Dan kada su pobijedili hrabrost, srčanost i solidarnost!

Piše: Muamer Bandić, član Predsjedništva Stranke za BiH i zastupnik u Skupštini KS

Uz zahvalnost šehidima Velešića - Haris Farić, Ermin Imamović i Nedžad Pindžo, koji živote dadoše 8. juna '92. godine. I uz vječnu zahvalu poginulim borcima i šehidima Sarajeva i BiH!

Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj” – Miroslav Krleža

Na današnji dan 1992. godine pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u borbama na brdu Žuč oslobodili su vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe, čime je trajno osujećena namjera agresora da presiječe linije odbrane Sarajeva i grad podijeli na dva dijela.

Bitka na Žuči bila je jedna od ključnih za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Većina nas, koji smo svjedoci tog vremena, vjerovatno do tih dana nikada nismo ni čuli za ova brda, niti smo znali gdje se nalaze. Tog 08.06.1992. godine na Žuči su poginule gazije iz moje mahale, Haris, Ermin i Nedžad, a tih dana, u pokušaju deblokade grada, skoro 200 naših hrabrih i neustrašivih sugrađana je položilo svoje živote braneći svoje porodice, svoj grad i svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Jedan od njih je i vrhunski sportista, olimpijac i pripadnik specijalne jedinice republičkog MUP-a Vinko Šamarlić, koji je poginuo na Hrasnom Brdu 8. juna 1992. godine. Brdo Žuč je postalo ključna tačka odbrane grada i simbol otpora agresoru. Na tom prostoru smo do kraja rata ostali bez mnogih velikana, organizatora otpora i istinskih lidera poput Safeta Isovića, Safeta Zajke, Envera Šehovića i mnogih drugih.

Tih dana nisu nas odbranile međunarodna zajednica, strane ambasade, raznorazne rezolucije i obećanja stranih državnika, već su nas odbranili naši očevi i majke, naša braća i sestre, naša raja iz mahale, često golobradi dječaci u tenama i farmerkama s improviziranim oružjem, ali naoružani hrabrošću, srčanošću, solidarnošću, jedinstvom, neustrašivošću da brane svoj grad i svoju državu.

Naoružani čeličnom voljom da zlu koje nas je snašlo kažu NE! I te 1992. godine, kada se JNA, po tadašnjim procjenama četvrta vojna sila u Evropi, transformisala u četničku vojsku dok mi nismo imali ništa, mogli smo šutjeti na sve uvrede, trpiti sva poniženja, baviti se kompromisom i dijalogom, te prepuštati sve institucije sistema i državu agresorima, ali nismo! Tada smo imali viziju budućnosti i jasan politički cilj, oslobođenje naše države Republike Bosne i Hercegovine.

Što je najvažnije, imali smo volju i hrabrost da se borimo za ostvarenje tih ciljeva! Danas, 32 godine poslije, mi se moramo suočiti sami sa sobom i spoznati da smo kao narod i kao društvo zbunjeni i dezorijentisani. Da nam nedostaje jasna vizija budućnosti i da nam nedostaju jasni politički ciljevi za koje ćemo se boriti s istim onim žarom s kojim su se borili najhrabriji sinovi i kćeri naše domovine na linijama oko Sarajeva. Na prvom mjestu moramo biti svjesni da nije nikakav politički cilj ko će dobiti koje ministarstvo ili ko će biti ministar. Na takve stvari ne vrijedi trošiti vrijeme, jer takvi politički koncepti nemaju dugoročne budućnosti. Isto tako ni narodi, čija se politika isključivo vrti oko toga, nemaju budućnosti, tj. osuđeni su na nestanak.

