Na fotografiji: Enver Šehovic, Refik Kobiljak Gagi, mezar Ševala Hafizovića
Piše: Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini i član Predsjedništva Stranke za BIH
Enver Šehović je prvi komandant 1. slavne-viteške motorizovane brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, heroj odbrambeno-oslobodilačkog rata poginuo je na današnji dan 1993. godine.
Za herojski doprinos slobodi u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, za izuzetno junaštvo ispoljeno u borbenim dejstvima i pri tome ostvarene rezultate, Enver Šehović je odlikovan priznanjem „Zlatni ljiljan“ i Ordenom heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata.
Rame uz rame sa Enverom Šehovićem, kao jedna od najznačajnijih i najistaknutijih ličnosti 1.slavne-viteške brigade, bio je Ibro Dervišević. Mislim da ne postoji vaga koja može izmjeriti Ibrin doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine. Nepravedno se taj doprinos ne ističe u dovoljnoj mjeri u javnosti. Ne znam zbog čega, ali znam da je Ibro Dervišević za 1.slavnu-vitešku brigadu isto što i rahmetli Safet Isović za 2.vitešku brigadu.
Ljudi mojih godina, koji su živjeli u nekom normalnom i ljepšem svijetu, kada se sjećaju adolescentskih dana, obično se sjećaju prvih ljubavi, prvih derneka i nekih ludih zezancija s rajom, koje valjda samo u tim ludim godinama i mogu pasti čovjeku na pamet. Moja generacija je, ne svojom voljom, osuđena da se sjeća rata, neimaštine, straha i one svakodnevne borbe za preživljavanje.
U sjećanju mi je ostao urezan taj juli 1993. godine kada su četnici napadali Sarajevo sa svih strana. Gotovo svakodnevno su trajale borbe na svim položajima oko grada, a Sarajevo je nasumično zasipano granatama svih kalibara. Bili su to dani neizvjesnosti i straha, koje su tek prekidale vijesti da naši borci herojski odolijevaju stalnim udarima višestruko nadmoćnijeg agresora. Posebno mi je ostala urezana u sjećanje jedna scena koja se odigrala 27. jula 1993. godine, kada se mi momčići vrtimo oko lokalnog štaba u Velešićima i dolazi komšija i prijatelj Fele Džabija – Tito i donosi vijest da je na Žuči poginuo naš komšija Ševal Hafizović. Kakav je to bio šok za nas!? Posebno jer je Ševal bio predivno ljudsko biće, saburli čovjek i momak za primjer.
Vrlo brzo dolazi njegov brat Reuf i saznaje za pogibiju brata. U tom šoku, svojevrsnom ludilu, vijesti sa Žuči pristižu munjevitom brzinom i još pojačavaju strah i neizvjesnost o dešavanjima na tom dijelu ratišta. Ubrzo stiže vijest da je poginuo i Refik Kobiljak – Gagi, jedan od heroja Velešića. Sjećam se gotovo nestvarne, filmske scene, kada pred štab dolazi harmonikaš Perica Simonović, tovari na sebe oružja i municije koliko god može ponijeti i odlazi u pravcu Žuči, da to odnese svojim saborcima. Zatim se redaju loše vijesti. Da su poginuli braća Panjeta, Zahir i Esad, da je Pice, inače iz Vogošće, teško ranjen i ostao bez noge. I na kraju, kao hladan tuš, stiže vijest da je komandujući odbranom Golog brda poginuo i komandant 1. slavne – viteške brigade Enver Šehović.
Najgori dan rata
Taj 27. juli 1993. godine bio je možda najgori dan rata. Barem mi je takav ostao u sjećanju i teško da ću ikada, dok sam živ, zaboraviti sva ta traumatična i nadrealna dešavanja koja su se, kao na traci, redala toga dana. Bez kakvih heroja smo ostali taj dan i bez obzira na sve nedaće, naši borci su izdržali! A kakvi su to bili borci, gotovo redom obični ljudi, do jučer civili, naše komšije, naši očevi, majke, braća, sestre, sinovi i kćeri stvorili su Armiju Republike Bosne i Hercegovine iz ničega i bez ičega. Sjećam se i tih samih početaka samoorganizovanja ljudi po našim mahalama, kada je Ibro Dervišević (kasniji komandant 1. slavne-viteške brigade) dolazio u Velešiće, zajedno sa Haretom i Osmom (Haris i Osman Fatić) okupljao i pripremao ljude, te vodio te neke prve akcije. Iz tih samoorganizovanih grupa ljudi će nastati prvo Velešićki odred, pa 13. brigada ARBiH, pa na kraju 1. slavna-viteška motorizovana brigada ARBiH, ponos Grada Sarajeva.
