Mogu li tragedije Đakića i Arifovića biti opomena: Dželati u sudskim togama pravdu pretvaraju u osvetu i revizionizam!

Piše: Amina Čorbo-Zećo @aminacorbozeco

Mensur Đakić nije bio naredbodavac, nije bio izvršilac, nije imao stvarnu nadležnost, ali je ipak 2019. godine osuđen na osam godina zatvora. Bila je to legitimna vojna akcija, legitimni vojni cilj, u kojem je kolateralna žrtva moguća.

Ali, Đakić je proglašen krivim da je iz neposredne udaljenosti posmatrao pripadnika bataljona kako vrši ubistva tri zarobljena lica srpske nacionalnosti, propustivši da izvrši nužne i razumne mjere da kazni počinioca.

Đakić je u julu 2021. godine preminuo u zatvoru, a iza njega će ostati još jedna priča o pravosuđu u Bosni i Hercegovini koje u postupanjima prema predmetima ratnih zločina sve više gubi kompas. Gube ga, jer nisu pristupili rješavanju slučajeva po planu koji je došao iz Haga, gdje su se prvo morali rješavati prioritetni slučajevi s već sada famozne A liste, o čijoj sudbini javnost u BiH nikada nije upoznata.

Đakić preminuo u zatvoru 2021. godine

Priča u nastavku ima za cilj pokazati rad pravosuđa, koji u godinama iza nas, a nažalost i u godinama ispred nas, donosi patnju, pravnu nesigurnost i uništavanje života, a sve s ciljem revizionizma i prekrajanja istine.

Apelaciono odjeljenje Suda BiH je 2019. godine izreklo Đakiću, nekadašnjem komandantu Prvog bataljona 108. brigade Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), kaznu od osam godina zatvora zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u selu Bukvik kod Brčkog 15. septembra 1992. godine. Prvostepeno vijeće nepravomoćnom presudom Đakića je osudilo na dvije godine. Tužitelj u ovom slučaju bio je Miroslav Janjić, sada sudija Suda BiH, a sve prijave protiv njega u ovom slučaju okončane su kao i mnoge druge – odbacivanjem.

Janjić postao sudija Suda BiH

Advokat Đakića, Osman Mulahalilović, za Patriju otkriva detalje borbe iz ovog procesa, a ta borba nije mnogo drugačija od onih iz slučaja ‘Naser Orić’, ‘Izet Arifović Ćiza’, ‘Ahmet Sejdić’, ‘Sakib Halilović’, slučaj Jošanica, slučaj Doborovoljačka....I ini drugi koji nisu bili na A haškoj listi. Montirane optužnice, neujednačena sudska praksa, izmanipulirani dokazi, sumnjivi svjedoci, potpuna neravnopravnost strana u postupku!

Mulahalilović: Vratiti istražnog sudiju u sistem

Mulahalilović, koji je obavljao dužnost i sudije i tužioca u prijeratnom vremenu, jasno detektuje nedostatke današnjeg sistema, te priča o slučaju Đakić, gdje se uvjerio u manjkavosti i začaran sistem u kojem nikada pravo i pravda ne pobijede.

„Borio sam se pravno. Odmah sam tražio da se utvrdi sva priča oko famoznog TCMS sistema, a koji su oni kršili. Kasnije će nekoliko tužitelja biti i smijenjeno zbog toga, a Gordana Tadić, bivša glavna tužiteljica završit će i na crnoj listi SAD. Podnio sam prijavu, ali upravo Tadić nije željela prihvatiti je, niti udovoljiti mom zahtjevu da mi se obezbijede svi dokazi. Ukazivao sam kroz cijeli proces na činjenicu da mi nisu dati svi dokazi.

A, taj ko mi ne da da pribavim spis čini krivično djelo, jer sprečava dokazivanje. Istjerao me Janjić, fizički nije mi dao da izvršim uvid. To je bahato ponašanje bilo“, priča Mulahalilović.

