Indijski otok Sjeverni Sentinel jedno je od najosamljenijih mjesta na Zemlji

(Patria) - Sjeverni Sentinel jedno je od mjesta na svijetu koje gotovo sigurno nikada nećemo posjetiti, piše Punkufer.hr.

Dok su ostali otoci arhipelaga nešto veći i poznatiji, taj čudesni komadić kopna, pun stabala mangrova i okružen koraljima, ostao je praktično netaknut vanjskim svijetom.

Sjeverni Sentinel dio je indijske savezne teritorije Adamani i Nikobari, koji se nalazi u južnom dijelu Bengalskog zaljeva.

Geografski jedno od najosamljenijih mjesta na Zemlji ipak nije bez stanovnika. Na otoku živi jedno od rijetkih preostalih izolovanih plemena - Sentinelci, koji praktično nisu imali nikakav doticaj sa savremenim ljudima, a ako ga je i bilo, najčešće je završavao nasiljem.

Godine 2006. Sentinelci su ubili dvojicu ribara čiji je čamac struja odvukla na obalu. Za otok je 2018. godine čuo cijeli svijet zbog smrti američkog misionara Johna Chaua, koji je prekršio zakon i došao u kontakt s plemenom.

Iako su Indijci i ranije organizovali nekoliko ekspedicija, s plemenom nisu uspjeli naći miroljubivi jezik. Zbog toga je vlada u konačnici zabranila pristup otoku. Svako kršenje zakona kažnjava se jer su ilegalni dolasci jednako opasni za došljake i domoroce.

I najmanja prehlada može pokositi cijelu populaciju, za koju se pretpostavlja da ima od 50 do 400 ljudi.

Većina informacija o izolovanom plemenu prikuplja se posmatranjem otoka s čamaca usidrenih na udaljenosti sigurnoj od strijela, kao i na kratkim izletima tokom kojih su otočani dopustili vlastima da im se približe tek toliko da im daju kokosove orahe.

Sentinelci su lovci s kopljima, lukovima i strijelama te sakupljači plodova koje traže u šumi, a prehranjuju se i ribolovom. Izrađuju uske čamce kojima upravljaju motkom, a mogu ploviti samo u plitkom moru.

Smatra se da pleme živi u tri male grupe te da grade dvije vrste nastambi: velike zajedničke kolibe s nekoliko ognjišta za više porodica te nekoliko manjih skloništa.

Žene vežu trake od tkanine oko struka, vrata i glave, a muškarci nose ogrlice i trake za glavu te deblji pojas.

Iako ih se često opisuje kao "pleme iz kamenog doba", nije izgledno da Sentinelci žive na jednaki način kao što su to činili prije desetak hiljada godina, otkako su vjerovatno na Andamanima.

Naprimjer, u prošlosti nisu koristili metal koji su pronalazili na otočnim grebenima nakon brodoloma. Željezo im prvenstveno služi za izradu strijela.

Od ono malo informacija koje su istraživači prikupili, otočani su zdravi i dugovječni - izgledaju snažno, a na otoku ima mnogo djece i trudnica.

U 19. stoljeću britanski oficir M. V. Portman iskrcao se s grupom saputnika na otok u nadi da će stupiti u kontakt sa Sentinelcima. Ekipa je uključivala tragače iz andamanskih plemena koji su već uspostavili kontakt s Britancima, oficirima i osuđenicima.

Tim je pronašao nedavno napuštena sela, ali Sentinelaca nije bilo. Nakon nekoliko dana traganja naišli su na stariji bračni par i djecu, koje su "nauke radi" odveli u Port Blair.

Očekivano, otočani su se brzo razboljeli, a odrasli su umrli. Djecu su vratili kući s brojnim darovima, a jesu li i kako ti predmeti ugrozili pleme, nije poznato.

Neki stručnjaci smatraju da se upravo zbog takvih nepromišljenih postupaka može objasniti neprijateljstvo Sentinelaca prema autsajderima, uključujući i situaciju kada su letjele strijele na helikopter koji je letio iznad otoka 2004., nakon tsunamija, kako bi provjerio je li pleme živo i zdravo…