Analiza: Podgorički izbori, test za vlast, a ispit za opoziciju

Piše: Nevena Kovačević

Prijevremeni lokalni izbori u Podgorici zakazani su za 29. septembar. Državna izborna komisija potvrdila je 13 izbornih lista. Istog dana, održaće se i izbori u Kotoru. Ipak, sasvim opravdano, fokus je na podgoričkim izborima, budući da njihov ishod može predstavljati svojevrstan reper i presjek sveukupnog stanja ne samo na lokalnom, već i na nacionalnom nivou. Doduše, slika svakako ne može biti potpuna, ali se mogu izvući značajni zaključci i dobiti konkretne indikacije na osnovu kojih bi se, eventualnom pobjedom opozicije, doveo u pitanje i legitimitet državne vlasti.

Uostalom, prethodni podgorički izbori, održani 2022. godine, upravo su predstavljali paradigmu buduće većine, koja danas čini izvršnu i zakonodavnu vlast.

Pisali smo tada, da će se pobjednička koalicija sastavljena od desnih populista i radikalnih nacionalista preliti na državni nivo. Predvidjeli smo i da će vrtoglavi uspon Pokreta Evropa sad rezultirati preuzimanjem poluga državne vlasti, nakon čega će, prije ili kasnije, osim lokalnog, biti formalizovano i državno partnerstvo sa partijama nekadašnjeg DF-a. Upravo se to i dogodilo. Najprije izborom Andrije Mandića za predsjednika crnogorske Skupštine, a zatim i ulaskom DF ministara u Spajićevu rekonstruisanu Vladu. No, kako to obično biva kad je riječ o koalicijama koje na okupu drže isključivo uskopartijski i partikularni interesi, neki od tada ključnih igrača, danas nijesu dio istog tima.

Nekadašnji kandidat za gradonačelnika Podgorice, a sadašnji predsjednik države, nakon napuštanja pokreta Evropa sad, opredijelio se za drugačiji vid političkog djelovanja. Formiranjem posebnog odborničkog kluba, nazvanog Pokret za Podgoricu, koji su činili bivši odbornici PES-a, Jakov Milatović iz sjenke započinje svoj politički angažman, gradeći koalicioni potencijal za već tada gotovo izvjesne prijevremene lokalne izbore. Formalizacijom koalicije Milatovićevog Pokreta za Podgoricu, Građanskog pokreta URA Dritana Abazovića i Pokreta za promjene Nebojše Medojevića, pravac predsjednikove političke borbe postao je kristalno jasan.

Nakon višemjesečne krize vlasti, turbulentnih i bezuspješnih pregovora, koji su prvenstveno vođeni na relaciji nekadašnjih saboraca, dakle PES-a i Pokreta za Podgoricu, kako smo već pisali, odbornici gradskog parlamenta skratili su sebi mandat, nakon čega je predsjednik Milatović raspisao prijevremene lokalne izbore. Novi izbori su, bez dileme, bili jedino optimalno i moguće rješenje, nakon godinu i po, koliko je trajao mandat odlazeće vlasti, koji su obilježila sporna i nezakonita imenovanja, partitokratska raspodjela kolača moći u gradskim preduzećima, nebriga o sportskim i kulturnim simbolima Podgorice, upravljanje gradom oličeno u nesposobnosti, neznanju i nestručnosti, pretvaranje Podgorice u grad koji je središte nacionalizma, umjesto grada prepoznatljivog po očuvanju suživota i afirmaciji kulture dijaloga, kakav je Podgorica oduvijek bila. Umjesto rješavanja nebrojenih problema, odlazeća vlast pribjegava drastičnim predizbornim zloupotrebama, poput masovnog partijskog zapošljavanja, što je, inače, jedna od najoštrije kritikovanih praksi DPS-a, iz usta punih milozvučnih obećanja o meritokratiji.

Predizborne koalicije i odsustvo principa

Kad je riječ o predizbornim aranžmanima partija vlasti, evidentno je da su se rukovodili pravilom od kojeg ne odstupaju ni milimetar – princip je da nema principa. A upravo su se neprincipijelni tridesetoavgustovski oslobodioci Crne Gore najglasnije zaklinjali da će raditi principijelno, suprotno DPS režimu. Principi su, za oslobodioce, isključivo interesna kategorija. Predizborne koalicije traju do kraja izborne noći. Novi dan donosi i nove, radikalne obrte. Tamo gdje se i postigne nekakav dogovor, čini se da se lokalne vlasti raspadnu brže nego što su formirane. A kad čak i neprincipijelan dogovor izostane, imamo ponavljanje izbora, kakav je slučaj u Budvi, gdje predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ipak nije uspio da „reši stvar“.

