Piše: Isa Pašalić, psiholog
Svjedoci smo toga koliko ljudi često površno gledaju druge na osnovu njihovog vanjskog izgleda, bez da dublje sagledaju nutrinu osobe koja se nalazi pred njima. Ovaj fenomen je u narodu iznjedrio i onu poznatu poslovicu: “Ne sudi knjigu po koricama.”
Međutim, šta ako prirodna potreba čovjeka da sudi ljude po vanjskom izgledu ima i bitan razlog svog postojanja? Može li suđenje, ili bolje rečeno procjena ljudi po njihovoj vanjštini, imati validan korijen u psihologiji?
Iako je prethodno pomenutom poslovicom ovjekovječena društvena spoznaja da je svaki oblik osuđivanja ljudi na osnovu njihove vanjske pojave pogrešan, ne možemo negirati da se u svakodnevnom životu upravo tim načinom služimo kako bismo procijenili ljude i lakše se kretali u socijalnom okruženju.
Ljudi, kao i biljke, svojim izgledom govore o uslovima svog života, ožiljcima iz mladosti, ožiljcima iz starosti, plodnosti i podobnosti okruženja u kojem su rasli, te o svojoj ličnoj izdašnosti.
Dobar analitičar, kao i dobar botaničar, nauči da prepoznaje životnu priču čovjeka zahvaljujući onome što osoba pokazuje svojom vanjštinom. Čovjekova odjeća može nam reći nešto o njegovoj finansijskoj situaciji i higijenskim navikama, ali i ispričati priču o njegovom raspoloženju, stilskoj umješnosti i dovitljivosti.
Govor tijela takođe odaje raspoloženje i karakter osobe. Ovo se najlakše primijeti na držanju tijela. Osobe koje su tužne, potištene ili osramoćene često imaju ramena povijena ka prsima, time signalizirajući svojevrsnu “ispuhanost” osjećaja živosti.
Takođe, unutrašnje stanje osobe možemo procijeniti i na osnovu njenog glasa. Da li je osoba u stanju da izrazi punu boju svog glasa ili pak nije u mogućnosti da ga oblikuje s čitavom lepezom njegovih boja i intonacija?
Ovaj oblik analize je izuzetno složen proces, ali nam zaista može pružiti bitne informacije o drugim ljudima. Međutim, da li nam ovaj metod analize daje dovoljno sveobuhvatnih informacija da bismo izveli konačan zaključak? Odgovor je – ne.
Dakle, odgovor na pitanje “Suditi knjigu po koricama?” glasi da sudimo samo kako bismo dobili ulazne informacije, koje potom potvrđujemo daljim upoznavanjem osobe.
Kao i uvijek, istina se krije negdje između dvije krajnosti.