Hiperpolitizacija u službi sirotinjskog elitizma: Kako budžetski jet - set uništava naše društvo!?

Piše: Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini KS

Siromaštvo nije samo puko odsustvo sredstava za život već i stanje duha i svijesti, odnosno način razmišljanja i djelovanja koji sam po sebi kreira loše upravljanje resursima, čija je jedina izgledna krajnja konsekvenca i to materijalno siromaštvo. A gotovo u pravilu, osnovno obilježje jednog siromašnog društva, kojim upravljaju skorojevići, je društvena hiperpolitizacija svakog njegovog segmenta.

Kažu da nema ništa gore i opasnije od sirotinje koja se brzo i lako opari. Da je ta izreka istinita najbolje možemo vidjeti po ponašanju i načinu rada naše trenutne vlasti. Dokopali su se vlasti gazeći po svemu i pljujući svakoga ko se našao na tom trnovitom usponu ka vrhu piramide moći. Bez ikakvih skrupula su izmišljali laži i manipulirali javnim mnijenjem, kršeći sve vrijednosti i principe koje su javno „zagovarali“. To je postalo još očitije kada su se konačno dokopali žarko željenih pozicija i jasno pokazali svima da ova grupa skorojevića nema ama baš nikakve mjere u hranjenju svojih gladnih očiju i ega.

Tako danas imamo izabranu ženu godine u Bosni i Hercegovini, inače suprugu člana Predsjedništva BiH, koji je istovremeno i sponzor manifestacije koja dodjeljuje tu „prestižnu“ nagradu. Ovaj parapolitički krindž bi vjerovatno svugdje imao informativnu vrijednost pijačnog barometra da isti ti likovi, koji danas svojim ženama kupuju „prestižne“ nagrade, nisu izgradili političke karijere svakodnevno pljujući istovjetno ponašanje onih koji su bili prije njih. Dakle, predstava je ostala ista, dok su samo promijenjeni glumci koji igraju isti, stari i prežvakani tekst.

Sramota za sve nas i svjedočanstvo naše duboke moralne propasti je da za ženu godine nisu kandidovane neustrašive majke iz Donje Jablanice i Buturović polja, koje su skakale u bujicu spašavajući djecu, već se nagrade dijele ženama političara čije je jedino životno postignuće slikanje u skupim modnim kreacijama i smješkanje pred kamerama, dok im muževi kupuju „prestižne“ nagrade novcima građana.

Zašto uopšte ovo spominjem? Zbog toga što je Trojka ušla u drugu fazu uništavanja svega pred sobom. Ovladali su institucijama sistema od vrha do dna i komotno drže sve poluge vlasti. Tamo gdje su im kadrovi nesposobni da rade svoj posao nisu mijenjali kadrove već su, u maniru diktatorskih režima, iz banana država institucije prilagodili svojim nesposobnjakovićima.

Primjer za to je Skupština Kantona Sarajevo, gdje je Poslovnik doslovno izmasakriran, samo kako bi jedan čovjek skromnih intelektualnih kapaciteta, sa vrlo izraženim manirima nasilnika nad pravom, mogao voditi sjednice kako se njemu prohtije.

Tako su ovi lažni pokretači borbe za političke slobode i građanska prava najviši zakonodavni organ pretvorili u zavod za izdržavanje političkih sankcija.

Predsjedavajućeg su nagradili činom komandir straže sa neograničenim ovlastima, da političkim neistomišljenicima, onima koji izražavaju neslaganje sa režimom koji mu je ispunio životnu želju da postane uniformisano-službeno lice, oduzima i ograničava osnovna demokratska prava i slobode kao da se radi o političkim zatvorenicima.

Što to nema veze sa parlamentarnom demokratijom i evropskim vrijednostima koga boli briga jer je puno bitnije baciti šuplju da se u Sarajevu odvija nekakva revolucija. Naravno, neće vam reći da je to revolucija puhanja budžeta i resursa najbogatijeg kantona i bogatijeg entiteta u državi BiH, samo kako bi se napunili privatni džepovi postojećih multimilionera i ostvarili snovi današnjeg novostvorenog budžetskog jet-seta, a dojučerašnje sirotinje.

