Grlić Radmanov izmišljeni 'unitarizam' u službi revizije rata i Dejtona!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Dejtonski mirovni sporazum iz novembra 1995. godine bio je rezultat kombinacije faktora vojnih dešavanja na terenu, političkog i diplomatskog pritiska, prvenstveno američkog, te tragičnih događaja poput genocida u Srebrenici koji su konačno mobilisali međunarodnu zajednicu.

I naravno da se ne smije zaboraviti da je došao u trenutku kada je Armija RBiH toliko uznapredovala, da su je morali zaustaviti! Prije toga imali smo embargo na uvoz oružja, što ulogu međunarodne zajednice duboko kompromitira.

Eh, sada. Uloga Hrvatske vojske, posebno u operacijama „Oluja“ i „Maestral“, jeste važna. No, izjednačiti tu ulogu s presudnom, kao što to tvrdi hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, nije samo historijski netačno, već je politički opasno.

U govoru koji je iznio u Dejtonu Grlić Radman izjavljuje da je „Hrvatska preokrenula rat u BiH“ i da je „spriječila srebrenički scenarij u Bihaću“. Uz dodatak da „bez Hrvatske ne bi bilo Dejtona“. Takve tvrdnje, uz to što banalizuju žrtve i izokreću kontekst, predstavljaju i jasnu reviziju uloge Hrvatske u ratu u BiH.

Tvrdnja da je Bihać bio na ivici genocida kao Srebrenica, a da ga je Hrvatska vojska spasila duboko je pogrešna. Bihać je, podsjetimo, bio pod opsadom punih tri godine. Održao se isključivo zahvaljujući 5. korpusu Armije RBiH, predvođenom generalom Atifom Dudakovićem, koji je u nemogućim uslovima pružao otpor nadmoćnim snagama tzv. Vojske Republike Srpske Krajine (iz Hrvatske) i Vojske Rs (iz BiH).

Operacija „Oluja“ u avgustu 1995. deblokirala je Bihać nakon što se grad već odbranio, i mjesec nakon genocida u Srebrenici. Dakle, ne postoji logička ni hronološka osnova za tvrdnju da je HV spriječila „drugu Srebrenicu“. Naprotiv, ARBiH je spriječila Bihać da postane Srebrenica.

Grlić Radmanov govor ne zaustavlja se samo na neistinama o ratu. On koristi trenutak sjećanja na mir i saradnju da, pod plaštom balansirane retorike, izjednači separatizam sa „hegemonističkim unitarizmom“. Ova formulacija nije nova, često je koriste političari iz Republike srpske i Hrvatske da optuže bošnjačke političke snage za navodnu dominaciju.

Ali, stvarnost BiH jasno pokazuje suprotno, država je strogo decentralizovana, sa dva entiteta, distriktom, te glomaznim aparatom konsenzusa, entitetskog veta i etničkih kvota. O kakvom „hegemonizmu“ možemo govoriti u sistemu gdje manjina može blokirati odluke većine, i što radi već dugo, a to se zove aparthejd!

Ove izjave nisu bezopasne. One zamagljuju činjenicu da je jedina stvarna prijetnja opstanku BiH separatizam koji otvoreno zagovara otcjepljenje jednog entiteta, uz podršku vanjskih faktora. Izjednačavanje te prijetnje s nepostojećim „unitarizmom“ jeste čin političkog relativiziranja i to u trenutku kad BiH pokušava da očuva minimum funkcionalnosti.

Ako Hrvatska zaista želi biti konstruktivan partner BiH, kao što često deklarativno tvrdi, onda bi prvi korak bio rješavanje otvorenih bilateralnih pitanja od granica, preko sukcesije, do povratka imovine. Također, iskreno bi priznala i složenost bosanskohercegovačke borbe za opstanak, umjesto što pokušava ispisati historiju u kojoj ona igra glavnu, gotovo spasiteljsku ulogu.

No, jedno je sigurno, bez otpora građana BiH, posebno vojnika Armije RBiH, nikakva međunarodna pomoć ne bi imala kome stići. I nije ni stizala, dok nije dobila snagu da agresore napadne! Onda su nas zaustavili, sve drugo je historija, i ne smijemo je tumačiti kako agresori pričaju!