Trojanski karakter politike stranaka Trojke

Piše: Sifet Kukuruz

U javnom prostoru često se mogu čuti tvrdnje da je politika koju vode stranke Trojke izuzetno štetna po interese države BiH, pa čak i da se radi o izdajničkoj politici koja je antidržavnim politikama isporučila „sve“. Nadalje, iznose se tvrdnje da se politika stranaka Trojke nalazi u svojevrsnom vazalskom, odnosno sluganskom odnosu prema politikama SNSD-a i HDZ-a, a ovakve konstatacije, da paradoks bude veći, svoje uporište imaju i u izjavama Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Milorad Dodik nerijetko javno tvrdi da je participiranje Trojke u vlasti isključivo njegova i volja lidera HDZ-a, te da je Trojka samo „izvođač“ radova politika SNSD-a i HDZ-a. Istovremeno, Dragan Čović i Marinko Čavara javno su priznali da je učešće stranaka Trojke u vlasti suprotno principu legitimnog predstavljanja na kojem HDZ bazira svoju cjelokupnu politiku. I dok Milorad Dodik i Dragan Čović šalju jasne poruke da je sudjelovanje u vlasti Trojke isključivo njihova volja, istovremeno lideri stranaka Trojke javnost uvjeravaju da je riječ o državotvornoj političkoj snazi koja će državu BiH uvesti u EU.

Osnovanost tvrdnji da su stranke Trojke Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, radi učešća u vlasti, "dale sve" nije moguće ispravno procijeniti na osnovu broja resora koji su, u raspodjeli političke moći, pripali koalicionim partnerima. Najvažniji kriterij na osnovu kojeg se može procjenjivati ispravnost odluke o raspodjeli političke moći i eventualno isporučivanje te moći koalicionim partnerima, predstavlja relevantnost resora za funkcionisanje i opstanak države BiH, a posebno resora koji se pokazuju ključnim u situaciji napada na državu BiH i njen ustavnopravni poredak.

Aktuelni napad na ustavni poredak BiH i nesposobnost državnih institucija da efikasno i energično odgovore na taj napad, najbolje potvrđuje značaj državnih poluga moći koje su, prilikom formiranja koalicije, predate ili prepuštene od stranaka Trojke kadrovima SNSD-a i HDZ-a. Ako Milorad Dodik može nekažnjeno izvršiti napad na ustavni poredak BiH, a Dragan Čović mu se u tom napadu može pridružiti, tako što će kantonalnim propisima stavljati van snage zakone na višem nivou, onda je sasvim jasno da je pomenuti dvojac dobio "sve", a Trojka "ništa".

Ukoliko se napad na državu ne može spriječiti, a izvršioci napada privesti pravdi, jasno je da najvećeg gubitnika u raspodjeli političke moći predstavlja koalicioni partner koji za sebe tvrdi da provodi državotvornu politiku i da predstavlja oslonac države BiH. Da bi raspodjela političke moći u odnosu na interese države BiH imala svoje opravdanje, ona za posljedicu ne bi smjela imati slabljenje države, a posebno ne ugrožavanje njenog funkcionisanja, pa čak i samog postojanja. Nažalost, upravo se to desilo prilikom formiranja koalicije između SNSD-a, HDZ-a i stranaka Trojke.

U neadekvatnoj raspodjeli resora ili političke moći, Trojkin narativ o popravljanju disbalansa u pozicijama, pokazuje se potpuno nezrelim i promašenim. Raspodjela političke moći zahtijeva ravnotežu na principu „checks and balances”, što znači da ta raspodjela nijednog političkog subjekta ne bi smjela učiniti naglašeno snažnijim u odnosu na druge subjekte, a upravo se to u konkretnom slučaju desilo.

Nakon raspodjele političke moći stranke Trojke našle su se u poziciji da ne mogu praktično djelovati na odbrani interesa države BiH, iako te interese ističu kao svoj glavni cilj. Umjesto da u raspodjeli političke moći postanu moćne, stranke Trojke su ustvari postale politički nemoćne. Činjenicu da je Trojka u raspodjeli političke moći dobila "ništa" ili ispravnije kazano - uzela "ništa", najbolje potvrđuje to što sve ono što Trojka želi ili planira učiniti u potpunosti zavisi od volje i spremnosti Milorada Dodika i Dragana Čovića, dok istovremeno pomenuti dvojac svojim usklađenim djelovanjem, u svakom trenutku, može potpuno obesnažiti sve ono što Trojka eventualno praktično i ostvari. Također, izvršena raspodjela političke moći pokazuje da Milorad Dodik i Dragan Čović mogu dobiti sve ono što žele i da ih Trojka u tome ne može ili, radi vlastitog opstanka u vlasti, ne smije zaustaviti.

