Dostojevski u Gazi - 'Netanjahuov govor s visine'

Nastavak feljtona Dostojevski u Gazi (drugi dio)

Piše: Sead Alić

Autor jednog od pisama u kojemu se Dostojevskog osuđuje da mrzi Židove postavlja naizgled logično pitanje: „…zašto ustajete protiv Židova, a ne protiv eksploatatora uopće… ja nikad neću dopustiti tvrdnju da u krvi te nacije živi nesavjesni eksploatator“.

Interpretirajući napad Dostojevski se prije svega čudi žestini tog napada dodatno objašnjavajući da u njegovim dnevnicima uopće nije bilo povoda za takav napad. No detektira svojevrstan 'govor s visine' prispjelog židovskog prigovora, i to onda kada se govori o ruskom narodu. Ako tako piše intelektualac, pojednostavimo misao Dostojevskog, što očekivati od neobazovanog Židova. Završavajući prvi dio reakcije Dostojevski zaključuje da zasigurno ima grešaka i s Ruske i Židovske strane, ali da je pitanje na čijoj strani su greške veće.

Osvrćući se na nadmeni ton pisma koje je dobio Dostojevski jednostavno konstatira da Židovi mogu biti „potišteni, namučeni i poniženi“, ali da ruski seljak na svojim leđima nosi mnogo veći teret. Dostojevski dopušta da i na ruskoj strani postoje greške koje se moraju ispraviti. No cionistički neokolonijalizam ne priznaje greške. Ne priznaje niti Ujedinjene nacije. Ne priznaje Zakon. Ne priznaje pravila ratovanja. Ne priznaje prava Palestinaca za koje želi reći da žive u njegovoj državi.

'Govor s visine' o kojemu piše Dostojevski usavršen je pozicijom židovskog kapitala u svijetu. 'Govor s visine' danas je govor Netanjahua i njegove vlade koja izaziva i sponzorski usmjereni kupljeni Zapad. „Novac je u našim rukama“ kao da kaže Netanjahu i dok je tako nema zaustavljanja rata, ubijanja, nepravde, iseljavanja palestinskog naroda iz njegove zemlje. 'Govor s visoka' govor je vlasnika kapitala, vlasnika ili upravitelja najsnažnijih korporacija na svijetu. Cionistička tvorevina u Palestini samo je startni poligon za zadnju fazu kapitalizma – otvoreno porobljavanje nežidovskog dijela svijeta.

Za razumijevanje stavova Dostojevskog, a i njegovog indikativnog detektiranja pozicije Židova, dosta je bitan stav teksta Pro et contra, posebno početak: „Slažem se, veoma je teško upoznati četrdesetvekovnu istoriju takvog naroda kao što su Jevreji, ali prvo — sigurno znam da na svetu nema ni jednog drugog naroda koji se toliko žali na svoju sudbinu, koji uvek toliko jadikuje, svakog trenutka i u svakoj reči, zbog svoje poniženosti, patnje i mučeništva. Pomislio bi čovek da u Evropi, ne vladaju oni, da ne drže u rukama berze pa, prema tome, i unutrašnju politiku, moral države. …“

Paralela koja se može povući između teksta Dostojevskog i situacije u Gazi vidljiva je i u inače potpuno opravdanom stavu židovskog sugovornika. Naime u njegovu pismu među ostalim stoji: »Pre svega, neophodno je da im se daju sva prava (Jevrejima), sva građanska prava (pomislite samo — sve dosad oni su lišeni osnovnog prava, a to je da mogu slobodno da biraju mesto svog boravka, iz čega proističu mnoge nevolje koje pogađaju svu masu Jevreja) kakva imaju svi drugi članovi i predstavnici tuđih nacionalnosti u Rusiji, i da se tek posle toga od njih zahteva da ispunjavaju svoje obaveze prema državi i njenim rođenim podanicima, Rusima«“

Ako povučemo paralelu i prenesemo situaciju u Gazu onda bi riječi židovskog sugovornika mogle zvučati ovako: : »Pre svega, neophodno je da im se daju sva prava (Palestincima), sva građanska prava (pomislite samo — sve dosad oni su lišeni osnovnog prava, a to je da mogu slobodno da biraju mesto svog boravka, iz čega proističu mnoge nevolje koje pogađaju svu masu Palestinaca) kakva imaju svi drugi članovi i predstavnici tuđih nacionalnosti u Palestini…«“

