Velika talačka kriza u Bosni i Hercegovini

Piše: Dr sc. Enver Išerić

Uzimanje talaca je jedan od načina djelovanja terorističkih organizacija koje upotrebom nasilja i prijetnjom nasiljem zastrašuje vlast i društvo kako bi se postigli određeni ciljevi (politički, vjerski ili ideološki) Bosna i Hercegovina je uspjela da se odbrani od daleko moćnijih napadača koji su izvršili agresiju sa namjerom da podijele njen teritorij, a da najbrojniji narod Bošnjake ubijanjem i raseljavanjem svedu na za njih podnošljivu mjeru.

To je vršeno organizovanim i sistematičnim djelovanjem državnih struktura koje su potpomognute određenim snagama iz Bosne i Hercegovine i pri tome su počinjena djela ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i zločina genocida.

Nakon skoro četverogodišnjeg rata postalo je jasno da se ti ciljevi teško mogu ostvariti, pa je posredstvom međunarodne zajednice zaključen Dejtonski mirovni sporazum između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tim sporazumom su se potpisnice obavezale da će jedna drugu priznati kao nezavisne i suverene države. Taj sporazum je zaustavio ubijanja i razaranja i sa oduševljenjem je primljen i dočekan kod građana Bosne i Hercegovine. Njegov sastavni dio je i Ustav Bosne i Hercegovine, kojim je uređeno pitanje organizacije i funkcioniranja njenih organa.

Upravo taj dio Dejtonskog mirovnog sporazuma oni koji su izvršili napad na Bosnu i Hercegovinu koriste kao poluge ili mehanizme da cijelu Bosnu i Hercegovinu, odnosno njene građane drže kao taoce.

Ta talačka kriza u kojoj se mi nalazimo kao društvo traje punih 29 godina i slobodno je možemo smatrati jednom od najvećih i najdužih talačkih kriza u historiji čovječanstva. Političke organizacije koje su zastupljene u državnim organima Bosne i Hercegovine, ne samo da koriste mehanizme blokada, već djeluju i potpuno nezakonito i protivustavno, kontinuirano prijeteći samom opstanku države i zastrašujući građane, te tako vrše pritisak na svoje koalicione partnere u vlasti, ali i međunarodnu zajednicu, kako bi postigli svoje ranije ratne ciljeve.

Međunarodna zajednica je sve vrijeme smatrala prihvatljivim ispunjavati zahtjeve „otmičara“ koji državu i njene građane drže kao taoce, kako bi se „talačka kriza„ okončala i kako bi društvo konačno krenulo naprijed. To bi praktično značilo izgradnju funkcionalne države u kojoj se svi građani tretiraju na isti način i u kojoj zakoni nisu ni u korist, ali ni na štetu određenih građana, te funkcionalno i nepristrasno pravosuđe.

Međutim oni koji vrše terorisanje građana i koji cijelu državu drže kao taoca, uvijek su, nakon što bi bili ispunjeni svi i dio njihovih zahtjeva, ponovno ispostavljali nove i za državu Bosnu i Hercegovinu opasnije zahtjeve.

Domaće političke snage koje su se zalagale za očuvanje cjelovitosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine su se odupirale tim zahtjevima i pokušavale taocima doturiti hrane, zraka i vode, a to znači pokušavale su da osiguraju koliko-toliko funkcioniranje institucija. Ali uspostavom vlasti nakon izbora održanih 2022. godine SNSD i HDZ kao stranke koje su vidjele odličnu priliku za ostvarenje svojih „vjekovnih težnji“ ispostavljaju zahtjeve trojki, odnosno svojim koalicionim partnerima, za realizaciju svojih zahtjeva, a sve pod izgovorom ispunjenja 14 prioriteta za pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji.

Radi se o takozvanom legitimnom predstavljanju, pri izboru članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, državnoj imovini koja bi trebala da se otme od države i dodijeli entitetima, stranim sucima u Ustavnom sudu koji treba da budu zamijenjeni domaćim uz uvođenje mehanizma etničkog glasanja u Ustavnom sudu i daljnoj podjeli energetskih resursa po entitetskoj, odnosno etničkoj osnovi.

I svi bi ti zahtjevi bili ispunjeni, kako bi se „taoci oslobodili“, a ustvari bi tek tada bio ugrožen njihov sam opstanak, ali su predstavnici međunarodne zajednice kojima vlast, funkcije i pozicije nisu navukle zastor na oči, vidjeli o čemu se radi i to su zaustavili. Kako nas mediji informišu „otmičari“ i njihovi pomagači se ne predaju, već i dalje rade na realizaciji svojih ciljeva.

Najbolji primjer za to je nastojanje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine da kroz izmjene Statuta BH-Gasa osnuje njegovu ispostavu u Mostaru, a ta ispostava bi vršila realizaciju plinskog projekta „Južna interkonekcija“. To nije ništa drugo nego ispunjavanje uslova Dragana Čovića za osnivanje preduzeća kojim će rukovoditi samo Hrvati. Zašto u preduzećima koji su u vlasništvu Federacije, a ima ih puno, u strukturi zaposlenih, ali i u upravljačkim strukturama nije ispoštovan ustavni princip proporcionalne zastupljenosti, čime bi se pokazalo da ta preduzeća nisu samo bošnjačka ili hrvatska ili srpska. Odgovor znamo svi, a najbolje znaju oni koji tim preduzećima upravljaju i istim nanose ogromne gubitke.

Međunarodna zajednica je, svjesna svega navedenog, počela oko otmičara stezati obruč, ali oni („otmičari“) i dalje prijete. I ne treba ih potcjenjivati. Oni su tada, kada su u jakom obruču, najopasniji i spremni su na sve.

Tako je i nakon što je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović pozvao NATO da Bosni i Hercegovini dodijeli kandidatski status u toj organizaciji na njega upućena salva uvreda tvrdeći da radi protivzakonito i da Republika srpska nije dala saglasnost za članstvo.

Oni, zvaničnici Republike srpske, pokušavaju nam poturiti lažnu tvrdnju da se o tome entiteti nešto trebaju pitati. Entiteti sa tim nemaju nikakve veze. Naprotiv, svi organi Bosne i Hercegovine (Parlamentarna skupština, Vijeće ministara i Predsjedništvo) su po Zakonu o odbrani dužni raditi na ispunjenju uslova za članstvo Bosne i Hercegovine u NATO savezu. Nikakve dodatne odluke bilo koga nisu potrebne. To je jednostavno zakonska obaveza.

I na kraju, usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, otvorit će se mogućnosti okončanja ove, za građane Bosne i Hercegovine, nepodnošljive talačke krize, a do tada političke snage kojima je stalo do očuvanja države, moraju konsolidovati svoje redove, postići potreban stepen jedinstva i konsenzusa o najvažnijim pitanjima, te utvrditi crvene linije koje niko neće smjeti preći.