Može li AKP preživjeti 'novu generaciju' birača i post-Erdoganovu eru?

Piše: Jahja Muhasilović

Slično kao što je početkom 2000-ih započeo snažan val stranke AKP-a koji je krenuo s istoka i unutrašnjosti zemlje, vodeći do dvodecenijske dominacije te stranke, sada se, čini se, osjeća povjetarac u suprotnom smjeru, krećući se sa zapadnih i obalnih dijelova prema konzervativnoj unutrašnjosti, transformirajući ustaljene obrasce glasanja. Iako je prerano govoriti o tome da li će se ova tendencija nastaviti, pojavljuju se određeni trendovi koji postaju gotovo hronični i ne mogu se zanemariti.

Iako se ne bi dalo zaključiti, prema pisanjima većine svjetskih medija, rezultati lokalnih izbora u Turskoj nisu pretjerano iznenađujući. Tradicionalno nije mala razlika između dinamika koji određuju rezultate općih i lokalnih izbora. Naročito od referenduma za promjenu Ustava 2017. godine kada se prešlo na predsjednički sistem u pravilu je manja zainteresiranost za lokalne izbore.

Novi ustavno-pravni poredak je donio veći stepen centralizacije političke moći, što je neminovno u drugi plan gurnulo niže instance političkog života. Stoga je ove lokalne izbore obilježilo relativno nisko učešće glasača (oko 78 posto) s obzirom da je riječ o zemlji u kojoj je izlaznost gotovo u pravilu 80-90 posto. Umjesto fokusiranja na činjenice vidljive šturim čitanjem turskih lokalnih izbora kao što su, niska izlaznost (za turske standarde), pad AKP-a ili rast CHP-a, gubitak velikih urbanih centara, ili širenje ‘crvenog talasa’ prema unutrašnjosti zemlje, bitnije je pokušati odgovoriti na pozadinu ovih procesa.

Kao prvo, trendovi glasanja se poklapaju s globalnim tendencijama. Naročito kod mlađe populacije je počela prevladavati nezainteresiranost tradicionalnim temama političkog razilaženja, te je primjetno sveopće nepovjerenje u izborni proces. Mlađa populacija od sredine 2010-ih demonstrira prioritetiziranje nekih drugih, za Tursku nekonvencionalnih, tema koje se ne obaziru mnogo na političke ili ideološke razlike, po čemu je ova zemlja bila prepoznatljiva u svijetu.

Mlađi glasači za razliku od starijih Turaka se fokusiraju na set drugih tema kao što su ekonomija ili kvaliteta svakodnevnog života. Da mlađa populacija jest ozbiljna determinanta izbornih rezultata govori i činjenica da svake godine otprilike milion mladih Turaka dobija pravo glasa. Do narednih općih izbora se očekuje nekih 4 miliona novih glasača što čini nekih 5 posto ukupne populacije.

Ono što dugoročno gledano i nije loše za Tursku je to da oštre linije ideološke polarizacije lagano blijede. Očekuje se da će se ovakav trend pojačavati ubrzanom urbanizacijom, širenjem masovnog obrazovanja i sve većom participacijom žena na tržištu rada. Ukratko, sve više govorimo o globalnoj i modernoj Turskoj, što je lov za popularne glasove učinilo mnogo kompleksnijim poduhvatom. Ovo će neminovno ne samo AKP, već i druge stranke natjerati da nadograde svoj tradicionalni narativ i modus operandi.

Stoga ne treba čuditi da je gotovo jedina tema koja je dominirala u predizbornom periodu upravo bila inflacija i devalvacija turske lire koja ekonomiji ove zemlje isisava krv već punih šest godina. Naročito ako se u obzir uzme činjenica da je pitanje PKK-a i terorizma uspješno riješeno za dvadesetogodišnje vladavine AKP-a. To je neočekivano stvorilo problem vladajućoj stranci, koja sada mora da udovolji potrebama modernog društva naviknutog na prosperitet i stabilnost.

Opozicija je uspjela ispolitizirati pitanje sirijskih izbjeglica i imigracije. Opet više vezano za „mit o otimanju radnih mjesta“ domaćoj populaciji nego promjeni demografskog karaktera stanovništva. Naročito je postalo problematično što je vlada počela izdavati državljanstva prije nekoliko godina. Pretpostavlja se da u Turskoj danas živi 3-4 miliona Sirijaca. Sa ostalim imigrantima, kao što su Afganistanci, Iračani i afrički migranti, procjene se penju na nekih 5 miliona stranaca, što čini preko pet posto ukupnog stanovništva.

Ono što je jedan od trendova ne samo izbornog procesa u Turskoj već i u svijetu je nerijetko kažnjavanje “političkog establišmenta”. Iako je CHP stranka osnivač Republike Turske i najstarija stranka, preko tri decenije su u opoziciji. Stranka koja se većim dijelom turske historije smatrala strankom establišmenta se retorički gledano uspjela nametnuti kao anti-establišment stranka.

