Adnadin Jašarević za NAP: Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj čak i žene bez čarapa ostaju

Razgovarao: Delvin Kovač

Adnadin Jašarević, bh. književnik, slikar, crtač stripa, novinar, direktor Muzeja grada Zenice u opširnom intervjuu za Novinsku agenciju Patria govorio je o stanju u bh. kulturi, krivcima za izostanak podrške sa svih nivoa vlasti, ali i o kulturnoj (ne)osviještenosti Bosanaca i Hercegovaca.

Iznio je i svoje viđenje borbe koju kultura vodi sa vjetrenjačama, otkrio nam odakle toliki elan kulturnjacima uprkos činjenici da su potplaćeni za ono što rade, a jedno od pitanja koja smo mu postavili bilo je i - koliko košta obraz u Bosni i Hercegovini?

U kakvom su danas stanju bosanskohercegovačka kultura i kulturne ustanove, imajući u vidu dugogodišnji nemar, nebrigu i izostanak materijalne i svakog drugog vida podrške od institucija u Bosni i Hercegovini na svim nivoima vlasti?

Jašarević: U državi kojom 30 godina vladaju nedovršeni ljudi, teško možemo govoriti o stanju. Zapravo, morali bismo promijeniti drugo slovo u ovoj riječi kako bismo predočili o čemu je riječ, T za R. Govorim o 30 godina preživljavanja na marginama društva koje uopće nema razvijene kulturološke potrebe. Jer, istina, da ovo društvo, koje upravlja državom, ili bi tako trebalo biti, uviđa potrebu za umjetnošću i zaštitom baštine, ne bismo uopće razgovarali o ovoj temi.

Zabljesnuti povremenim spektaklima poput Sarajevo Film Festivala i manifestnog ispoljavanja umjetničkih programa za Sarajevske zime, Zeničkog proljeća, Ljeta u Tuzli, i drugih, nerijetko ne uviđamo pravu sliku u ustanovama iz kulture, koje su nosioci i ovakvih programa. Činjenica je da se, izuzev rijetkih pozitivnih primjera, poput gradnji novih zgrada muzeja u Zenici i Gorici kod Livna, suočavamo sa mrcvarenjem ustanova i djelatnika, tridesetogodišnjem, u Sarajevu, jerbo niko nije osjećao potrebu da preuzme na sebe stalno finansiranje Zemaljskog muzeja i još šest ustanova u Sarajevu, sve do 2024., što je, manje-više, slučaj i u drugim gradovima.

Naravno, riječ je o famoznom pitanju osnivača ustanove, koje teško pada izvršnoj vlasti, jer podrazumijeva utrošak budžetskih sredstava za svrhu koju ne shvataju. Ustanove iz kulture su potrošači, teret za vlast, bave se nečim neopipljivim, po njima nepotrebnim, a stalno zaimlju novaca. A tih je novaca, i kad ih dijele poput milostinje, malo, jedva dovoljno za preživljavanje.

Ustanove u BiH opstaju uglavnom zahvaljujući međunarodnim projektima i činjenici da djelatnici u njima obavljaju po nekoliko poslova. Uljuđena Europa i ambasade inih država, ne samo europskih, obilato pomažu naše ustanove iz kulture, a međunarodne veze koje su te ustanove ostvarile, njihov su plod brojni vrhunski programi koje nam ostatak čovječanstva ustupa za kušati. Imajući u vidu Sizifov posao, koji je osnovna karakteristika rada u ustanovama u kulturi, čime bi se i psihijatri mogli pozabaviti, moram reći kako je STANJE dobro, zapravo sjajno imajući u vidu nezdravo okruženje u ovoj nekulturnoj državi.


Savremene tehnologije su opak protivnik

Ko su glavni krivci što je to tako?