Naravno, situacija u Gazi je neizmjerno gora za 'današnje, aktualne Židove' – Palestince. Oni ne samo da su stiješnjeni na malom prostoru, ne samo da nemaju gotovo nikakva građanska prava – njih se svakodnevno ubija, tjera ih se u takozvana 'sigurna područja' radeći zapravo cijelo vrijeme na tome da ih se istjera iz Gaze, odnosno Palestine. Mali povratak u blisku prošlost otkriva laž ulaska u sjeverni pojas Gaze i zahtjev da se Palestinci povuku južnije. Slijedio je novi zahtjev da se ide još južnije, DOK Palestinci nisu došli do egipatske granice. Je li plan cionista uništiti ih glađu ili dovesti Egipat u situaciju da primi Palestince jer će ih inače židovski medijski lobi proglasiti krivim za izumiranje Palestinaca pred njihovim vratima, teško je reći.

No činjenica je da je borba protiv Hamasa laž kojoj je prethodilo zbivanje koje je još uvijek neistraženo i u kojemu su osim hamasovaca sudjelovale i cionističke snage (s jedne strane dopuštanjem Hamasu da se probije kroz najzaštićenije logorske zidove svijeta, zidove Gaze, s druge strane zakašnjelom intervencijom, s treće pucanjem u objekte u kojim je bilo i Židova, a sa četvrte lažima koje su odmah preuzeli mediji i političari zapadnog svijeta).

Dakle kad su Židovi u pitanju, oni su žrtve jer nemaju sva građanska prava. Kad su Palestinci u pitanju, opet su žrtve Židovi, točnije cionisti. Dakle cionisti protjeruju, ubijaju, izgladnjuju i cijelo su vrijeme žrtve terorizma. Cionisti su došli u tuđu državu, ponovno im je malo mjesta i sada žele izbaciti narod jedne zemlje s njenog tla. Ako su Židovi u Rusiji bili stiješnjeni i nisu imali sva građanska prava, kako nazvati situaciju u kojoj se danas nalaze Palestinci?

Količina laži kojom mainstream mediji zasipaju svijet je veća od količine laži koja je proizvođena za vrijeme pandemije. Pobjednički osmjesi zločinca Netanjahua prkose zdravom razumu građana cijeloga svijeta. Njegova borba 'protiv terorizma' borba je terorizma protiv domorodaca Palestine. Njegova bezočnost i beskrupuloznost upravo je ono što je globalnim igračima kapitala potrebno. Svijet treba dovesti u situaciju globalnog rata iz kojega će kao pobjednici izaći samo oni koji neće ići na bojište, a to su naravno najbogatiji (skriveni u novosagrađenim podzemnim skloništima).

Dostojevski govori o dvadeset i tri miliona Rusa koji su pod veleposjednicima bili poput roblja. Retorički pita da li su ih Židovi žalili i odmah odgovara – sumnjam. Na zapadu i jugu Rusije, zapisao je Dostojevski moglo se čuti samo to da su se Židovi i dalje samo žalili na svoju poziciju mučenika.

3. ožujka 1861. Rusija ukida feudalnu vladavinu nad kmetovima. Kako se to reflektira na siromašne kmetove i kako se u novonastaloj situaciji ponašaju Židovi? Dostojevski se retorički pita: „…ko se prvi bacio na taj narod kao na žrtvu, ko je počeo da se koristi njegovim porocima, ko je taj narod prvi smotao u večne mreže zlata i profita, ko se odmah našao tamo gde su dotad bili spahije koje su, istina, eksploatisale narod, ali koje su se trudile da ga ne unište sasvim, spahije su čuvale svoje seljake jer im je bilo stalo do radne snage — a Jevrejin se nije mnogo brinuo za tu radnu snagu, on je uzimao svoje i odlazio!…“

Iz pozicije žrtve u poziciju tlačitelja. Zvuči poznato?

Dostojevski se poziva i na izviješće koje je pročitao u Vjesniku Europe: „da su Jevreji u Americi, u njenim južnim državama, već masovno nagrnuli na mnogomilionske mase oslobođenih Crnaca i da su ih već dograbili u svoje ruke, kako samo oni znaju, da su ih opseli svojom večnom »zlatnom trgovinom«, koristeći pri tom odsustvo iskustva i poroke kojih ima u tih eksploatisanih plemena. Imajte na umu, ja sam se, pročitavši sve ovo, setio kako mi je, još pre pet godina, padalo na pamet da Crnci koje su oslobodili od vlasti robovlasnika neće moći da se održe upravo i zato što će na njih, kao na bespomoćne žrtve, odmah navaliti Jevreji kojih ima mnogo u svetu“

Nastavit će se...