Piše: A. Čorbo-Zećo @aminacorbozeco
Na današnji dan 1983. godine izrečene su presude optuženim u montiranom "Sarajevskom procesu" za navodno zločinačko udruživanje, neprijateljsko djelovanje i kontrarevoluciju.
Među tada optuženim nalazio se i budući prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne BiH Alija Izetbegović. On je bio i prvooptuženi, a optuženi su još bili Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić, Husein Živalj, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović i Derviš Đurđević. Jedan od optuženih Rušid Prguda, već narušenog zdravlja, nije izdržao torturu istražnih organa i preminuo je tokom procesa.
Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Prvi se odnosio na „udruživanje radi rušenja ustavnog poretka“, drugi na „verbalni delikt“.
Danas 41 godinu poslije atmosfera straha i linča nije prestala. Sve je dobro uvezano, a glavnu riječ vodi pravosuđe, baš kao i te davne 1983. godine.
Vraćen je i verbalni delikt, Republika srpska ga je oživjela, a dok Tužilaštvo BiH ne procesuira negatore genocida, što je kažnjivo zakonom, ali zato progoni ljude zbog javne riječi. I dok na desetine prijava stoji neriješeno, a u kojima se navodi da se na najgrublji način negira genocid i veličaju ratni zločinci, Tužilaštvo BiH naređuje da se saslušaju Emir Suljagić, Reuf Bajrović i Bakir Izetbegović zbog, kako kaže Slaven Raguž prijavitelj, izazivanja nacionalne mržnje i netrpeljivosti.
I dok se Bajrovićeva rečenica ‘Azra Zornić je moj heroj’ smatra izazivanjem rasne netrpeljivosti ili Izetbegovićevo ‘prebrojavanje’ smrtnim grijehom, svakodnevno veličanje zločinaca od strane predstavnika vlasti Republike srpske i nasljednika politike UZP-a kroz HDZ, ostaje u ladicama tužioca. Pa, tako Nešićev vic na račun žrtava genocida u Srebrenici za Milanka Kajganića i ostale nije nešto što izaziva nacionalnu mržnju!?
To se ne može smatrati pravdom, a sve je jasnije da gdje prestaje pravda i pravo počinje bh. pravosuđe. Samo duboko kompromitirano montiranim optužnicama, zloupotrebom sistema, čuvanjem predmeta i opterećeni kadrovima koji su čak i na crnim listama SAD-a ne ulijavju nikakvu nadu da će uskoro biti bolje.
I dok SIPA pretresa CMS sistem koji koristi Sud BiH pod velom tajne ostaje tužilački TCMS. Prijavili su advokati Fadila Novalića bivšu glavnu tužiteljicu Gordanu Tadić da je upravo zloupotrijebila ovaj sistem. Ona je zbog ove zloupotrebe sistema između ostalog završila i na crnoj listi SAD-a.
Tužilac Džermin Pašić javno je priznao da ga je Tadić lično odabrala da vodi ovaj predmet!? I nikom ništa!?
Čudno radi i CMS nižih nova. Tako se tužitelj Tužilaštva KS Darko Soldat brine o predmetima Ibrahima Hadžibajrića, Abdulaha Skake, Ibre Berila...
Čudno, zar ne? Ali, VSTV se brani pričom da je SIPA vršila pretres isključivo CMS sistema koji koristi Sud BiH, kao da sve ostalo besprijekorno funkcionira!? Inače, ne može se pričati o pravosuđu a isključiti VSTV koje nikako da opravda ili pokaže svrhu svog postojanja. Osim što imenuju na pravosudne funkcije i ponekad provedu disciplinske postupke, svrha njihovog postojanja nikako da bude vidljiva građanima BiH.
Ostat će upamćeno i da su Tužilaštvo BiH i Sud BiH saučesnici u pomaganju ratnim zločincima da izbjegnu suočavanje s pravdom (slučaj Milomir Savčić), a trenutno ništa ne poduzimaju da se takvi bijegovi više ne dešavaju, na šta uporno upozoravaju udruženja žrtava.
Njima je važnije da su podigli desetine optužnica protiv pripadnika Armije i MUP-a RBiH i to nazvali velikim predmetima kao što su slučajevi Dobrovoljačka, Atif Dudaković i drugi, Jošanica, Čemerno, Konjic...
Ako se povuče paralela sa reakcijom Ambasade SAD na spomenik generalu Mehmedu Alagiću, u kojoj su izjednačili presuđene ratne zločince sa sumnjama na ratni zločin, jasno je zbog čega su masovno pred sudom pripadnici vojske koja se branila. Njihova optužba je automatski i osuda.
Tako nam poručuju iz Ambasade, a tako su se ponašali i u slučaju ‘Novalić i drugi’. Važno je imati media plan i isti slijediti. Konačne sudske presude neće biti ni važne, a ko ih i dočeka, s obzirom na tromost pravosudnih procesa, neće imati mnogo satisfakcije. Jednu takvu presudu – oslobađajuću dočekao je i Ramiz Dreković kojeg su ‘ugasili’. Jer godine procesa donesu javne osude i distanciranje od javnog života, pa i političkih procesa, čime se ubija želja budućim naraštajima za nekom novom odbranom.
Sve je zapravo jasno, samo niko nema snage da se usprotivi tome, tako da nismo daleko od 1983. godine iako je od tada prošlo čak 41 godina. I nema više KPJ, sada su neki drugi progonitelji!
Ako te godine pretočimo u citat Meše Selimovića 'Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje', valja se upitati gdje smo danas i imamo li snage i volje da se odupremo snagama koje imaju samo jedan cilj – nestanak Bosne i Hercegovine.
I taj ucrtani put, nažalost vješto ostvaruju preko pravosuđa BiH - rak rane naše države!