Jašarević: Rekoh već - nedovršeni ljudi. Došlo je vrijeme ružnih i glupih, nesposobnih i nepismenih, i gladnih. Njihova glad je nezasita. Osobno bogaćenje lopovlukom misao je vodilja u svijesti domaćeg političara, što ne amnestira one koji su glasali za takvoga, jer, ispada da su glasači gori od svojih lidera. Historija čovječanstva ne poznaje mnogo takvih slučajeva, slučajeva poput našeg, da se najgori među najgorima u društvu organiziraju tako dobro da si obezbijede tridesetogodišnju vlast.

Naravno, u ovakvoj situaciji ne trpi samo kultura. Bezumna pljačka svih resursa naše države, osiromašavanje stanovništva do prosjačkog štapa znači istovremeno i duhovno siromašenje. Samo sa takvima je lahko vladati, držati ih u zatočeništvu, okovima, izolovane, zatvorenih očiju i odsječenih jezika. Slobodoumni, umjetnici i naučnici, glas razuma koji se rukovodi devizom "Interes većine važniji je od interesa pojedinca" teško se uklapaju u ovakvu sliku. Što je, opet, za ove vladare samozvance ravno svetogrđu.

Koliko su Bosanci i Hercegovci uopšte kulturno osviješteni? Da li, po Vašem mišljenju, obrazovne ustanove, počev od vrtića i osnovnih škola, dovoljno rade na širenju kulturnih vidika kod današnje omladine? Šta bi se u tom pogledu moglo unaprijediti?

Jašarević: Kulturna osviještenost je na niskom nivou, o čemu svjedoče jadni tiraži knjiga, članstvo u bibliotekama, posjećenost muzeja i čak pozorišta. Podrška obrazovanju je slaba, individualizirana, ovisi od povremene probitačnosti rukovodilaca obrazovnih ustanova i osoblja, a ne od sistematskog nastojanja da se odgoje nove generacije. Većina stanovništva opstaje u domenu tri osnovna životna ciklusa - hranjenja, varenja i izmetanja. A kulturološki vakuum nadomjestila je turbofolk kontrarevolucija, latinoameričke sapunice, Farma, Tik Tok.

Sadržaji ponuđeni u muzejima i bibliotekama iziskuju intelektualni angažman, što našem prosječnom sugrađaninu predstavlja problem. Očigledno, milom neće ići. Nametanje obaveze konzumiranja programa i sadržaja ove vrste u školama, kao i agilniji pristup ustanova iz kulture, usvajanje novih metoda rada i prezentacije, u skladu sa zahtjevima savremenog društva, to bi bilo dovoljno za početak.

Na koji se način kultura može izboriti sa pošastima današnjeg društva, koje se ogledaju prvenstveno u modernim tehnologijama, kompjuterima, mobitelima, instagramima, tiktokovima...?

Jašarević: Savremene tehnologije su opak protivnik. No, i prednost. Ustanove iz kulture moraju se osavremeniti, navići na ovaj za njih nepoznati teren, terra incognita, i osvojiti prostor za sebe. Iskustva iz doba pandemije govore kako muzej i biblioteka i pozorište mogu funkcionirati i kao virtualni sadržaj. Moramo usvojiti novi jezik, novi način prezentacije, koristiti prednosti tehnologije. Mi smo, primjera radi, aktivirali digitalni salon u okviru projekta "Planet Europa", koji omogućava predstavljanje bilo kog sadržaja, umjetničkog ili naučnog, sa bilo koje destinacije, na ekranima. Ovakav izložbeni salon ne samo da briše razdaljine između hiljadama kilometara udaljenim muzejima i galerijama, nego, u duhu novog doba, nastupa kao posrednik, što postaje nužno zlo kod ljudi koji niti jedan sadržaj ne mogu doživjeti neposredno, bez pomoći telefona ili televizora.

Imajući u vidu nedovoljna i neredovna primanja za uposlenike u oblasti kulture, nedostatak novčanih sredstava za nove projekte i slično, kako objašnjavate da kod njih ne splamsava taj elan za onim čime se oni bave?