U Podgorici će partije vlasti nastupiti u dvije kolone. Najpreciznije, možemo ih definisati kao kolone umjerene i krajnje desnice. Koaliciju umjerene desnice čine pokret Evropa sad Milojka Spajića i Demokrate Alekse Bečića. Kolonu krajnje desnice čine prosrpske partije, na čelu sa Mandićevom Novom srpskom demokratijom i Kneževićevom Demokratskom narodnom partijom.

Budući da koalicioni aranžman PES-a i Demokrata ne važi samo za podgoričke, već i za kotorske izbore, evidentan je strah od samostalnog nastupa, iako je riječ o vladajućoj partiji, čiji lider je premijer i iz čijih redova dolazi najveći broj ministara u aktuelnoj Vladi. No, lokalni izborni ciklusi za nama pokazali su da se PES suočava sa značajnim padom rejtinga. Dodatno, gotovo svakodnevno otkrivaju se nove afere u koje je umiješan premijer Spajić, od obmana u vezi sa famoznim ljetovanjem u Sentropeu, preko veza sa različitim kontroverznim biznismenima iz kripto svijeta.

Čak ni populističkom kampanjom baziranom na povećanju zarada, usvajanjem seta zakona neophodnih za primjenu programa Evropa sad dva, kripto hazarder ne može izbjeći dodatni pad podrške birača. Budući da se PES kao vladajuća partija ne kotira dobro, teško da će od skrivanja u koaliciji sa Demokratama imati koristi, jer sve partije vlasti, na pojedinačnom nivou, bilježe znatan pad procentualne podrške birača.

Za PES je otežavajuća okolnost i nedostatak partijske infrastrukture, zbog čega su se i ovoga puta oslonili na institucionalnu potporu, postavivši za nosioca liste aktuelnog ministra energetike Sašu Mujovića. Iako je Mujović kandidat za gradonačelnika, on se ne nalazi na odborničkoj listi. Da ista infrastrukturna boljka muči i Demokrate, pokazuje činjenica da su na zajedničkoj listi i brojni ministri iz redova obje partije, poput ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića, ministarke evropskih integracija Maide Gorčević, ministra pravde Bojana Božovića... Prva na odborničkoj listi je aktuelna gradonačelnica Podgorice Olivera Injac. Sigurno je da se zbog odborničkih funkcija ne vrijedi odreći ministarskih fotelja, te je jasno da se radi o marketinškom potezu, koji nameće pitanje kako bi zaista izgledala postizborna kombinatorika, jer na odborničkim mjestima ne bi sjedjeli oni kojima su građani povjerili mandate.

Ironija je da su upravo PES i Demokrate, iako dio iste Vlade, do skoro bili u žestokom sukobu. Čak je ministar Šaranović tužio Vladu u kojoj sjedi, zbog odluke o izboru vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Činjenica da su danas na zajedničkoj listi, ilustrativan je primjer pomenute neprincipijelnosti.

Kad je riječ o listi koalicije Za budućnost Crne Gore, nositeljka liste je Jelena Borovinić Bojović, predsjednica SO Podgorica.

Iako je postojala ideja o širokoj koaliciji, oko takvog pristupa nije postignuta saglasnost. Jedan od razloga mogao bi biti stav da nastup u više kolona donosi više glasova, širenjem strukture biračkog tijela kojoj se partije vlasti obraćaju, iako je mantra o PES-u i Demokratama kao građanski orijentisanim partijama odavno razobličena.

Drugi razlog leži u liderskom egoizmu i potrebi za dokazivanjem, kako bi se, u prvom redu, opovrgle argumentovane kritike kojima se ukazuje da je Spajić premijer bez autoriteta, politički zavisan od Andrije Mandića. No, svakodnevna dešavanja na državnom nivou, idu u prilog takvim tvrdnjama.

Bošnjačka stranka, koja je takođe dio vlasti, opredijelila se za samostalan nastup, što je, čini se, prilično neracionalna odluka, s obzirom na osipanje članstva i nezadovoljstvo birača zbog participacije u rekonstruisanoj Vladi, zajedno sa podržavaocima četničke ideologije. Po srijedi je, ponovo, liderska sujeta i dokazivanje pred kritičarima političkih odluka, po cijenu lošeg rezultata. Nosilac liste je Edin Tuzović.