Trenutna dešavanja oko Univerziteta u Sarajevu i Nogometnog saveza Kantona Sarajevo nam pokazuju da ovladavanje političkim institucijama nije kraj ove nadasve tople ljudske priče o uspjehu prepametnih i prepoštenih ljudi kojima „režim“ nije dao da dođu do izražaja u našem društvu. Odnosno, iz ovih dešavanja vidimo da ovladavanje institucijama sistema samo po sebi ne zadovoljava apetite ove gladne skupine skorojevića, te da se neće zaustaviti sve dok sebi i svojim sebičnim interesima ne podrede našu cjelokupnu društvenu stvarnost.

I da se odmah ogradim, ovdje uopće ne želim da preuzimam ulogu arbitra koji će u bilo kojem od ova dva spomenuta slučaja presuđivati koja je interesna skupina u pravu, a koja u krivu, već ovim primjerima želim podcrtati za demokratska društva neprihvatljivo miješanje vlasti/politike u poslove Univerziteta i Nogometnog saveza, što ukazuje na nevjerovatan proces hiperpolitizacije naše društvene svakodnevnice koju provodi vlast Trojke. Pri tome se moć koju nose političke pozicije koristi kao alat utjecaja za ostvarenja ličnih interesa i ambicija pojedinaca.

Samo u ovom kontekstu se mogu razumjeti odluke Vlade KS i Skupštine KS, koje duboko zadiru u nadležnosti Univerziteta u Sarajevu i suprotne su njegovom Statutu, te samom konceptu neovisnosti i depolitizacije univerziteta u demokratskom društvu. Ili pak korištenje političke pozicije jednog ministra da regulira rad udruženja građana, u ovom slučaju Nogometnog saveza, čiji je rad reguliran samim Statutom udruženja i nevezan je za politički sistem države.

U prvom slučaju Trojka pogoduje privatnim interesima pojedinaca iz akademskih krugova, koji putem skupštinskih zastupnika ostvaruju svoje interese, a Trojka im vraća dugove za pomoć i podršku u rušenju prethodne vlasti potpuno zanemarujući interese studenata. A u drugom slučaju ministar koristi svoju političku poziciju kako bi pogodovao samom sebi pri izboru u upravne organe istog udruženja nad kojim vrši institucionalni, pravni nadzor.

Može svako od nas naći podosta zamjerki na rad i jedne i druge pomenute organizacije, ali nije u skladu sa demokratskim tradicijama da se kao političari, a posebno ne kao izabrani i imenovani zvaničnici, miješamo u rad organizacija koje po svim pravilima moraju ostati van domašaja političkih igara. Iz navedenih primjera vidimo da su nakon institucija političkog sistema na red došle i institucije od društvenog značaja poput Univerziteta ili sportskog značaja poput Nogometnog saveza, pa čak i banalne javne manifestacije poput Izbora žene godine.

Posmatrajući ova dešavanja možemo s pravom reći da se radi o hiperpolitizaciji kompletne društvene stvarnosti, što nas konceptualno svrstava u grupu banana država kojima vladaju diktature jer ovako nešto je moguće samo u totalitarnim društvima. Tim procesom nas novostvoreni budžetski jet-set i vrijednosno odmiče daleko od evropskih društava. I to je jedina revolucija koja se trenutno odvija u Kantonu Sarajevo.

Pritom, javno na sva zvona vlasti slatkorječivo pričaju o evropskim integracijama, dok se u praksi ponašaju kao odlični učenici partijske škole Vladimira Putina ili Kim Jong-una. Ovakva praksa će imati samo jedan izgledan rezultat, a to je da će nam ovi skorojevići u potpunosti razoriti društvo i uništiti našu sposobnost da se nosimo sa izazovima budućnosti u jednom globaliziranom, turbulentnom svjetskom poretku u nastajanju.