Jašarević: Mi volimo svoj posao, jednostavno rečeno. Baviti se zaštitom i promocijom umjetnosti i baštine. To je teško objašnjivo mrsnim ljudima, ali, da, ljubav prema lijepom, svemu lijepom što naše društvo baštini i proizvodi, to je ono što nam daje snagu u našoj borbi sa vjetrenjačama. A, možda, možda se smatramo i mnogo boljim ljudima od naših nedovršenih sunarodnika, možda se osjećamo plemićima, toliko da bahato pristajemo i gladovati ne bismo li istjerali svoje, a to svoje je zapravo naše, kultura koja bi trebala pripadati svima.


Ovakvog autodestruktivnog naroda nigdje na planeti nema

Na kojem je stepenu u Bosni i Hercegovini sloboda govora i koliko je ona važna za jedno demokratsko društvo? Nerijetko smo svjedoci da ta sloboda govora u javnom prostoru prerasta u govor mržnje. Kako tome stati ukraj?

Jašarević: Istini za volju, neki bi u našoj zemlji trebali zamuknuti, jer je njihov jezik satkan od ubistva, silovanja i paleži. Ovo je problem koji nije lako riješiti, jer sva ta mržnja zasnovana je na drugosti, nepodnošenju bilo čega drugačijeg. Naravno, uglavnom je svojstvena prljavim nacionalistima koji svoju prazninu moraju zamotati u šarene boje neke zastave kako bi imali bilo kakav jadni identitet.

Nacionalista je jednostavan stvor kojeg pokreću neznanje i dogme. I opasan, jer je spreman ne samo lajati, nego i uništavati sve što ne razumije bez imalo grižnje savjesti. A sloboda govora, suočena sa mafijaškim klanovima na vlasti, koji su uz to veoma osjetljivi, uvredljivi, i narodom koji će slobodoumnog čovjeka u najboljem slučaju smatrati čudakom, ako ne i razapeti ga i ubiti, zatvoriti na psihijatriju da ga lobotomiziraju, e, to je kod nas utopija. Pravo na slobodu govora upražnjavaju uglavnom nasilnici, riječ umnih se daleko ne čuje.

Kod naših nosilaca visokih funkcija i dalje nije razvijena svijest da su ih birali građani i da njima trebaju odgovarati za (ne)činjenje. Niko od njih ni ne pomišlja da se ugleda na kolege sa Zapada i da nakon neke greške ponudi svoju ostavku. Koliko zapravo košta obraz u Bosni i Hercegovini?

Jašarević: Ovi naši nosioci su zapravo pravi nosioci, raznose oni pare iz budžeta na sve strane, žive kao grofovi o trošku naroda, a nikome ne smije ni na um pasti da ih kritikuje zbog višemilionskih prijevara, propalih investicija i projekata, nesposobnosti. Brojni su primjeri uništavanja privrede zbog sticanja osobne dobiti od par miliona, uz kolateralnu štetu od nekoliko stotina miliona. Posljednji se tiču Elektroprivrede BiH.

Konačno, ova je država jedinstvena po tome da je u njoj propala tvornica ženskih čarapa i duhanskih prerađevina, za što ekonomisti i zdrav razum tvrde da je nemoguće. Čemu onda govoriti o našoj ubijenoj industriji, metalskoj, drvnoj, obuće i odjeće, prehrambenoj...

Ovakvog autodestruktivnog naroda nigdje na planeti nema, ili bar ne takvog koji će dopustiti da ga vode kriminalci spremni na sve u ime nacionalnih i ko zna kakvih drugih bogom danih interesa. Da kod nas neko da ostavku jer je spalio stotine miliona? Zašto bi, kad ga niko neće ni kritikovati, kamoli zatvoriti? Kod nas su ljudi alfa mužjaci prevaranti, idioti i ubice, a ne pristojni ljudi od nauke i radini. Počesto me Bosna i Hercegovina podsjeti na film "Let iznad kukavičjeg gnijezda", kao da je cijela država velika psihijatrijska ustanova...