Djeca su ukras svijeta – rekvijem gluposti odraslih

Piše: Alen Nakić, advokat

Djeca su ukras svijeta, jedna je od naljepših pjesama za djecu koju je svojevremeno,
kao odu dječijoj slobodi i univerzalnosti i bezgraničnosti slobode dječijeg uma, otpjevao
nenadmašni Arsen Dedić po stihovima Ljubivoja Ršumovića.

Nema svijeta, ni planete
gdje ne moze stići dijete
jer, sve dječje staze vode
od igre do slobode.

Tu ideju bezgranične dječije slobode i potpune zaštite prava djece promovira i Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. godine, kao jedan od međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava kojeg je ratificirala i Bosne i Hercegovina.

Zašto onda ovo uopće i pišem, kada je samorazumljivo da je to tako?!

Istina, i kao roditelj i kao neko ko se bavi pravom kao zanatom, držao sam i vjerovao da se ta univerzalnost i kosmička bezgraničnost dječije slobode, u jednom demokratskom društvu, kakvo je dejtonska BiH, aposlutno ne može dovesti u pitanje bilo kakvim propisom, a posebno ne propisom Ministarstva koje je odgovorno za odgoj i obrazovanje djece.

Sve do prije neki dan kada mi je kao roditelju jednog osmoškolca na roditeljskom sastanku u jednoj osnovnoj školi, uručen nepotpisan obrazac, čijim bih bianco potpisom
i davanjem suglasnosti za ono što se traži, ja kao roditelj ne samo prekršio obavezu koju po zakonu imam, nego ga izdao u svakom smislu, te ga „isporučio“ sistemu i proceduri koja mu u istoj ne garantuje nikakvu zaštitu, ni pravnu, ni psihološku, a ni fizičku, kakva mu može biti potrebna ukoliko bi bio u situaciji da daje i da izjavu kao svjedok događaja.

Svakako da pretpostavljate o čemu se radi, radi se o obrascu iz Priloga 1. Pravilnika o izricanju odgojno-disciplinskih mjera u osnovnim i srednjim školama („Službene novine Kantona Sarajevo“, br 33/24), kojim se od roditelja traži da daju suglasnost da dijete u slučaju određenog događaja, za koji je potrebno utvrditi dodatne činjenice, može popuniti obrazac sa informacijama koje se od njega traže.

U čemu je problem?!

Problem je u tome što predmetni Pravilnik propisuje proceduru postupka u kojem se u
konačnici izriču sankcije, te koji kao takav u svom habitusu ima sve elemente postupka
koji ima karakter kaznenog postupka u svjetlu jurisprudencije Europskog suda za ljudska
prava iz Strazbura (presuda Engel i drugi protiv Holandije). U konačnici to znači da se datom suglasnosti dijete, kao možebitni učinilac disciplinskog prijestupa u svjetlu
Pravilnika, lišava prava na privilegiju protiv samooptuživanja koju mu garantiraju odredbe člana 6. stav 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda.

S druge strane, činjenica da predmetni obrazac aposlutno ne sadrži nikakve pouke djetetu o njegovim pravima, ukazuje na njegovu potpunu suprotnost sa odredbama člana 6. stav 1. i 3. citirane Konvencije, koja se sukladno članu II/2. Ustava BiH, primjenjuje direktno i prioritetno u odnosu na sve ostale propise u BiH. Kada se tome pridoda da autor obrasca, kao i samog pravilnika, apsolutno nije predvidio mogućnost da dijete prilikom davanja izjave može imati pravnu zaštitu putem advokata, kao što nije predvidio da uzimanju bilo kakve izjave može prisustvovati roditelj ili staratelj djeteta, nesumnjivo je da predmetni pravilnik i narečeni obrazac, nisu nikakav novorum, a posebno ne benefit za djecu i unaprijeđenje obrazovnog sistema, nego egzemplarni primjer kršenja prava djece.

To tim prije kada se ima u vidu član 3. stav 1. Konvencije UN o pravima djeteta iz 1989. godine, eksplicite propisuje da ”u svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta", a što preneseno na osnovne škole, podrazumijeva da u svakoj vrsti procedure u kojoj se prema učenicima izriču sankcije, moraju biti zadovoljeni citirani standardi iz člana 6. stav 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Kada se navedenom pridoda da od roditelja tražite da suglasnost daju pod krinkom da
istu daju radi dobrobiti svog djeteta i navodno svih učenika, takvo postupanje predstavlja jedan perfidan pravni bezobrazluk kojim bi roditelj isporučio dijete sistemu i postupku, bez učešća roditelja, bez mogućnosti roditelja da djetetu obezbijede pravnu zaštitu, pri čemu bi se dijete u konačnici osjećalo izdanim jer ga je roditelj svojom suglasnošću obavezao da istu mora dati. A posljedice, u konačnici bi snosili, samo roditelji/staratelji i djeca.

Dakle, u konkretnom slučaju je očigledno da je predmetnim propisom djeci koja idu u osnovnu školu, koja su aposlutno nekažnjiva u krivičnopravnom smislu do navršenih 14 godina života, predmetnim pravilnikom i citiranim obrascem, uskraćeno pravo koje bi autor i donosilac istog imao u istovrsnoj proceduri u kojem bi se utvrđivala njegova disciplinska odgovornost, a to je da se brani uz pomoć stručne osobe, pa je očigledno da je donosilac propisa ne samo prekršio ranije citirana konvencijska prava djece osnovnih škola, nego ih istovremeno, glede procesnih prava i diskriminirao u odnosu na istovrstan postupak koji bi se vodio protiv samog donosioca propisa.

Saglasnost ja Vam NE DAM, pokrenite postupak, spreman čekam.