Sa obzirom na to da je AKP bez prekida u vlasti preko 20 godina (od 2002.), ona je nužno postala ‘establišmentska stranka’. Tako da je AKP danas gdje je CHP bio decenijama – stranka elite, odnosno pojednostavljeno rečeno, ‘zrela za kažnjavanje’ na izborima. AKP je postala meta za sve što ne valja u društvu, bila za to direktno odgovorna ili ne.

Pokazalo se među dobrim potezima CHP-a je i promjena predsjednika stranke. Ovaj potez se isplatio u rekordnom roku. Ozgur Ozel je od novembra prošle godine novi predsjednik CHP-a. Zbog pohlepe i zaluđenosti dugogodišnjeg predsjednika Kemala Kilicdaroglua stranka je dugo bila talac njegovih ličnih ambicija, te je cijelu vječnost oklijevala ubrizgati potrebnu injekciju svježeg daha. Pokazat će se iznova da promjena izblijedjelih lica u politici se nerijetko isplati. Iako je CHP manje-više prošao kroz proces kadrovske transformacije, čini se da će slično morati i AKP uraditi ukoliko želi spriječiti negativan trend osipanja glasova.

Iako se odavno govori da se u Turskoj polahko formira dvopartijski sistem, sličan onom u SAD-u, ono što je malo ko očekivao je solidan rezultat malih političkih partija. Stranke poput Yeni Refah Parti (stranka koju je osnovao Nedžmetin Erbakan) pokazale su snagu. Ovo je islamistička stranka, koja je na zadnjim općim izborima stala u koaliciju protiv AKP-a. Međutim, sada se pokazalo da ova stranka ima čvrstu bazu, koja pod stegama ideološki šarene koalicije nije dolazila do izražaja u prethodnim izbornim procesima. Razlozi tome su vrlo jasni. Bazu Yeni Refaha čini konzervativno stanovništvo blisko političkom islamu.

Na ovim izborima se jasno vidjelo da je koalicija predvođena ekstremno sekularističkom CHP ozbiljno iritirala bazu, što je vjerovatno pretankalo dio glasova ideološki sličnijem AKP-u na zadnjim općim izborima. Međutim, rezultati manjih stranaka ne treba da bune pretjerano, jer opća tendencija ipak ide u pravcu tihe tranzicije ka dvopartijskom sistemu. U prilog tome ide i jako pozicioniranje dvije najveće stranke i dominacija u odnosu na ostale stranke. Sve u svemu, ipak su ovi izbori, kao i zadnjih nekoliko, bili stratosfersko nadmetanje između dvije stranke, AKP-a i CHP-a.

Ovogodišnji lokalni izbori su otvorili nekoliko ozbiljnih pitanja za budućnost. Sa obzirom da se još jednom dokazalo kako sama ličnost predsjednika bolje stoji u percepciji turskih glasača nego njegova stranka, prvo ozbiljno pitanje koje se nameće već godinama je, da li AKP ima odgovor za post-Erdoganovu eru? Ovo pitanje dobija na važnosti naročito što je Erdogan na zadnjim općim izborima rekao da se više neće kandidirati na poziciju predsjednika.

Naročito situaciju usložnjava činjenica da je novi Ustav izglasan 2017. koncentrirao moć u rukama Predsjednika. Ukoliko bi se ponovilo nešto slično na narednim općim izborima 2028. godine i ukoliko su ovi lokalni izbori indikator post-Erdoganove AKP, onda se nameće ozbiljno pitanje kakvu Tursku ćemo gledati nakon 2028. godine. S obzirom na njenu geopolitičku bitnost, ovo pitanje prevazilazi nacionalne granice ove države i tiče se šireg geografskog pojasa od Bliskog istoka do Balkana.

Ono što je postalo više nego jasno je da ekonomija dominira politički narativ i da će pobjednik narednih izbornih ciklusa biti upravo ona stranka koja ponudi izlaznu strategiju iz monetarne krize. Upravo je ovo pitanje davne 2002. godine dalo vjetar u leđa AKP-u koji je implementirao politiku fiskalne discipline Kemala Derviša koja je tada riješila pobješnjelu inflaciju. AKP je upravo na talasu tih reformi od Turske napravila ekonomsko čudo. Nema dileme da će potraga za ‘novim ekonomskim čudom’ biti dominantna tema narednih izbornih ciklusa.

U kontekstu smanjene izlaznosti i promjene demografske strukture biračkog tijela, stranke će morati pronaći nove načine da angažuju birače, posebno one mlađe. Ekonomski oporavak, rješavanje pitanja imigracije, te prilagodba ideoloških platformi modernim vrijednostima postat će ključni faktori u osvajanju i zadržavanju političke moći u Turskoj. Globalističke moderne teme za globaliziranu i modernu Tursku. Onaj ko prvi adresira i odgovori potrebama nove Turske bit će novi vladar političke scene.

(Istraga)