NEMA STRATEGIJE Novac iz Budžeta BiH nije entitetski: Zašto plaćamo presude umjesto aviona i odbrambene moći naše države

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Dok Bosna i Hercegovina prolazi kroz jednu od najsloženijih i najskupljih međunarodnih arbitraža u svojoj novijoj historiji, otvara se ozbiljna dilema - kako razumijemo državne institucije, budžet, i ono najvažnije – suverenitet nad vlastitim finansijama?

Nakon što je Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova (ICSID) donio konačnu presudu kojom Bosna i Hercegovina mora isplatiti više od 110 miliona KM slovenskoj kompaniji Viadukt, uslijedila je institucionalna konfuzija – od pokušaja prolongiranja isplate, do insistiranja na sazivanju Fiskalnog vijeća, uprkos jasnim procedurama.

U centru rasprave od jučer se nalazi dobit Centralne banke BiH, koja je već uplaćena u Budžet institucija BiH. U tom trenutku, ta sredstva više nisu novac Centralne banke, niti pripadaju entitetima. Dio dobiti CBBiH ostavlja sebi, oko 40 posto, dok se 60 posto uplaćuje u Budžet BiH. Kao i ranijih godina, ta dobit postaje državni prihod, kojim raspolažu institucije Bosne i Hercegovine – Parlament, Vijeće ministara, Ministarstvo finansija i Predsjedništvo BiH.

Zato je potpuno neutemeljeno tvrditi da se ovom preraspodjelom mijenja fiskalni okvir i da je nužno sazivanje Fiskalnog vijeća. Radi se o tehničkoj korekciji unutar postojećeg budžeta, a ne o novom zaduživanju ili povećanju rashoda iznad planiranog fiskalnog limita.

Ali ono što najviše zabrinjava jeste potpuni izostanak strateškog pristupa.

Jer, ovaj novac navodno je trebao biti korišten i za kupovinu zgrade za UIO od kuma Milorada Dodika.

Ako već raspolažemo viškom prihoda, postavlja se logično pitanje: zašto se nije razmišljalo o ulaganju u sigurnosne i odbrambene kapacitete države? Dok zemlje regiona ulažu u modernizaciju vojske, civilnu zaštitu, helikoptere, avione i drugu ključnu opremu, BiH sredstva iz vlastitog budžeta koristi kako bi sanirala posljedice loših odluka entitetskih vlasti – u ovom slučaju, jednostranog raskida ugovora o koncesiji od strane entiteta Republika srpska.

Da stvar bude ozbiljnija, taj entitet sada odbija da plati dug, čime teret odštete pada na državne institucije – dok entiteti istovremeno dovode u pitanje njihovu nadležnost i legitimitet.

Ova situacija je više od spora o budžetskim linijama. Ona otkriva dublji problem: nepostojanje svijesti o državnosti i zajedničkoj odgovornosti. Umjesto institucionalne solidarnosti, prisustvujemo pokušajima prebacivanja odgovornosti i politizacije čisto tehničkih pitanja.

Zato je vrijeme za ključnu raspravu za šta država troši svoj novac, ko odlučuje o strateškim prioritetima i hoće li ta odluka ikada uključivati sigurnost i suverenitet države.

Jer, kad već plaćamo greške iz prošlosti – najmanje što možemo učiniti jeste da ne ponavljamo iste u budućnosti.