Diplomatski offside: Kako je Konaković svojim neznanjem bio blizu da zaustavi donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici!?

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Kapacitet Elmedina Konakovića da vodi diplomatiju Bosne i Hercegovine bio je upitan i prije nego što je, kao jedan od krakova Trojke, ispalio poruku “da on može biti ministar na više pozicija u Vijeću ministara”.

Naravno da može, jer to je politička odluka onih koji imaju većinu. Ali, da ne zna raditi ni ono što radi, više je nego jasno.

Potkapacitiranost i izostanak političkog znanja za državničke poslove očigledni su u svakom njegovom potezu. A kakvi su mu potezi, dovoljno govori činjenica da se diplomate širom svijeta nađu u čudu i iznenađenju nakon Konakovićevih izjava.

Elmedin Konaković pokušao je biti prva zvijezda procesa usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Iako je za tu rezoluciju saznao desetak godina nakon njenog pokretanja, među prvima, ako ne i prvi, istrčao je u javni prostor i poručio: “uskoro rezolucija o genocidu u Srebrenici”. Time je otvorio prostor i dao karte u ruke diplomatiji Srbije i njenih partnera da ruše podršku Rezoluciji.

Bio je to prvi diplomatski offside Elmedina Konakovića u procesu donošenja Rezolucije. Jasno je da mu je motiv bilo isključivo politikantsko prikupljanje populističkih poena, jer Konaković u pripremi Rezolucije nije bio ni sporedna uloga. Tačnije, nije imao ulogu uopće.

A onda je, nekih pet dana kasnije, istrčao u još opasnije diplomatsko zaleđe. U pokušaju da novim diplomatsko-političkim spinom odgovori Vučiću i dođe do poena, Elmedin Konaković ugrozio je cijeli proces donošenja Rezolucije.

Konaković, ničim izazvan i potpuno nepozvan, najavljuje nekakve zahtjeve za ratnu odštetu kojom će, kao, kazniti Vučića. A pošto se Konaković ne razumije u diplomatiju, očito nije shvatio da je Vučiću samo pomogao, a usvajanju Rezolucije odmogao.

Nakon što je Konaković izgovorio riječi “ratna odšteta”, kod odgovornih ljudi u administracijama svjetskih sila sa Zapada, ali i manjih država širom svijeta, upalili su se diplomatski alarmi.

Podrška Rezoluciji došla je pod znak pitanja!

Konakovićevo istrčavanje, kada je to Bosni i Hercegovini i borcima za usvajanje Rezolucije najmanje trebalo, nije zaustavilo proces donošenja Rezolucije samo zahvaljujući dijelu zapadnih diplomatija. I spremnosti tih diplomatija i njihovih predstavnika da u dijalogu sa stvarnim akterima u procesu pripreme Rezolucije nivelišu štetu nastalu zahvaljujući Konakovićevim istrčavanjima.

Izvori Patrije uključeni u cijeli proces kažu da je donošenje Rezolucije ozbiljno visilo o koncu, jer su se ključne sile pokolebale, pa se čak razmišljalo i o mogućem zaustavljanju cijelog procesa.

Samo sretna činjenica da Konaković i perjanice Trojke nisu bili ključni faktor tog procesa omogućila je da se nakon nivelisanja nastavi s procesom, ali konačni rezultat i epilog glasanja dijelom su upravo nusprodukt tog Konakovićevog izleta u populističko obračunavanje i najavljivanje odštete.

I zato je priča o Rezoluciji kao pobjedi nekakve bh. diplomatije prašina u oči svima koji su istinu o procesu kreiranja, sponzorisanja i donošenja Rezolucije znali. Jer, da je bilo do te diplomatije, Rezolucija nikada ne bi bila pokrenuta.

Elmedin Konaković svojim neznanjem je umalo spriječio da se cijeli svijet sjeća žrtava genocida, a onda se ispred zgrade UN-a “ugurao” među govornike i pričao o značaju Rezolucije koju je svojim neznanjem umalo zaustavio!