Moralna kartografija židovskog povjesničara Ilana Pappea

Piše: Sead Alić

Uz uvodne dijelove Pappeove nove knjige Lobbying for Zionism on both sides of the Atlantic

1. Lažne dvojbe zapadnog intelektualnog svijeta

Tekstovi koje pišem o cionističkom kolonijalizmu, prikrivenom imperijalizmu cionističkih doseljenika i njihovih mreža po svijetu - tekstovi su koji iz različitih perspektiva bacaju svjetlo na cjelovitu sliku zbivanja u Palestini. S jedne je strane riječ o analizi uglavnom židovskih sjajnih teoretičara koji nisu dopustili da im hijerarhije kapitala i religije određuju mišljenje. S njima zajedno analizira se konkretna situacija ali i povijesni kontekst.

Taj povijesni kontekst drugi je horizont propitivanja, jer sve silnice vode k propitivanju židovskog pitanja kroz povijest. Kada primjerice Ilan Pappe ustvrdi i dokazuje da je židovski cionizam stvoren na temeljima kršćanskog cionizma, onda je riječ o tezi o kojoj se mora misliti. Koje su konzekvence stava da je jedan dio kršćanstva rješenje i za Židove i za svijet vidio u darovanju palestinske zemlje Židovima i njihovoj selidbi u zemlju koja je pripadala drugom narodu? To je pitanje koje ne smije ostati bez odgovora.

Treća razina je promišljanje nekih ključnih fenomena koji su se nametnuli u analizama autora koji su pisali o Palestini, a koji su bitni za (samo)razumijevanje čovjeka kako kroz povijest tako i danas. Jedan od takvih fenomena je moral promatran u kontekstu urušavanja sustava vrijednosti u vremenu u kojemu živimo
Sva tri ova pristupa mogu se ujediniti u analiziranju djela Ilana Pappea. Otuda važnost ovog autora i svakog stava koji izgovori.

Važno je i njegovo evoluiranje od naivnog cionizma do vrlo kritičkog i osuđujućeg stava prema cionizmu. No ono što je najvažnije to je da je riječ o židovskom povjesničaru koji svojim djelom i stavovima daje snažan vjetar u leđa ljudima koji se nadaju i koji još tragaju za načinima uspostavljanja uljuđenoga svijeta. Moralnih ljudi dakle još ima.

Na predstavljanju svoje knjige Lobbying for Zionism on both sides of the Atlantic u Londonu, Ilan Pappe je proizvođenje Islamofobije označio jednim od sredstava obrane cionizma od onoga što čini, odnosno sredstvom sprečavanja kritičke misli prema cionizmu. Dodao je također sasvim jasno da vidi početak kraja Izraela, a Palestinu „od rijeke do mora“ (From the river to the sea). Kao i u knjizi naglasio je da je fasciniran palestinskim otporom i da mu to daje nadu u 'pad Matrixa'.

Uz praćenje cionističkog lobiranja s obje strane Atlantika, Pappe u svojoj knjizi posebno naglašava moralnu dimenziju problema, odustajanje od moralnih propitivanja, bijeg od pitanja o moralu odnosno nemoralu koji stoji iza cionističkih akcija u Palestini. Razlog je danas očigledan.

Kad bi se razmišljalo u horizontu istine i morala, relativno bi lako bilo oblikovati sliku o situaciji u Palestini. Ne morate biti filozof da biste znali što je istina genocidnog etničkog čišćenja u Palestini. Ne morate poznavati Kantov kategorički imperativ da biste zaključili kako cionistički plaćenici nemoralno ubijaju redom mlado i staro. (Istina možete biti i netko tko želi biti dijelom neke filozofijske institucije, a da vas moral i istina ne zanimaju, pa ćete ući u virove cionističkog lobiranja - ali od Vas tada nikada filozofa).

Istina je i da su svi koji su zainteresirani za Istinu do sada mogli shvatiti da je u Palestini na djelu agresivni cionistički kolonijalizam koji na sve poznate i do sada nepoznate načine onemogućuje život Palestincima u Palestini s krajnjom namjerom stvaranja vjersko-nacionalne 'čiste' države. 'Vjernici' postaju nacijom da bi nacionalnu državu pretvorili u vojni poligon. Sljednici žrtava holokausta postaju bešćutne ubojice kojima je glavna namjera širenje 'životnog prostora' na račun Palestinaca. Cionisti preuzimaju ulogu nacionalsocijalista. Žrtve su Palestinci koji su imali zemlju i koji nisu na vrijeme pripremili dovoljnu količinu oružja.