Ako Milorad Dodik i Dragan Čović na osnovu izvršene raspodjele političke moći mogu nekažnjeno ugroziti funkcionisanje države BiH, pa čak i ugroziti samo njeno postojanje, a aktuelna dešavanja na terenu potvrđuju da to oni mogu učiniti, onda je više nego neozbiljno tvrditi da politika koja to ne može spriječiti, predstavlja odgovornu i državotvornu politiku. Takva politika, ne uzimajući u obzir namjere, lične želje ili opredjeljenje njenih protagonista, s aspekta interesa države BiH, jeste izdajnička, ona je iznevjerila interese države BiH.

Politika koja najvažnije poluge moći isporuči ili preda onima koji državu BiH dugi niz godina, otvoreno ili prikriveno, negiraju zasigurno jeste štetna i po državu BiH destruktivna politika. Pri tome je potpuno nevažno da li je prilikom predaje tih poluga moći postojala ili nije postojala svijest, namjera ili je u pitanju neznanje ili loša politička procjena. Izdaja državnih interesa utvrđuje se i mjeri na osnovu posljedica ili efekata političkih odluka, a ne na osnovu političkih proklamacija.

Upravo je raspodjela državnih resora na nivou BiH dovela do aktuelnog omjera "snaga na terenu", a taj omjer snaga pokazuje da Milorad Dodik i Dragan Čović, u međusobnoj sprezi, mogu ostvariti sve što žele, dok stranke Trojke bez njihove podrške niti mogu nešto ostvariti, niti pomenuti dvojac mogu u nečemu spriječiti. Konstelacija političke moći, u kojoj su stranke Trojke nemoćne uraditi nešto konkretno na zaustavljanju i sankcionisanju antiustavnog djelovanja, dokazuje da je Trojka u raspodjeli političke moći dobila "ništa".

Građani BiH na osnovu real-politike najbolje mogu shvatiti da je „politička moć„ koju su SNSD i HDZ prepustili strankama Trojke, državu BiH dovela u stanje da se ne može oduprijeti najvećem napadu na njen suverenitet nakon oružane agresije. Istovremeno, činjenica da su Milorad Dodik i Dragan Čović u poziciji da ostvaruju svoje političke ciljeve, ali i da istovremeno kontrolišu djelovanje Trojke, najbolje dokazuje da su Dodik i Čović, u političkom smislu, dobili "sve".

I dok su politički ciljevi Milorada Dodika i Dragana Čovića poznati još iz perioda agresije na BiH, tek je formiranje vlasti u aranžmanu SNDS, HDZ i Trojka u punom svjetlu pokazalo da je najvažniji, a moguće i jedini politički cilj Trojke bio i ostao samo učešće u vlasti. Zato, i odgovor na dilemu s početka ovog teksta najbolje daje trenutna pozicija države BiH. Danas ne može biti nikakve dileme da je upravo raspodjela političke moći između SNSD-a, HDZ-a i stranaka Trojke, državu BiH dovela u stanje njene egzistencijalne ugroženosti. Direktnu odgovornost za to snose upravo one politike koje su pristale i još uvijek pristaju biti dio takvog političkog aranžmana.

Usljed političke nemoći, u koju su se same dovele i za koju snose odgovornost, strankama Trojke ne preostaje ništa drugo nego da vlastitu političku nemoć i odgovornost za stanje u koje su dovele državu BiH, pokušaju zamaskirati fiktivnom političkom moći koja se iskazuje na nivou političkog verbalizma. Duboko svjesne da im je upravo to jedina nada, stranke Trojke su svu svoju energiju usmjerile na kreiranje „paralelne stvarnosti“ u kojoj je BiH već ispunila uslove za članstvo u EU i NATO-u, ali i da država BiH predstavlja izuzetno važnog subjekta na svjetskoj političkoj sceni.