Od saboraca do oponenata

Sudeći prema toku dosadašnje kampanje, najljući oponenti aktuelnoj vlasti, naročito pokretu Evropa sad jesu dvije liste. Prva je ona koja nosi ime predsjednika Jakova Milatovića, čiji je nosilac funkcioner Abazovićeve Ure Luka Rakčević, a druga Podgorička lista, koju predvodi doskorašnji ministar pravde i jedan od Spajićevih najbližih saradnika Andrej Milović.

Podgoričkim koalicijama, upravo je obznanjen raspad PES-a na tri frakcije, o kojima se dugo šuškalo.

Milović je razotkrio Spajićeve veze sa kontroverznim britanskim biznismenom Džordžom Kotrelom, kojeg je Spajić, umjesto kao kripto eksperta, partijskim kolegama navodno predstavljao kao eksperta za PR i komunikacije. I Milatović je nedavno kazao da je preko Spajića upoznao Kotrela, ustvrdivši da ni na koji način nije učestvovao u finansiranju predsjedničke kampanje, te da mu se Kotrelova priča nije dopala, jer je smatrao antievropskom, zbog Kotrelovog učešća u Bregzitu. Milović je ranije takođe saopštio da je Kotrel učestvovao u finansiranju PES-a, te da je BIA navodno snimila Spajića tokom sastanka u Beogradu sa kraljem kripto valuta Do Kvonom, prije nego što je južnokorejac uhapšen u Crnoj Gori. Uprkos fotografijama sa Kotrelom i drugim sumnjivim licima iz kripto zajednice, premijer odgovara ćutnjom, ali je očigledno da od razotkrivanja ne može pobjeći, uprkos svim mahinacijama. Kao što smo i na početku naveli, predsjednikov politički angažman nije iznenađenje. Milatoviću su ustavna ovlašćenja preuska i jasno je da želi da upravlja političkim procesima kroz aktivnije javno djelovanje. Model liste koja nosi Milatovićevo ime, istini za volju, neodoljivo podsjeća na onaj kakav je u Srbiji patentirao Aleksandar Vučić, gdje sve lokalne liste nose predsjednikovo ime, a kandidat postaje faktički nebitna figura. Doduše, Milatovićeva odluka s pravnog i političkog aspekta potpuno je legitimna, a pojavljivanje predsjednika države u lokalnim kampanjama nije novost u crnogorskoj politici. Međutim, praksa da lista nosi predsjednikovo ime jeste neuobičajena.

Milatovićev angažman, dakle, nije sporan, ali jesu njegovi motivi, zasnovani na ličnim interesima i stvaranju partijskog jezgra za nastavak političke karijere. Iako Milatović kritičkim, i najvećim dijelom ispravnim odnosom prema djelovanju vladajuće većine pravi otklon od poteza ostatka vlasti, rani radovi svjedoče o njegovoj ideološkoj profilaciji, a bezbroj mrlja u političkoj biografiji, o kojima smo pisali davnih dana, ne može se oprati naglo probuđenim evropejstvom.

Kolikog je vijeka Milatovićevo političko prijateljstvo sa Abazovićem i Medojevićem, sa kojima je za vrijeme dok je bio potpredsjednik PES-a razmjenjivao teške optužbe, ostaje da se vidi.

Milatovićeva lista, jedna je od onih koje bi, mogle biti tas na vagi. Iako znatno manja, u toj igri je i Milovićeva lista, s tim što je veća vjerovatnoća da bi Milatović i Abazović u prelomnom trenutku uprkos netrpeljivosti stali rame uz rame sa subjektima aktuelne vlasti, dok je realnija opcija da bi Milović započeo neku vrstu pregovora sa opozicijom.

Opozicione kolone i tok kampanje

I vodeće opozicione partije nastupiće u dvije kolone. Jednu čini DPS, čiji je nosilac liste poslanik u crnogorskoj Skupštini Nermin Abdić. Drugu čini Evropski savez, nadstranačka platforma koji su nedavno formirali Socijaldemokrate, Socijaldemokratska partija i Liberalna partija. Nosilac liste je poslanik Socijaldemokrata Boris Mugoša.

Predizborna kampanja za sada protiče mirno. Za razliku od partija vlasti, koje, umjesto suočavanja sa posljedicama sopstvenog nerada, vode izuzetno negativnu kampanju, usmjerenu na više frontova, uz nezaobilazne narative o tridesetogodišnjoj DPS vlasti, te međusobna trvenja aktera nekadašnje većine koji su sada na suprotnim stranama, opozicija vodi znatno pozitivniju kampanju. Dok vlast birače ponovo pokušava da privuče populističkim mamcem povećanja zarada, koje će, prema ocjenama ekonomskih analitičara smanjenjem doprinosa urušiti penzioni sistem, opozicija je okrenuta lokalnim temama i komunikaciji sa građanima. Ipak, ključno pitanje moglo bi biti – imaju li učesnici izborne utakmice dovoljno snage da motivišu apstinente, ili su fokusirani na očuvanje tradicionalnog biračkog tijela.

