Crnogorska Vlada u saglasju s velikosrpskom politikom!

Piše: Nevena Kovačević

Inicijativa kojom se zahtijeva da se Crna Gora pridruži državama kosponzorima Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici, ni danas nije uvrštena na dnevni red sjednice crnogorske Vlade. Iako je inicijativu podržalo preko 80 nevladinih organizacija, te 200 intelektualaca, o ovom pitanju iz Vlade glasan muk.

Premijer Milojko Spajić juče nije želio da odgovori na pitanje da li će Vlada donijeti odluku o kosponzorstvu. Umjesto konkretnog odgovora, Spajić je kazao da je to prošlost I da će Crna Gora kosponzorisati infrastrukturne projekte. Tako je crnogorski premijer, u istu ravan stavio srebreničke žrtve i izgradnju auto puta. Šarlatanska izjava izraz je nepoštenog I anticivilizacijskog odnosa prema nevinim žrtvama, čiji su životi prekinuti političkim odstrijelom.

I Majke Srebrenice pozvale su sinoć Spajića da javno Iskaže stav povodom rezolucije.

- Pošto Spajić nije želio danas da odgovori na pitanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, nadamo se da će sjutra imati svoj stav I da će ga izreći javno. Crna Gora je uvijek bila na pravoj strani istorije. Pozivamo Vas da to uradite I sada - napisale su u objavi na društvenoj mreži X.

I skupštinski odbor za međunarodne odnose i iseljenike odbio je danas inicijativu poslanice DPS-a Aleksandre Vuković Kuč da se to skupštinsko tijelo izjasni o podršci kosponzorstvu. Imajući u vidu sastav aktuelne parlamentarne većine, protivljenje poslanika vlasti nije iznenađenje.

Iako pritisak javnosti raste, Izdaja političkih pokrovitelja I kontrolora predvođenih Andrijom Mandićem za Spajića očito, nije opcija. Od javnih osuda, teži je strah od crvenog kartona političkih zaštitnika njegove Vlade.

No, nije agenturni obruč jedini razlog. Milojko Spajić, prema sopstvenoj izjavi, vratio se u Crnu Goru kako bi u vrijeme takozvanih litija pomogao srpskom narodu. Danas, klasičnim obmanjivačkim manirom s ciljem dopadljivosti zapadnjacima, tvrdi kako je motiv za njegov povratak bio uvođenje Crne Gore u EU.

Možda se ova mantra dobro primila kod zapadnih zvaničnika, ali crnogorsku I regionalnu javnost nije lako prevariti.

Poput Dritana Abazovića i Jakova Milatovića I Spajić je na vlast došao kao misionar crkve Srbije. Za pozicije u tadašnjoj apostolskoj Vladi, preporučila ih je crkvena, a ne ekonomska ili politička ekspertiza. Aktuelni predsjednik I premijer izaslanici su Amfilohijeve božje ljubavi, oličene u zveckanju oružjem i ratnohuškačkim nabojima krvožednih hordi.

Nakane beogradske patrijaršije i srpskog autokratskog režima identične su onima iz devedesetih. Umjesto direktnih oružanih prijetnji, pribjegavaju suptilnijim metodama zastrašivanja, s ciljem realizacije istih velikodržavnih i asimilatorskih projekata.

Podsjetimo da su sve izborne pobjede Milatovićevog I Spajićevog PES-a proslavljane uz ikonografiju iz devedesetih I glasne pokliče Beogradu, zvaničnom, onome kome su potčinjeni. To što puleni litijaškog pokreta javno ne iznose stavove, ne znači da su im stvarni svjetonazori manje radikalni od onih koje baštini centrala.

Razlike su interesne I kalkulantske prirode. Računica je prosta - najprizemnije sluganstvo fotelju čuva. Tamo gdje vlast počiva na uskim interesima i političkim dogovorima, moralnim vrijednostima nema mjesta.

Nivo javnog radikalizma lako je dozirati. U klerikalnoj hijerarhiji, Spajića je zapala uloga čuvara narativa o građanskom centru, apostolskog spasitelja, srednjičara među umjerenim I krajnjim desničarima, čiji je zadatak uvjeriti međunarodnu zajednicu da u kontrarevoluciji ima nečega iole revolucionarnog.

U svijetlu političkih poraza Aleksandra Vučića nakon prijema u SE uoči izvjesnog usvajanja UN rezolucije, sukob s beogradskom podružnicom crnogorske vlasti, Spajića bi mogao skupo koštati. Zato pod plaštom ispunjenja administrativnih kriterijuma za dobijanje IBAR-a, deklarativni evropejac Crnu goru gura ka vrijednosnoj I moralnoj stramputici, praveći od nje regionalnog neprijatelja.

Vlada u kojoj sjede zaboravni šef diplomatije Filip Ivanović, eksplicitni negator genocida Vladimir Joković i ostala družina pod dirigentskom palicom četničkog vojvode direktno se priklanja velikosrpskoj politici, bježeći od civilizovanog svijeta, gazeći po ko zna koji put skupštinsku rezoluciju kojom se zabranjuje negiranje genocida.

Ipak, crnogorski građani i građanke ostaju na pravoj strani istorije, neprihvatajući da na ovom raskršću skrenu putem istorijskog sunovrata.

Preziremo svaki regionalno i globalno počinjen genocid, ondašnje i ovovremene propagatore genocidnih politika, s gnušanjem posmatramo djelovanje vladajuće klike, javno osuđujući zločince imenima i prezimenima, čuvajući sjećanje na mučki ubijane civile.

Za razliku od vlasti kojoj su moral i humanost očito nepoznati pojmovi, pristojna i građanska Crna Gora podržava međunarodnu osudu genocida, znajući da ljudski životi nemaju cijenu.

Dok kratkovidi zapad i lakovjerna opozicija u Spajiću i dalje vide perspektivnog političara i potencijalnog partnera, a Bošnjačka stranka vapi za ulaskom u rekonstruisanu Vladu, plivaćemo ponorom kome se dno ne nazire, iako su glas protiv Kosova u SE i ćutnja o Srebrenici crveni alarm koji se ne smije ignorisati.