Žrtve nekadašnjih žrtava prihvatile su doseljenike koji su zaigrali na kartu patnje židovskog naroda u Drugom svjetskom ratu. No s njihovim je dolaskom u Palestinu došao i problem koji je mnogo veći od pokušaja koloniziranja (još) jednog dijela svijeta. Palestina je postala čvorište silnica koje će uskoro odlučivati o sudbini svijeta kojeg poznajemo.

Sasvim je sigurno da ima mnogo zastrašenih ili prodanih 'intelektualaca' , koji će palestinsko pitanje proglasiti nevažnim. Ima i onih koji će se staviti u službu cionističke propagande. Nahranjeni cionističkim novcem i uzdignuti na lažne visine nekih sramnih titula – oni zasigurno neće vidjeti plač gladnih i nesreću Palestinaca u zadnjih sedamdeset i nešto godina. Njih ne interesira kontekst. Njih interesiraju propagandne floskule i metoda ponavljanja (umnažanja) laži. Njih ne interesira moral jer bi se morali zapitati o vlastitom nemoralu, ako bi ušli u ravan propitivanja moralnosti onoga u čemu sudjeluju. U konačnici ne interesira ih sudbina svijeta jer je njihov svijet određen njihovim partikularnim interesom.

2. Indijanci Bliskog istoka

Kad je riječ o židovskom povjesničaru i humanisti Ilan Pappeu, jasno je da je riječ o nepristranom i neovisnom povjesničaru. U zadnjoj knjizi koja je objavljena ove 2024. godine (Lobbying for Zionism on both sides of the Atlantic) s pravom naglašava nedostatak te moralne dimenzije u refleksiji o cionističkom kolonijalnom projektu zauzimanja Palestine i istrebljenja Palestinaca. Zato je uvodni dio knjige posvećen upravo toj dimenziji. A ona otkriva kontekst, kojeg je neophodno znati da bi se razumjela/vidjela šira odnosno cjelovita slika.
Slika je to koja otkriva nemoral, kako cionista tako i njihovih pomagača.

Kada su cionisti shvatili da ne mogu kupiti zemlju koju im je Zapad obećao i za koju su 'mislili' da je bez stanovništva, cionisti su se okrenuli terorizmu. To je bio jedini način širenja po Palestini. U tišini se naoružavalo, da bi nakon toga slijedile provokacije.'Sitni' zločini izazivali su reakciju, a reakcije su bile povod za oružane sukobe i osvajanja. Po davno razrađenim terorističkim metodama proizvođeni su razlozi za obračun s palestinskim narodom. Svaka nova provokacija doseljenika dovodila je Palestince pred odluku: ili da se pokore svakodnevnom iživljavanju, oduzimanju imovine, istjerivanju iz vlastitih kuća –ili da se pobune i time daju izgovor doseljenicima za novu količinu agresivnosti nazvanu sada osvetom za 'provokaciju Palestinaca'. Uspostavljen je tako paklenski krug unutar kojega je Palestincima donosio pakao bilo koji korak za koji bi se odlučili.

Po ugledu na svog najsnažnijeg sponzora i njegov nemoralan čin genocidnog istrebljenja američkog domorodačkog stanovništva, cionisti su (u svom posljednjem pohodu) krenuli u brutalna ubijanja, silovanja, izgladnjivanja palestinskog stanovništva. Ideja je bila pod pokroviteljstvom genocidnih sponzora istrijebiti vlastite Indijance. A da bi se to učinilo ne smiju se postavljati pitanja o moralnosti takvog čina.

Pappe ide i dublje. Upravo zato što cionisti znaju da je ono što rade nemoralno, trude se, kao nijedna država na svijetu, dokazati legitimnost svog postojanja. Budući da znaju da je njihov projekt kolonijalistički, nemoralan, nehuman, zločinački - utoliko se opsesivno pokušavaju predstaviti kao moralna zajednica (koja ima najmoralniji armiju), odnosno kao superiorna nacija kojoj se ne postavljaju pitanja (koju se dakle ne smije dovoditi u pitanje).

„Izrael ima pravo na samoobranu“, jedna je od najčešće deklamiranih floskula političkih moćnika Zapada. Pritom se ne propituje način na koji je samoproglašena ta država. Zaboravljaju se terorističke akcije cionističkih skupina iz kojih će kasnije biti oblikovana Izraelska armija. Ne analizira se uloga cionističkih lobista u tijelima Ujedinjenih nacija, u predstavničkim tijelima demokratskih država zapada. Ne stavljaju se u pitanje metode realiziranja tog 'prava'. Ne prati se kronologija nepoštovanja ugovora koje je ta država potpisivala.