Dodaje da zakonodavni okvir koji dopušta neograničenu moć tužitelju, koji je takav da sudovi ne kontrolišu sve, onda imamo za posljedicu ono što se dešava.

„Ja sam bio sudija u Titovom vremenu i tada je istragu kontrolisao istražni sudija. Ja sam nekada bio i istražni sudija, bio sam i glavni tužitelj. I ja kao tužilac podnesem zahtjev istražnom sudiji i podnesem šta da istražni sudija provede, koje istražne radnje. Onda istražni sudija to provede, kao i radnje po vlastitom nahođenju. Onda napravi popis toga i sačini zapisnik o saslušanju osoba, vještačenja itd.

Ja odmah imam popis spisa i to vraća meni kao tužitelju i ja kao tužitelj podižem optužnicu ili obustavljam istragu. Vidite taj sistem funkcionira u Francuskoj, Italiji, taj sistem tzv. Kontinentalnog prava funkcionira u cijeloj Evropi. Ovaj sistem koji mi imamo je anglosaksonski koji egzistira u Americi i Engleskoj i nigdje drugo. Taj sistem je naopak ZKP i najhitnije se treba vratiti na sistem starog ZKP-a, naravno doraditi ga“, ističe Mulahalilović.

I upravo ta nejednakost u postupku ljude trpa u zatvor, a nerijetko i oslobađa krivice. Tužitelji se ponašaju bahato, mimo svakih zakonskih normi, a Visoko sudsko i tužilačko vijeće ili nema snage ili znanja da se ozbiljnije bavi prijavama koje dolaze na Ured disciplinskog tužioca.

„Ja sam podnio disciplinsku prijavu, pa je odbili. Podnio sam krivičnu prijavu zbog sprečavanja dokazivanja, pa je odbacili. Zatvoren krug je to. Istragu mora voditi nepristrasan tirbunal, a mi kao stranke učestvujemo, možemo neke dokaze predlagati. Predlažemo neka saslušanja, vještačenja, i onda se istraga okonča i vraća tužitelju. Ali, sud vodi cijeli proces i ja sam upoznat s rezultatima istage, a tužilac podiže ili obustavlja istragu.

Zašto taj model funkcionira dvjesto godina u Evropi, u Francuskoj, u Njemačkoj, istražni sudija. Zašto, zbog čega? A, kako je to i funkcioniralo u bivšoj SFRJ, u Kraljevini Jugoslaviji. Zašto ne bi funkcioniralo i dalje kod nas.

A gomilaju se slučajevi i sve gore i gore je. I sve će biti gore i gore u vladavini prava i oblasti pravne sigurnosti“, upozorava Mulahalilović.

Konkretno u slučaju Mensura Đakića izvršilac ovog krivičnog djela nikada nije procesuiran niti se zna ko je on, a Đakić je, iako stvarno nenadležan, otišao u zatvor jer nije kaznio počinioca!

“On je bio komandant bataljona. On nije bio načelnik za bezbjednost u bataljonu, pa da istražuje i podnosi prijave. Pa ovdje on odgovara samo za nekažnjavanje i to u legitimnoj vojnoj akciji.

Sakrivaju se dokazi. Čini se krivično djelo, a namjerno urade sve da se od drveta ne vidi šuma. U procesu su bili nerelevantni svjedoci. Sud je, pak, poklonio vjeru Šefketu Lubinoviću koji je mijenjao više puta iskaze. I on je nevjerodostojan, ali mu je Sud poklonio vjeru. A, ja nisam dobio nikada sve njegove izjave“, priča Mulahalilović.

Sistem nekažnjivosti, upozorava on, se mora ukinuti.

„Kantonalne tužitelje kontrolira federalni tužitelj. Okružnog tužitelja Republike srpske kontrolira tužitelj Rs. Ko kontrolira državne tužitelje, niko, oni sami sebe.