Mi živimo u gradu koji je pretrpio i herojski izdržao brutalnu, barbarsku opsadu u kojoj su neselektivno ubijani i protjerivani ljudi, uništavana infrastruktura, uništavana kultura, a sve s ciljem da se biološki uništi politički narod ove zemlje i sama ideja bosanske državnosti. Živimo u gradu u kome se prošle godine u sred grada, pod krinkom banalnog kulturnog dešavanja, besramno održala promocija filma koji veliča herojstvo ideoloških rodonačelnika istih onih četnika koji su pokušali ovaj grad uništiti i spaliti do temelja! Živimo u društvu u kome danas više prostora i pažnje medija i javnosti dobijaju ratni zločinci, te sljedbenici ideja i pokreta osuđenih pred međunarodnim sudom u Hagu, nego heroji koji su odbranili ovaj grad i ovu državu.

Porazno je da danas ne cijenimo ove ljude i ne cijenimo ideje za koje su se oni borili. Još je poraznije da smo se kroz političko djelovanje tzv. probosanskih stranaka odrekli većine ideja i ciljeva definisanih u Platformi o radu Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima. Pod krinkom dijaloga i kompromisa povlađujemo sljedbenicima agresorskih ideologija, prepuštajući im ključne institucije sistema, odnosno poklanjamo im državu za koju smo do jučer ginuli. Kao da smo zaboravili da se politički ciljevi agresora, a posebno onaj o podjeli naše zemlje, nisu nimalo promijenili ni sa Vašingtonskim, a ni sa Dejtonskim sporazumom.

Politički sljedbenici tih ideologija to danas i ne kriju. Štaviše, s ponosom javno govore o tome i obesmišljavaju sve pravne i civilizacijske vrijednosti. Moramo biti svjesni da je sa Dejtonskim sporazumom rat samo ušao u drugu političku fazu, u kojoj se ista borba za očuvanje bosanskog političkog bića i državnosti odvija kroz institucije sistema i kroz zakonska rješenja. I za ovu fazu nam treba jednaka srčanost i hrabrost kao i 1992. godine.

A trebamo i znanje, stručnost, profesionalnost i nepotkupljivost onih ljudi koji u institucijama govore u naše ime i u ime Bosne i Hercegovine. Dijalog i kompromis su u svakom slučaju bolje opcije nego ratovanje, ali da bi se isti postigli mi kao politički narod moramo imati jasne crvene linije koje se ne smiju prelaziti, te jasne vizije i političke ciljeve koje kolektivno težimo ostvariti. Vjerujem da svi imamo viziju Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji i NATO savezu. Ali se moramo zapitati kakva će to biti zemlja u kojoj će Bošnjaci, ili bilo koji drugi narod, biti politički obespravljeni i nebitni, kao što je to slučaj danas, nakon brutalnog antiustavnog čina OHR-a i poništavanja izborne volje jednog naroda? Kakva će to biti zemlja u kojoj neki ljudi nemaju osnovnih političkih prava, poput naših sugrađana Jevreja, Roma ili Ostalih? Kakva će to biti zemlja u kojoj vas stranački upravljana policija saslušava ako kažete da je Azra Zornić moj heroj ili kada kao nikada do sada u historiji naše moderne parlamentarne demokratije policija privodi i saslušava novinare koji se usude da pišu o koruptivnim aferama trenutnih vlastodržaca?

Kako danas stvari stoje i kakve “partnere” biraju Dodikove i Čovićeve bošnjačke ikebane prije ćemo postati dio BRICS-a kako Dodik najavljuje, nego dio EU ili NATO-a. A naprimjer, Azra Zornić nije nikakav terorista, ratni zločinac ili nekakav vjerski radikal, već hrabra žena koja se bori za osnovna politička prava svih građana Bosne i Hercegovine, prava koja im garantira Ustav Bosne i Hercegovine i međunarodne konvencije o ljudskim i političkim pravima koje su sastavni dio Aneksa I Ustava BiH. Na isti način, kada neprijateljima države prepustite institucije, stranačke policije optužuju i hapse naše generale i istaknute komandante, čak i u slučajevima kada je iste već procesuirao i oslobodio krivice Haški tribunal. Ovdje nije poenta da nekome dokažu krivicu, već da nas sve svedu u istu ravan. A posebno da svedu u istu ravan ideje za koje smo se borili i za koje se i danas borimo. Samo u slučajevima kada se u tome i uspije država počinje jednako tretirati i one koji su se borili za nju i one koji su se borili protiv nje.