Umjesto ukrupnjavanja političke scene, svjedočimo dodatnom usitnjavanju. Efekat može biti dvostruk. Veći broj lista može značiti i širu ponudu, primamljivu različitim djelovima biračkog tijela. S druge strane, veliki broj lista, bez inovativne i prepoznatljive ponude može stvoriti konfuziju među biračima i negativno se odraziti na izlaznost.

Na prethodnim parlamentarnim izborima zabilježen je rekordno nizak procenat izašlih birača. Zato je motivacija apstinenata presudno važna, jer bi to mogla biti prelomna tačka podgoričkih izbora. Ukoliko pak dođe do povećanja broja apstinenata, proces formiranja vlasti dodatno će se zakomplikovati. Neke manje liste, poput Stranke evropskog progresa čiji je lider nekadašnji premijer Duško Marković, mogle bi preći cenzus, dok će veći dio novoformiranih stranaka i pokreta, vjerovatno, ostati ispod cenzusa. Posljedično, to će dovesti do većeg broja rasutih glasova. Za manje liste iza kojih stoje javnosti poznati politički akteri, prelazak cenzusa realna je opcija, dok je za one manje poznate ulazak u izbornu trku rizičan potez, koji ne može doprinijeti formiranju stabilne vlasti. U konačnici, veliki broj listi upućuje na izbornu neizvjesnost i, posljedično, teško predvidive postizborne koalicije.

Šansa za pobjedu građanske Crne Gore

Osim propagandne kampanje na opskurnim portalima, direktnije miješanje mašinerije pod rukovodstvom zvaničnog Beograda za sada nije izraženo. No, kampanja je tek počela, a ne treba zanemariti činjenicu da su podgorički izbori za Aleksandra Vučića izuzetno važni, naročito u trenutku kada je suočen sa unutrašnjim nedaćama i izazovima na međunarodnom planu, jer se precizno vaganje između Evrope i BRIKS-a otima kontroli.

Sjetimo se samo bitke za Nikšić. Jasno je da finansije i logistika ne smiju zakazati. Pitanje je samo na koje igrače će dominantno biti usmjerena beogradska propaganda, te direktna podrška, budući da su svi tridesetoavgustovci bili poslušni igrači, u različitim etapama. Agresivna kampanja, s ciljem dokazivanja velikosrpske dominacije i finalnog pokoravanja Podgorice ne smije nas iznenaditi.

S druge strane, ako bi opozicija mudrom politikom uspjela ostvariti pobjedu, koja bi označila povratak procrnogorskih partija na vlast u Podgorici, bio bi to prvi krupan korak, kapitalno važan za oporavak građanske Crne Gore. Bio bi to putokaz do istinski suverene i nezavisne Crne Gore. Današnja Crna Gora zemlja je porobljenih institucija, kojom upravljaju negatori crnogorskog jezika i identiteta, mrzitelji državnih simbola, rušitelji multikulturalizma i multietničnosti. Današnja Crna Gora proevropska je samo ako se posmatra kroz ružičaste naočare kratkovidog zapada. Objektivno posmatrano, Crna Gora klizi ka istoku, otuđena od građanskih i evropskih vrijednosti, izložena agresivnom udaru fašizacije koja vodi zaoštravanju društveno-političke polarizacije, do potpunog usijanja, posvađana sa regionalnim saveznicima, na korak do pretvaranja u treću srpsku republiku.

Podgorički izbori test su za partije vlasti. Ako ga ne prođu, legitimitet državne vlasti neminovno će biti doveden u pitanje, što će rezultirati raspadom interesno skrajane i prekrajane većine.

Pobjeda opozicije put je ka vanrednim parlamentarnim izborima. Pred opozicijom je najvažniji ispit, prva faza odbrane Crne Gore iz rusko-srpskih kandži. Sljedeća stanica bio bi Nikšić, na proljeće, koje bi, simbolično moralo biti crnogorsko. U Podgorici će se odmjeravati snage, a taj ispit, kao neke prethodne, suverenisti ne smiju pasti, jer je vrijeme za čekanje popravnih davno isteklo.