Kada vi podnesete disciplinsku prijavu VSTV-u, oni ne mogu stručno da dobace do tih nivoa. Ne može biti tužitelj u disciplinskom uredu neko bez iskustva“, upozorava Mulahalilović.

Nemoguće je pisati ovu temu, a ne sjetiti se rahmetli Izeta Arifovića Ćize čovjeka koji je na drugi svijet otišao, kao i Đakić, s teškim bremenom nepravde.

Arifović preminuo s teškim bremenom nepravde

Paradoks bh. pravosuđa u ovom slučaju ogledao se u činjenici da je u dva odvojena postupka pred Sudom BiH vijeće identičnog sastava na potpuno različit način okarakterisalo iskaz istog zaštićenog svjedoka, što nesumnjivo dovodi do pravne nesigurnosti.

Njegova advokatica Lejla Čović podsjeća da identično vijeće je u presudi Ćizi i drugima poklonilo vjeru istom svjedoku – koji je iskaz dao pod pseudonimom O-2, a Sudsko vijeće u postupku protiv Nasera Orića nije poklonilo vjeru ključnom zaštićenom svjedoku O-1.

Ovaj svjedok pojavit će se i u slučaju Elfete Veseli, a ni tamo mu Sud nije poklonio vjeru, jer je Sakib Halilović oslobođen, a ovaj 'svjedok turista' ga je grubo optuživao.

„Ta osoba se više puta pjavljivala u ulozi svjedoka. Mi smo podnijeli i krivičnu prijavu protiv njega, ali nikada niko nije postupio po istoj. A, ta osoba i dalje živi na račun države negdje u inostranstvu i zaštićen je“, ističe Čović.

Čović: Podnosila krivične prijave

Svi su znali da Ćiza nije bio ni blizu mjesta za šta ga je Tužilaštvo teretilo. Znali su pripadnici SIPA-e, postupajući tužilac i sudsko vijeće. Svi su znali, ali su zajedno učestvovali da se čovjek presudi na 10 godina i nakon nekoliko mjeseci umre zbog nepravde.

Dobro plaćeni pripadnici pravosudnih institucija samo trebaju raditi svoj posao i pravda će biti zadovoljena, tako nas uče, ali praktično dokazuju potpuno drugačije.

„Te osobe koje sjede u VSTV-u ne mogu da dobace te virtuoznosti iskusnih tužitelja i sudija protiv kojih se pokreću disciplinski postupci. Mogu biti briljantni, evo ja priznajem, svima njima tamo da su inteligentniji od mene, ali nisu stručniji.

Tu treba vještina i iskustvo da se otkriju te nezakonitosti, to su toliko visoko sofisticirane nezakonitosti“, ističe Mulahalilović.

Ali, dok se čeka neka nova blistavija budućnost u ispraznim pričama o boljem sutra koje donose reforme, a koje opet uređuju stranci, životi se gase. Đakića i Arifovića više nema među živima, a njihovi progonitelji u karijernom napredovanju rastu. Odlaze s pozicije na poziciju, a pravda umire ili je već umrla sa rahmetli Đakićem i Arifovićem, slučajevima koji će biti predmet izučavanja pravnih nauka.

Osumnjičeni zločinci i danas, kao i ranijih decenija, bježe u Srbiju i Hrvatsku i naše pravosuđe ništa ne poduzima da to spriječi ili da zločince dovede u BiH, radije pristupaju progonu pripadnika Armije i MUP-a RBiH. A, realizaciji Revidirane strategije i Anexa B -predmeta za koje je Haško tužilaštvo dalo saglasnost za procesuiranje u BiH polako ostaje naučna fantazija.

No i dalje ostaje neprihvatljivo to da u BiH ne postoje optužnice za opsade pet tzv. zaštićenih UN zona i traži se odgovornost onih koji očigledno svjesno opstruiraju podizanje optužnice za opsadu, ali VSTV šuti.