Ne treba njima optimum, već maksimum pažnje: Sva su djeca naša!

Piše: Muamer Bandić

Kada god vlast krije stvarni sadržaj onoga što u javnoj komunikaciji pokriva floskulama neodređenog sadržaja čak i od struke, opravdano se bojati da pokušava štedjeti dugoročno na najranjivijim kategorijama našeg društva. To pokazuje da nerealna obećanja, jaranska potrošnja i dugovi koji se rapidno gomilaju dolaze na naplatu i da Vlada KS pokušava napraviti dugoročnu sistemsku uštedu na socijalnim davanjima, obrazovanju i zdravstvu.

Busaće se oni u prsa da su podijelili raznorazne pomoći, ali kratkoročne, tek da kupe socijalni mir i ispoliraju imidž pred nastupajuće izbore. Ali podijeljene baklave i porcije ćevapa, bez obzira kako izgledale moderno i pozitivno, neće riješiti nagomilane probleme unutar kantonalnog sistema koji se gotovo raspada.

Mišljenja sam da je upravo ovo put koji je Vlada KS izabrala, a to nam pokazuje nedostatak osnovnih lijekova po ambulantama i domovima zdravlja u Kantonu Sarajevo, te specijaliziranih lijekova za liječenje naših najteže oboljelih sugrađana. Kao papagaji nam ponavljaju da para ima kada se ne krade, da nikada nismo imali bolju i pametniju vlast, te da nam nikada nije bilo bolje, no svakodnevnica naših života ih demantuje na svakom koraku. Posebno ih demantuje nedostatak i najosnovnijih komunalnih usluga koje svi plaćamo.

Počinjem se pitati idu li uopšte naši vrli ministri i ministrice u prodavnice i kako nabavljaju osnovne životne namirnice?! Pitaju li se kako preživljavaju naši teško oboljeli sugrađani i kakav je život jedne sarajevske porodice koja ima člana sa posebnim potrebama? Sretnu li ikada oni te ljude, pogledaju li ih u oči i pitaju kako žive?

Bezdušno je i sramotno da ministri s roditeljima djece s posebnim potrebama i pedagozima koji rade s tom djecom komuniciraju putem medija. Djeca s posebnim potrebama su najranjivija kategorija društva i zahtijevaju posebnu brigu svih nas.

Razumijem i potrebu Ministarstva da uređuje oblasti pod svojom ingerencijom i još više podržavam da unapređuju sistem, ali te promjene moraju biti transparentne i pravovremeno iskomunicirane sa pedagozima koji rade s djecom i roditeljima, jer oni su ti koji na svojim rukama nose najveći teret odgoja i obrazovanja djece s posebnim potrebama. Nemoguće je raditi bilo šta bez konsultacija i uključenosti u planiranje i proces implementacije ovih ljudi.

Dakle, sve promjene moraju početi u dogovoru sa roditeljima i pedagozima, jer su oni ti koji će promjene najviše osjetiti te na kraju iznijeti u praksi, ma kakve one bile. Ministarstvo odgoja i obrazovanja KS se ponaša autistično, suludo i paranoično, planirajući nešto u tajnosti uskog kruga ljudi od povjerenja i bez ikakvog dogovora sa onima kojih se te promjene najviše tiču.

Štaviše, došli smo u situaciju da ljudi koji obavljaju posao uopšte ne razumiju niti šta Ministarstvo hoće, niti šta tačno planira. A povlaštena kasta odabranih, navikla na populističko spinovanje preko medija, uopšte ne razumije da se sistemski zahvati, posebno u oblasti socijalne zaštite i obrazovanja ranjivih kategorija, ne rješavaju direktivama s vrha. To vrijeme je prošlo, jer ovo više nije društvo jedne partije, već svih nas građana.

Neki ljudi očigledno imaju problem sjesti za stol sa roditeljima i pedagozima, pa razgovarati otvoreno i pojasniti šta se dešava, te šta se zapravo želi postići određenim potezima. Zaista bi svi željeli čuti, a posebno roditelji i pedagozi, šta je zapravo taj “optimum” o kome ministrica Hota-Muminović govori?

To nam još niko nije rekao, ni Ministarstvo, ni ministrica! A ovoj djeci nije potreban optimum već maksimum naše podrške! I dok god se budem bavio politikom uvijek ću se boriti da ovoj djeci, njihovim roditeljima i pedagozima, koji svakodnevno rade s ovom populacijom, pružimo maksimum podrške.