Čišćenje savjesti i(li) novo pakovanje Bošnjaka: UN rezolucije žrtvama genocida, teritorija i ustupci zločinačkim politikama

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Život u prostoru surovih i brzih geopolitičkih vjetrova Bošnjake nije naučio da jučer pamte, danas shvataju i vide šta im donosi sutra. Posljedica je to višestoljetnosti služenja različitim vladarima i sistemima, ali i nekog teško objašnjivog simptoma kratkog pamćenja i još kraćeg gledanja u budućnost.

Stoga su Bošnjaci protekla dva stoljeća u kontinuitetu žrtve surovih kretanja na balkanskoj vjetrometini i zločinačkih pohoda hegemonističkih politika i fašističkih pokreta uglavnom iz Srbije i dijelova BiH.

Ni danas, kada imaju slobodu izučavanja prošlosti da bi lakše shvatili današnjost, Bošnjaci nastavljaju iracionalno prihvatati sve što im se ponudi bez i da pokušaju racionalno objasniti šta im se nudi, šta sadrži ponuda i šta bi se moglo iza te ponude kriti.

Politika žrtvine suze odavno je prevaziđena, jer žrtva i njena suza u vremenu kada je to eksplicitan uznemirujući sadržaj i kada se politika zasniva na sili jačeg, ne znače ama baš ništa. No, Bošnjaci nikako da to shvate. Nikako da nauče lekciju da su preživjeli samo tamo gdje su se organizovali i gdje je nikla čvrsta i odvažna Armija RBiH.

Danas, umjesto organizovanja u borbu za državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod svjedočimo potrebi za borbom da koljač prizna da je koljač, jer bi eto valjda žrtvi tako bilo lakše.

Količina utrošene energije koju su ini Bošnjaci uložili u borbu da bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametne izmjene Krivičnog zakona BiH i zabrani negiranje genocida potpuno je disproporcionalna učincima te energije. Inzko nametnuo, ispao dobar nakon lošeg mandata, a Bošnjaci pomislili da su dobili laso kojim će da uhvate svakog ko negira genocid. Po toj Inzkovoj odluci još niko nije odgovarao za negiranje genocida.

Prije nego napišem šta su Bošnjaci izgubili nakon Inzkove odluke, a oni koji negiraju genocid dobili, prisjetit ću se teksta iz 2020. godine, kada sam napisao tekst “Srebrenica je opet pala”. Tada su me, očekivano, razapeli Bošnjaci ponajviše oni srebrenički. Pričali su kako oni žive u Srebrenici, kako ličim na Mladićeve i slično. Danas, četiri godine kasnije, Srebrenicom u apsolutnoj moći vladaju srbo-četnici i ukidanjem Titove i Ulice Reufa Selmanagića Crnog pokazuju da su na istim stazama kojim se kretao Ratko Mladić u genocidnom pohodu. Gdje su Bošnjaci u Srebrenici neka odgovore oni koji su me kritikovali!

A kritikovaće me opet, jer smatram da će Rezolucija o genocidu u Srebrenici koju Generalna skupština UN namjerava usvojiti polučiti iste rezultate kao i Inzkova zabrana negiranja genocida.

Nakon Inzkove odluke u Srebrenici je glorifikacija zločina i zločinaca dobila dodatni zamah, čak su učestale i provokacije 11. jula, a posljednja provokacija je u režiji vlasti kroz promjenu naziva ulica. Nakon Inzkove odluke Bošnjaci su kao najmnogobrojniji narod postali žrtva vlastitih zahtjeva, pa smo u protekle četiri godine svjedočili kontinuiranim napadima na povratnike u Rs s ciljem progona u miru kao nastavak ratne strategije.

Na političkom planu Bošnjaci su nakon Inzkove odluke izbačeni iz Ustava FBiH na 24 sata u kojima se birala vlast u FBiH, a oni koji su Inzku odobrili donošenje odluka eliminisali su većinsku političku volju Bošnjaka kako bi u državnoj vlasti bili kadrovi spremni za ispunjavanje zahtjeva SNSD-u i HDZ-u.

Sve ukazuje da će posljedice UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenici biti pogubnije po Bosnu i Bošnjake. Jer, Rezolucija je ništa drugo do čišćenje prljavog obraza svjetske politike, koja je mogla a nije spriječila genocid. Činjenica da je riječ o neobavezujućem dokumentu, koji ni ne spominje one koje je Tribunal u Hagu osudio za genocid i njegovo nesprječavanje dodatno budu sumnju da se Bošnjaci pakuju za nove ustupke zločinačkim i hegemonističkim politikama kroz papir kojim će kao i ranije moći govoriti svijetu “mi smo narod nad kojim je počinjen genocid”. To što će se negdje u svijetu moći izučavati o genocidu u Srebrenici Bošnjacima znači isto koliko i Indijancima to što se izučava njihova tragična sudbina, a oni su živi još u tragovima.

Sve što je navedeno u Prijedlogu rezolucije jesu civilizacijske vrijednosti, ali zar se svijet nije morao odnositi u skladu s tim vrijednostima i prije i poslije rezolucija. Tu zapravo počinje i završava svaka razumna potreba da se predložena Rezolucija analizira.

Jer, svako slovo haških presuda važnije je od UN-ove rezolucije. U tim presudama jasno je dokazana i presuđena namjera i djelo, no to nije bilo dovoljno svjetskoj politici, pa je dopustila da zločinačka politika primarno dobije 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine, a u vremenu poslije zarad “pridobijanja” i “smirivanja” sljedbenika zločinačkih politika dato im je skoro sve što su tražili.

Kada nakon rezolucije o genocidu u UN krene atak na rješavanje državne imovine Bosne i Hercegovine na način koji Beogradu i Banjaluci odgovara, Bošnjaci će shvatiti da su još jednom dobrovoljno igrali igru s politikom prljave savjesti. Na kraju će Bošnjaci moći mahati papirom rezolucije o genocidu u državi čija teritorija pripada onima koji su odgovorni ili sadejstvovali u činjenju genocida. Za teritoriju se ratovalo, jer bez teritorije nema ni države ni naroda. Samo još da neko bošnjačkoj politici objasni da suza žrtve nije ono što realpollitika preživljavanja zahtijeva.

Jer, put kojim ide bošnjačka politika završit će tako što će se negdje na katedrama prava i humanizma izučavati genocid u Srebrenici, a u fusnoti pisati: “Bošnjaci su izumrli nakon što je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske”. Još samo da shvatimo.