Ne osuđuje se proizvodnja ratova na Bliskom istoku koje je posredno uvijek inicirala upravo ta država samoosnovana na palestinskom teritoriju. Zaboravljaju se navodilačke riječi Netanyahua koji je svako neko vrijeme određivao neku od bliskoistočnih zemalja kao ključnog neprijatelja mira (nakon čega bi uslijedilo američko 'uvođenje demokracije' u tu zemlju).

Urednici, voditelji, političari i mediji nemaju vremena misliti. Oni moraju učiti napamet rečenice koje moraju ponavljati.

Jedna od hipoteza koju Pappe dokazuje u svojoj knjizi kaže „da je cionistički pokret od samog početka, zbog sumnje u sebe, odbacio moralne argumente...i uložio sve svoje napore u elite“ .

Istina i moral nisu dakle bitni. Važno je koga se može kupiti, odnosno tko je dovoljno nemoralan i neistinoljubiv da može svijetu cionističke zločine opisivati kao demokratske mjere jedne kulturne zajednice. Jasno je da i među pozerskim filozofima ima takvih. Oni su ljubav spram mudrosti razumjeli kao mudrost lukavoga koristoljublja.

Cionisti su svoj doseljeničko-kolonijalni projekt započeli 1882 godine. Budući da njihov projekt nije bio učinkovit poput američkog - ostala je, interpretiram Pappea, stalno prisutna svijest o nelegitimnosti terorističkih aktivnosti uz pomoć kojih se pokušavalo istjerati/istrijebiti Palestince. Za razliku od Amerikanaca koji su u kratkom roku pobili gotovo sve indijansko na tlu današnje Amerike - cionisti nisu na vrijeme istrijebili dovoljan broj Palestinaca.

Ostalo je previše svjedoka. Otuda grčeviti pokušaji da se nemoral prekrije lobiranjem, da se 'suosjećanje' s njihovom situacijom proizvede kupnjom intelektualaca, odnosno da se kupnjom nemoralnih i neistinoljubivih političara u Americi i Europi - osigura dovoljno oružja za 'dovršenje posla'.

I ne samo da žele sadašnju brutalnost cionista predstavljati kao legitimnu, nego stalno rade na brisanju svijesti europskih i svjetskih građana o terorizmu i prevarama pomoću kojih su cionisti osnovali svoju državu na tuđem teritoriju.

No, Palestinci su još uvijek tu. Uz rijeku im rasistički nastrojeni mladi doseljenici uz pomoć policije i vojske svakodnevno ruše kuće i oduzimaju i zemljište, stoku, maslinike… Uz more su brutalniji zbog snažnijeg otpora Hamasa. Tamo se, u logoru opasanom visokim zidovima zbiva čišćenje 'Indijanaca' Bliskog istoka. Tako se 'od rijeke pa do mora' provodi najstrašniji teror prve četvrtine dvadeset i prvog stoljeća.

Cionisti svoju sumanutu agresiju provode oružjem i lobiranjem. Oružjem se bore protiv Palestinaca i svih koji bi im željeli pomoći. Ostale se u agresiju želi uključiti na 'kulturan' način: lobiranjem, manipuliranjem, brisanjem prošlosti, sprečavanjem dijaloga, ucjenama i bogatim nagradama za sve nemoralne i neistinoljubive zagovornike cionističkog projekta.

3. Lobiranje je podmuklo uništavanje politike

Lobisti danas ne stoje u predvorjima hotela da bi dobacili koju riječ političarima. Potpuno suprotno, političari danas prije stupanja na scenu obavljaju informativne razgovore s moćnim lobistima skrivenim iza nekih 'velikih slova' (primjerice AIPAC). Naravno posebno su dragocjeni utjecajni medijski ljudi (nekada možda novinari), koji će svoje ime i prostor javnog servisa ustupiti/prodati moćnicima cionizma.

'Lobiranje je podmuklo' smatra Pappe. Na vlastitom primjeru sudjelovanja na jednoj znanstvenoj konferenciji i konzekvencama (gubljenje posla i projekata nekolicine sudionika) Pappe je ilustrirao monstruozni sveprisutnost cionističkih lobističkih plaćenika. I njihov poguban utjecaj na kritičku svijest akademskih zajednica.