Mi danas živimo u takvom društvu kada je naše borce, dakle ljude kojima dugujemo naše živote, gotovo pa sramota reći da su se borili za svoju državu i za svoj narod, bez obzira što je ta borba bila časna i prije svega odbrambena. A najbolji dokaz da je bila časna jeste činjenica da je jedina vojna formacija s prostora nekadašnje SFRJ koja je učestovala na proslavi 50-e obljetnice Dana pobjede nad fašizmom 9. maja 1995. godine u Parizu bila Armija RBiH.

Agresorima i zločincima tamo nije bilo mjesta!

Građani Sarajeva su danas izloženi prljavoj političkoj propagandi kojom se gotovo sve vezano za borbu protiv agresije devalvira i obesmišljava, te se svako ko je bio viđeniji organizator otpora blati, dok se u prvi plan stavljaju prazne političke floskule o nužnosti dijaloga i kompromisa sa sljedbenicima agresorskih i fašističkih ideologija na evropskom putu Bosne i Hercegovine. Mora se jasno reći da je Armija Republike Bosne i Hercegovine bila jedina legalna vojna formacija na tlu Bosne i Hercegovine i kao takva štitila ustavno-pravni poredak, te baštinila multikulturne evropske i civilizacijske vrijednosti. Ne treba ni lagati i negirati da pripadnici ARBiH nisu činili ratne zločine. Ali treba jasno reći da ti zločini nisu bili sistemski i organizovani već sporadični, te da je država RBiH većinu tih zločina procesuirala i obračunala se sa zločincima u svojim redovima. Da nije tako ne bi se ni zastava sa ljiljanima ponosno vijorila 9. maja 1995. godine u Parizu. To je istinsko političko naslijeđe svih nas koji osjećamo i doživljavamo Bosnu i Hercegovinu kao našu jedinu domovinu.

To su naši politički korijeni na koje moramo očuvati historijsko sjećanje i to su vrijednosti koje moramo ugraditi u institucije sistema, te u generacije koje dolaze. To je jedini garant ne samo pukog opstanka, već i prosperiteta našeg naroda na ovim prostorima i stabilnosti naše države.

Podsjetiću vas na riječi rahmetli predsjednika Izetbegovića izgovorene na brdu Žuč 8. juna 1996. godine: “I danas se mnogi sa pravom pitaju kako ćemo izaći na kraj sa prijetećim brojem pravnih i političkih zamki koje se pletu protiv cjelovite Bosne. Odgovor je kao i prije četiri godine: bit ćemo jači i pobijedićemo ako budemo bolji od naših protivnika, ako uz vojnu snagu, koju moramo imati, budemo istovremeno i nosioci dokazanih ljudskih vrijednosti, a protiv jednoumlja, barbarstva, isključivosti i nasilja svake vrste. I obrnuto: izgubit ćemo tu bitku ako primijenimo logiku: sve što oni nama čine, činit ćemo i mi njima. Tada gubimo našu moralnu i političku prednost, a na sceni ostaje njihova brojna i materijalna nadmoć. Tu grešku ne smijemo napraviti".

Svi mi trebamo živjeti i raditi tako da nikada ne upadnemo u ovu zamku i postanemo isti ili jednaki kao neprijatelji ove države, jer to nikada nismo ni bili. Tek tada ćemo biti, ne kao prosjaci koji mole po svijetu da im neko učini uslugu, već kao izgrađeno, slobodno društvo i kao ljudi s obrazom, spremni i za Evropsku uniju i za NATO savez.