Piše: A. Čorbo-Zećo
Vijeće ministara BiH prošle je sedmice, bez pompe i dramatičnih izjava, usvojilo nacrt Reformske agende, dokument koji otvara vrata sredstvima iz Plana rasta Evropske unije za Zapadni Balkan. Time je, zapravo, potvrđeno ono na što su opozicioni kantonalni premijeri mjesecima ukazivali, da je odluka isključivo u rukama državnog nivoa, a ne u nadležnosti kantona.
Međutim, umjesto da urade ono što su sada, s godinu zakašnjenja, tiho i učinili, stranke Trojke (SDP, NiP i Naša stranka) su prethodnih mjeseci lansirale čitavu kampanju okrivljavanja usmjerenu prema SDA-ovim kantonalnim premijerima. Njihove uvjetne saglasnosti predstavljene su kao blokade, iako je ustavno jasno da kantoni tu nemaju odlučujuću riječ.
Premijer ZDK Nezir Pivić još u avgustu 2024. sugerisao je, ako mislite da ste u pravu, donesite odluku sami, bez radne grupe. Ali to tada nije bilo politički isplativo.
„Oni su nadležni za to pitanje. Oni ako hoće i dalje riješiti taj problem i ako smatraju da su u pravu, neka promijene odluku o formiranju radne grupe. Neka donesu, mimo radne grupe, neku svoju odluku - istakao tada Pivić.
Suprtono tome, ministar vanjskih poslova Elemedin Konaković i predsjednik Naroda i pravde, umjesto da rade, pričao je. On je u svojoj izjavi naveo da je Bakir Izetbegović, zajedno sa svojim saradnicima iz SDA, DF-a i SBiH, nanio ogromnu štetu svakom građaninu Bosne i Hercegovine, uzimajući im, "po 600 KM iz džepa, a dugoročno još mnogo više".
"U dokumentu koji smo trebali poslati u Brisel, na 170 stranica, država Bosna i Hercegovina pominje se više od 1330 puta. Na svakoj stranici osam puta, a SDA, DF i SBiH tvrde da je izbačen termin 'državni', tražeći alibi za katastrofu koju su prouzrokovali," rekao je Konaković u julu prošle godine.
Sada nije pravio press konferencije!? Nije spominjao Izetbegovića, a nije morao ni ranije.
Danas, godinu dana kasnije, pod pritiskom vremena i evropskih rokova, Trojka je faktički suspendovala Mehanizam koordinacije, upravo onaj mehanizam na koji su se prethodno sami pozivali kada im je trebalo da podijele krivicu. Dokument je usvojen. Niko više ne spominje kantone. Nema histerije.
I šta smo naučili? Da je cijela priča oko Plana rasta bila više politički spin nego stvarna institucionalna prepreka. Da je u pitanju bila volja, a ne mogućnost. I da oni koji se najviše kunu u evropski put, često ga koriste tek kao monetu za potkusurivanje u domaćim političkim obračunima.
Vrijeme je izgubljeno. Milioni iz EU fondova su kasnili. Ali politička odgovornost, kao i obično u BiH nije zakačila nikoga.