Cionisti se plaše 'delegitimizacije Izraela'. Otuda preventivno djelovanje, proizvodnja straha optužbama za antisemitizam (riječ koja ništa ne znači jer su i Palestinci i Sirijci i drugi narodi također Semiti). Otuda želja da se ima kupljena osoba „u gradskim vijećnicama, školama, crkvama, sinagogama, društvenim centrima i kampusima s obje strane Atlantika“ .

Kako nekada tako i danas. Pappe je eksplicitan: "Danas, 2024. godine, Izrael neće dopustiti bilo kakvo iskazivanje solidarnosti s Palestincima, kako u Britaniji tako isto ni u SAD-u, čak niti od jedne osobe. Nitko neće pobjeći njegovom radaru. Učinit će sve što može da se otpusti s posla svaka osoba koja osuđuje kršenja njenih 'etičkih' normi, odnosno da se zabrani svaka organizacija koja poziva na bojkot". Stoljeće i pol, podcrtava Pappe traje taj pokušaj uvjeravanja svijeta da je postojanje Izraela potrebno i legitimno.

Ključ razumijevanja svega je, smatra Pappe, u ljudskoj svijesti. Cionisti, interpretiram Pappea, zbog nečiste savjesti imaju potrebu stalnog dokazivanja. Uvjeravanje drugih način je umirivanja vlastite savjesti. Dokazivanje sebi obavlja se tako potvrdom od strane drugih. No ta potvrda je plaćena. Samim tim ona je iznuđena. Budući da se kupnjom tuđeg mišljenja svijest i savjest ne mogu umiriti - stvoren je bunar bez dna. Otvorena je Pandorina kutija iz koje izlaze monstrumi današnjeg povezivanja medija, medicinskih korporacija, industrije oružja, političke birokracije... A sve u okružju uništavanja postignutih moralnih i intelektualnih vrijednosti.

Pappe vidi kako se anticionizam, dakle suprotstavljanje doseljeničkom kolonijalizmu, skriva iza kulisa nabildanog 'antisemitizma'. Tko god se upita o ispravnosti kolonijalističkog osvajanja u dvadeset i prvom stoljeću taj je osuđen nositi naljepnicu antisemita, odnosno onoga koji nipodaštava uništavanje Židova u Drugom svjetskom ratu. Također prepoznaje proizvodnju antipalestinskih osjećaja u židovskoj zajednici, koji se odmah pretvaraju u islamofobiju.

Pappe se, kako to na jednom mjestu kaže, bavi moralnom kartografijom. Svojevrsno je to raskrinkavanje tokova novca između Amerike i Izraela. Moralna je to osuda nemoralnih radnji koje su rezultirale ovisnošću američke administracije i politike uopće o stavovima i interesima doseljenika u Izrael i njihovih izravnih financijera. Američka je politika pokazala na najružniji i svirepi način kako je političara lako kupiti. AIPAC i slične institucije pokazale su da su spremne na sve moguće načine uništiti svakoga tko im stane na put.

Prijelomni slučaj bila je Afera Fulbright. Naime James William Fulbright je s pravom smatrao da je predložena podjela Palestine iz 1947. godine nepravedna. Smatrao je da AIPAC unosi palestinsko-židovsko pitanje u Ameriku kao unutarnje američko pitanje. Bio je Predsjednik odbora za vanjske odnose Senata, pa je imao uvid i u financijsko poslovanje AIPAC-a. Njegovo je istraživanje i saslušanja aktera pokazalo (i na tri stotine stranica zabilježilo) porezne prevare AIPAC-a. Naime novac koji je trebao biti namijenjen siromašnim Židovima u Palestini usmjeren je u financiranje AIPAC-ovih djelatnosti u Americi. Milijuni dolara neoporezovanog novaca završavali su u džepovima pohlepnih političara.

Dio novca došao je iz mafijaških struktura. Fulbright otkriva dva imena: Aaron Weisberg i John Factor. Fulbright se pokušao suprotstaviti snaženju utjecaja AIPAC-u no to je samo dovelo do snažne cionističke financijske potpore njegovom protukandidatu na sljedećim izborima. Morao je u mirovinu. No otkrio je način rada cionističkih lobista u Americi. Iz današnje perspektive jasno je da je to bio samo početak i da su nova vremena milijune dolara zamijenila milijardama. No ostaje zapamćena matrica koju je Fulbright razotkrio i dokazao. Konzekvence i danas odjekuju u Palestini.