Zločin, zaborav i sramota: Nasuprot njima dolaze oni koji pamte

Piše: Amir Sužanj/BHRT

Kad putnik-namjernik krene pitomom dolinom od Konjević Polja prema Srebrenici, da ne zna gdje ide pomislio bi kako ulazi u oazu prelijepe prirode, ljepote i mira koji teško može bilo čim biti narušen. Zelenilo, bistra voda, šuma i cvrkut ptica naizgled ničim ne nagovještavaju da je to područje najstrašnijeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici – i da su okolna brda i šume svjedoci strašnog vremena ubijanja u julu 1995. godine, prije tačno 30 godina.

Na tim šumskim stazama i proplancima ostale su stotine ubijenih ljudi među hiljadama žrtava koje su doživjele strašnu sudbinu u tim krvavim danima pred cijevima oružja Vojske Republike Srpske i uz sadejstvo raznih međunarodnih kalkulanata i trgovaca ljudskom tragedijom poput specijalnog predstavnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju Jasušija Akašija, koji su svim mogućim diplomatskim sredstvima nastojali onemogućiti međunarodnu intervenciju prepuštajući tako Srebreničane i sve one koji su se u to vrijeme našli u toj navodno zaštićenoj enklavi jedinicama pod komanom Ratka Mladića, ne samo da nestanu u strahoti zločina nego da se prekopavanjem njihovih grobnica pokuša ukloniti i samo sjećanje da su nekad postojali.

… Trideset godina kasnije, među desetinama hiljada ljudi, koji će doći u Potočare da odaju počast žrtvama genocida, biće i mnoštvo mladih ljudi, potomaka onih koji su bili predodređeni i osuđeni da budu ubijeni u genocidu i da ih proguta tama zaborava, kao da nikad nisu postojali. Dolaze, kao i svake godine, iz raznih dijelova svijeta, od Australije do Amerike i Kanade gdje ih je život nakon genocida razbacao. Tamo su postali doktori, inženjeri, naučnici, stručnjaci raznih profila, neki od njih i eksperti svjetskog glasa. Dolaze kao živo nasljeđe njihovih očeva, braće, djedova i drugih članova njihovih porodica, koji su ubijeni u genocidu i koji su trebali da nestanu iz sjećanja kako bi taj strašni zločin bio sakriven i zaboravljen, a njegovi izvršioci zaklonjeni iza politike negiranja.

Dolaze ti mladi ljudi, koji su, noseći uspomenu na svoje ubijene, svojim radom i učenjem postali uspješni i ugledni, u današnju Srebrenicu, koja sve te godine nosi prokletstvo tog strašnog zločina i u kojoj nakon trideset godina nema gotovo ništa, dugo vremena čak ni trafike i pekare - i za najmanju sitnicu njeni stanovnici moraju ići u Bratunac. Dolaze kao neuništiv zalog onih koji su ubijeni da sa samo dva-tri neizgovorena pitanja razore tu bijedu negatora genocida – ako se genocid nije dogodio šta ste onda skrivali i šta ste prekopavali u godinama nakon rata? Zašto se ostaci istih žrtava danas nalaze u tri-četiri različite grobnice, neke međusobno udaljene i po stotinjak kilometara? Šta ste onda skrivali bagerima prekopavajući i premještajući grobnice u kojima su bili ukopani?

Dolaze ti mladi ljudi da pokažu svu bijedu onih koji danas tvrde kako se u Potočarima ukopavaju prazni tabuti. Da, neki od tih tabuta su skoro prazni – tek po jedna ili dvije kosti jer su u nastojanju da se zločin genocida sakrije njihovi ostaci namjerno uništavani, pa porodice danas, nakon dugog niza godina bolnog čekanja da se njihova tijela kompletiraju, pristaju da ukopaju bar to što imaju jer tako njihova imena neće biti zaboravljena, neće biti zaboravljeno da su nekad postojali kako su to namjeravali oni koji su ih ubijali u julu ‘95, a posebno neće biti zaboravljeno da su ubijeni.

Dolaze potomci ubijenih Srebreničana da samim svojim postojanjem kažu funkcionerima, institucijama i krugovima koji negiraju genocid da se danas o genocidu i o sjećanju na žrtve govori u cijelom svijetu: komemoracijama, skupovima, izložbama, odavanjem počasti ubijenim Srebreničanima – uzalud ste se slavodobitno ogrtali zastavama i pravili matematiku kojom ste pokušavali negirati genocid i u samim Ujedinjenim narodima.

Dolaze ti mladi ljudi da još nešto kažu počiniocima i negatorima genocida. Mislili ste da ćete bagerima zatrpati i sjećanje da su naši ubijeni postojali i da su ubijeni, a evo nas ovdje umjesto njih. Postali smo veliki i cijenjeni ljudi i snaga širom planete i ostalo nam je sjećanje na naše ubijene očeve, braću, djedove, koji neće biti zaboravljeni… A šta ste vi postali i šta je vama ostalo osim bijede koja vas okružuje i u koju ste se utopili negirajući genocid i naše ubijene???