Pisati o organizatorima otpora, o velikim bitkama 1. slavne-viteške brigade, a ne spomenuti velike ratnike-vitezove poput Salke Hajdarevića, Rasima Kelemiša Didu, Hamdu Radonju, Harisa Fatića, Azema Menzilovića, Mitu Kavazovića, Rokija Kavazovića, Fadilu Odžaković Žutu, Denija Rovčanina, Osmana Fatića, Tarika Čengića, Musu Kukana, Rahmana Hajdarevića i na stotine drugih hrabrih vitezova iz Velešića, Pofalića, Kobilje Glave i Vogošće bilo bi nepravedno. Vrlo malo je bilo ljudi s vojnim znanjem, iskustvom, hrabrošću i organizacijskim sposobnostima poput komandanta 1. slavne – viteške motorizovane brigade ARBiH i heroja Envera Šehovića. Svojim organizacijskim sposobnostima istaknuo se već tokom Pofalićke bitke, blokade i zauzimanja Kasarne “Maršal Tito”, a status legende je stekao, zajedno sa Safetom Zajkom, oslobađajući i braneći rejon brda Žuč.
Gledajući današnje stanje našeg društva, političku rascijepljenost i prezasićenost lošom, populističkom politikom, posebno prema našim herojima i borcima, te razočarenja kod mladih ljudi, pitanje je da li bismo uspjeli preživjeti kao društvo i kao narod, ako bi se ponovila 1992. godina? U kakvom okruženju živimo i kakvim su hibridnim, propagandnim napadima svakodnevno izloženi naša država i naš narod, moramo se sasvim racionalno zapitati, da li danas među nama imamo ljude poput jednog Ibre Derviševića ili Envera Šehovića? Mi danas moramo realno pogledati sebe i stanje u kome se naše društvo nalazi. Analizirati da li imamo među nama ljude koji vide šta se sprema i koji će nas organizovati i pripremiti za ono najgore? Ovo nije nikakav poziv na rat, već naprotiv, ovo je krik za mir, jer historija nas uči da napadač uvijek udara onda kada osjeti da mu je žrtva slaba i kada misli da agresijom može ostvariti svoje podle ciljeve.
Izgubili smo ideju
A teško ćete danas naći nekoga ko će vam reći da je Bosna i Hercegovina jaka država ili da su Bošnjaci ili Bosanci jaki kao politički narod. Štaviše, svaki razgovor će se završiti zaključkom da nikada nije bilo gore i da nikada nismo bili slabiji. Zašto je to tako? Jednim dijelom zato što smo već zaboravili šta je bilo i uljuljkali se u iluziju da će neko drugi, moćniji rješavati naše probleme. I ta nebriga i nezainteresiranost se vidi i osjeti na svakom koraku, pa čak i na onim najbanalnijim lokalnim komunalnim problemima, koji su rješivi uz malo znanja, sistematičnog organizacijskog pristupa i radne etike.
Zatim smo zaboravili ljude zahvaljujući kojima danas još uvijek stojimo na svojoj zemlji. One ljude koji su nas probudili, organizovali i vodili dok smo se branili. Enver Šehović nije više sa nama, ali jeste Ibro Dervišević. Pita li se danas i za šta ovaj heroj u našem društvu? Možda jednom-dvaput godišnje, kada ga nazovu novinari i pitaju: Hej Ibro, reci nam kako je bilo tog 27. jula 1993. godine?
U takvom smo stanju da se među nama danas pojavi onaj Ibro Dervišević iz 1992. godine i dođe u Velešiće, pa nam krene pričati o nekakvom ratu i organizaciji otpora, mi bi ga ismijavali na društvenim mrežama, a naslovnice medija u susjedstvu bi vrištale o hiljadama islamskih terorista u Sarajevu. Da ne kažem, da bi tog imaginarnog, današnjeg Ibru Derviševića odmah uhapsili!
Drugi bitan segment naše opće propasti je što smo izgubili ideje. A ideje su pravi pokretač jednog društva. Izgubili smo onu ideju građanskog društva o kojoj su naši komandanti Enver Šehović i Zahir Panjeta govorili svojim vojnicima. Zbog te plemenite ideje, u kojoj su sa nama bili Perica Simonović, Slaviša Šućur, Rade Zoranović i mnogi drugi, naši borci nisu izgubili tog jula 1993. godine. Zbog te ideje mi danas i stojimo ovdje, nismo svi pokopani i razbacani po masovnim grobnicama. Stoga se moramo vratiti toj ideji i prema tom plemenitom i progresivnom civilizacijskom cilju početi graditi naše društvo odozdo, kroz izgrađene lokalne zajednice. Mi moramo biti bolji od naših neprijatelja, dobri prema sebi prije svega, a tada ćemo biti dobri i drugima. Nikada ne smijemo prihvatiti ideje podjele i segregacije, po bilo kojem osnovu, a koje konstantno zagovaraju i kroz javni prostor provlače otvoreni neprijatelji ove države. Nažalost, takve opskurne ideje skoro da već imaju prećutnu saglasnost nekih političkih opcija u Sarajevu.
Ne zaboravimo riječi rahmetli heroja Envera Šehovića da mi nismo armija jednog ili dva naroda, već cijele BiH i tako se ponašajmo u svemu što danas radimo. Tada ćemo biti nepobjedivi!