiju (IEA), kao globalni autoritet u ovom području, predstavila je opsežan katalog razvoja energetskih politika, pod nazivom “Global Energy Policies Hub” za više od 85 zemalja tokom posljednjih 55 godina. Ovaj pregled sadrži važne pouke i za Bosnu i Hercegovinu. Statistike iz analize otkrivaju snažan globalni napredak u uspostavljanju mehanizama zaštite, gdje 98% analiziranih zemalja koje uvoze npr. naftu, imaju određeni oblik sigurnosnih rezervi, dok je pokrivenost obaveznim skladištenjem plina gotovo utrostručena od 2015. do 2025. godine. Istovremeno, u različitim varijacijama energetskih politika, gotovo sve imaju razvijene jasne politike energetske efikasnosti, dok 40% proizvodnje električne energije u 2024. dolazi iz obnovljivih i nuklearnih izvora. IEA naglašava „tri zlatna pravila“ energetske sigurnosti, i to diverzifikaciju, predvidljivost i saradnju. Hitno usklađivanje sa principima i standardima lekcije su za one koji razumiju. Te lekcije iziskuju investicije u otpornu infrastrukturu, pravovremeno planiranje rezervi zbog poremećaja koji mogu nastupiti, te prateću transparentnost.

Za Bosnu i Hercegovinu, koja je visoko izložena geopolitičkim, tržišnim i klimatskim rizicima, ovi podaci predstavljaju alarm i priliku. Iako BiH posjeduje relativno značajne hidroenergetske i rudne resurse, njeni strateški odgovori na nove prijetnje, poput cyber napada, klimatskih stresova i promjenljivosti u lancima snabdijevanja kritičnim mineralima, gotovo su nepostojeći ili fragmentirani. Sistem strateških rezervi za naftu i za plin, te digitalna otpornost i modernizacija elektroenergetske mreže, postaju sve značajnija pitanja. U kontekstu sve veće koncentracije tržišta kritičnih minerala, gdje tri najveća proizvođača u 2024. kontrolišu 86% tržišta, nedostatak diverzifikacije snabdijevanja i skladišnih kapaciteta dodatno povećava sveukupnu ranjivost.

U katalogu energetskih politika, ponuđeno je 50 različitih tipova energetskih politika.
Bosanskohercegovačka tranzicija ne smije biti prepisivanje stranih modela, već mora biti
oblikovana lokalnim kontekstom, kapacitetima i društvenim potrebama. Suština energetske politike je energetska tranzicija, koja otvara niz pitanja o stvarnoj dinamici i
njenoj (ne)kompatibilnosti s realnostima zemalja poput Bosne i Hercegovine. Svjetski prepoznat autoritet u energetici, Daniel Yergin podsjeća da dosadašnje energetske tranzicije nisu bile zamjene, već dodaci. Možda u Bosni i Hercegovini, to tako treba jasno i definirati.

Primjera radi, čak i danas, svijet troši više uglja nego šezdesetih godina. S obzirom na to da BiH nema dovoljan adekvatan institucionalni kapacitet, investicijski i fiskalni prostor za kapacitete obnovljivih izvora, ali ima značajne rezerve uglja, pitanje je koliko je održivo i pravedno uvesti stroge tranzicijske ciljeve zamjene, bez jasnih mehanizama održavanje sigurnosti snabdijevanja ili za ekonomsku i socijalnu kompenzaciju. Bez koordiniranih politika, investicija i kapaciteta za strateško planiranje, energetska tranzicija može postati izvor dodatne nestabilnosti.

Energetska sigurnost koju je rat u Ukrajini ponovo postavio u fokus, nije luksuz već osnova opstanka, naročito u zemlji s nerazvijenim tržištem i nedostatkom diverzifikacije. Dok se na konferencijama UN-a o klimatskim promjenama, poznatim kao COP, promoviše odmak od fosilnih goriva i šalju različite političke deklaracije, po svemu sudeći potražnja za naftom i plinom u zemljama u razvoju još raste i svoj vrhunac vjerovatno će dostići tek nakon 2030. godine.

Ključne brojke, poput činjenice da je udio fosilnih goriva u globalnoj potrošnji energije pao sa 85% u 1990. na svega 80% danas, sugeriraju da tranzicija ide znatno sporije nego što se to često javno prikazuje. Štaviše, potrošnja nafte i uglja dosegla je rekordne nivoe 2024. godine, dok emisije CO2 rastu i dostižu 37,4 gigatona, umjesto da padaju ka cilju od 21,2 do 2030. godine.

S druge strane, naravno, ne treba izostaviti ni sve veći i brži ulazak obnovljivih izvora energije koji svakako obećava, ali je trenutno daleko od zamišljenog tempa. Sa tarifnim ratovima i globalizacijom na zalasku, lanci snabdijevanja sve više postaju pitanja geopolitike, i posebno su relevantna za male ekonomije poput BiH. Prema projektu Evropske unije RMIS (Raw Materials Information System), naša država zauzima 88. mjesto od 183 zemlje na Indeksu rudarskog doprinosa (Mining Contribution Index), s umjerenim, ali raznolikim doprinosom globalnoj proizvodnji sirovina kao što su aluminij, bakar, bentonit, kaolin, so, gips, itd.

Primjerice, svima je poznata važnost metala poput bakra ili litija. BiH još nema strategiju za rudarsku politiku u kontekstu zelene tranzicije, iako posjeduje zavidne rezerve kritičnih sirovina. Korištenje tih resursa zahtijeva pažljivu regulaciju i kontrolu uticaja na okoliš i lokalne zajednice, da bi se premostilo nepovjerenje i spriječilo uništenje dragocjenih ekosistema. Rast potražnje za rijetkim kritičnim materijalima za tehnologije čiste energije, otvara prostor za strateško pozicioniranje BiH u obradi i logistici ovih resursa, ako bi se uspješno integrisala u nove lance snabdijevanja.

Za Bosnu i Hercegovinu, ovi globalni trendovi imaju direktne implikacije. Prvo, zemlje poput BiH koje se oslanjaju na termoelektrane na ugalj suočene su s dvostrukim pritiskom, s jedne strane zahtjevima za dekarbonizacijom, a s druge potrebom za očuvanjem energetske sigurnosti i socijalnog mira. U situaciji kada gotovo polovina populacije u zemljama u razvoju koristi manje električne energije nego prosječni frižider, pitanje energetske pravde postaje ključno, naročito u regionima poput jugoistočne Evrope.

U konačnici, energetska tranzicija ne može biti ideološki projekat, već mora biti utemeljena u realnosti. Sigurnost snabdijevanja, dostupnost energije i razvojni prioriteti moraju ostati u fokusu. Za BiH to znači potrebu za pragmatičnim pristupom, modernizaciju postojećih termoenergetskih kapaciteta uz paralelno investiranje u obnovljive izvore i regionalnu energetsku integraciju. Bez toga, tranzicija može postati izvor političke i društvene nestabilnosti, umjesto održivog razvoja.