Vaskrsenjem srpskog sveta, budi se zlo nad Balkanom: Putinova sjenka nad Banjalukom držala bi Brisel na nišanu!

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Srpski svet se rodi. Vaistinu se rodi. Izvjesno je da će ovako početi svesrpski “Vaskršnji sabor” u organizaciji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija i predsjednika bh. entiteta Rs Milorada Dodika.

Tri dana nakon Vaskrsa, 5. i 6. maja planirano je održavanje “velikog vaskršnjeg sabora Srbije i Rs” zvanična je najava, u kojoj je svjesno izostavljena SPC kao jedan od osnovnih pokretača troosovine ruskog sveta na Zapadnom Balkanu. I nema sumnje, a najave smo već dobili s različitih strana svijeta, da ćemo u mjesecima nakon vaskršnjeg sabora svjedočiti agresivnom pokušaju stvaranja tenzija koje će region gurati u pravcu novih oružanih sukoba. Sve to pod zastavom srpskog sveta i blagoslovom Vladimira Putina.

Kada je Vladimir Zelenski upozorio da Putin sprema baklju kojom će zapaliti Zapadni Balkan mnogi od nas su mislili da samo skreće pažnju na svoj rat koji vodi s Rusijom. No, upozorenja su se počela nizati kao kakva najava zla.

Da utjecaj Rusije raste i da se iza svega krije Putinov plan još u junu 2022. godine upozorio je Evropski parlament: “Rast etničkih tenzija, visoka nezaposlenost, odlazak mladih i nestabilni ustavni aranžmani u zemljama poput Bosne i Hercegovine, stvaraju priliku za Rusiju da iskoristi svoj već značajan utjecaj u regionu”. Nakon ovog izvještaja, više od godinu kasnije došlo je upozorenje Zelenskog, a u vremenu između slušali smo generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga kako potencira žarišta poput Moldavije, BiH i Kosova.

Prvi čovjek Oružanih snaga Rumunije Georgita Vlad u jednom od intervjua kazao je da je siguran da će Putinova politika eskalirati na Moldaviju i Zapadni Balkan. Slična upozorenja odaslali su brojni analitičari iz zapadne Evrope i SAD, koji su mahom pozvali na reakciju prije nego se problem desi.

Ruska prijetnja na Zapadnom Balkanu je evidentna, a svakom ko se iole ozbiljno upustio u analiziranje odnosa u postjugoslovenskom regionu jasno mu je i ko(je) su poluge moći u uzdama Rusije. Aleksandar Vučić već više od decenije apsolutni je vladar Srbije. U prve dvije trećine te vladavine, dok je sponzorima sa Zapada, prvenstveno Njemačke i SAD obećavao promjenu, gradio je veliku skelu za ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu. Toliko veliku da je u određenom trenutku i NATO alijansa ušla u fazu zabrinutosti.

A onda je Vučić shvatio da može igrati na dvije stolice, prevarivši zapadne lidere i diplomate kako je doživio reinkarnaciju. I nije njegova moć laganja po matrici Dobrice Ćosića bila presudna, više je potpuno sljepilo zapadnog političkog i diplomatskog kora Vučića učinilo najmoćnijim regionalnim igračem.

To je Vučić, uz pomoć Kremlja i SPC-a, koristio da već razvijenu mrežu srpsko-ruskog utjecaja osnaži do nivoa u kojem može parirati Zapadu u regionalnim okolnostima. Omogućio je Miloradu Dodiku apsolutnu vlast na 49 posto teritorije BiH, sigurno učešće u vlasti na nivou BIH, te direktnu liniju s Putinom. Paralelno s tim kontinuirano je podrivao temelje sigurnosti na Kosovu. Izgubljen u prevodu, Zapad mu je omogućio da preuzme kontrolu nad Crnom Gorom, NATO članicom.

Danas su Beograd - Podgorica - Banjaluka krakovi osovine hegemonističkog zla, apsolutno svjesnog da je blizu ostvarenja ciljeva zbog kojih je region (iz)gorio devedesetih. A san trougla koji kontroliše Vučić ekvivalentan je interesnom snu Vladimira Putina i neostvarenim željama Srpske i Ruske pravoslavne crkve.

Nad Zapadnim Balkanom potpuno je jasno, nadvilo se zlo pravoslavnog imperijalizma koje više nije tinjajuće, već otvoreno trepti, spremno da zapali nove sukobe. I to zlo zasigurno neće zaustaviti iluzija koju nam ovih dana serviraju kroz priču o nekim pregovorima s Evropskom unijom.

Jer, greška koju je Zapad napravio u Bosni, na Kosovu i Crnoj Gori ne može se ispraviti sve i da nas koliko sutra prime u Evropsku uniju. To je najbolje potvrdio predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel u pozivnom pismu članicama Vijeća za samit ove sedmice.

“Evropa decenijama nije dovoljno ulagala u svoju sigurnost i odbranu. Sada kada smo suočeni s najvećom sigurnosnom prijetnjom od Drugog svjetskog rata, krajnje je vrijeme da poduzmemo radikalne i konkretne korake kako bismo bili odbrambeno spremni i ekonomiju EU postavili na 'ratne temelje'”, navodi Michel. Dakle, Evropska unija u aktuelnom trenutku nije sposobna braniti samu sebe, a mi bismo trebali vjerovati da će nas odbraniti samo zato što smo eventualno dobili mogućnost da pregovaramo.

Nesumnjivo je da su političke greške Zapada predvođenog Amerikom na Zapadnom Balkanu od 1992. do 2022. godine došle na naplatu i da bi cijena mogla biti mnogo skuplja nego što to iz Washingtona (možda) vide.

Edward Joseph, američki profesor s kojim se rijetko slažem, 31. januara je u intervjuu za Glas Amerike (VOA) dao preciznu dijagnozu koja može spriječiti da vaskrsenje srpskog sveta zapali Zapadni Balkan.

“Mi držimo karte, Zapad, Sjedinjene Države, EU, NATO. Moramo da ih pravilno koristimo i da prestanemo da dozvoljavamo manipulacije Aleksandra Vučića njegovom šaradom o zainteresiranosti za ulazak u EU", kazao je tada Joseph.

Vaskrsao je i proces obnavljanja sna o stvaranju srpskog sveta (devedesetih san o velikoj Srbiji) koji nije tekao nevidljivo. Naprotiv, uveliko su ubrzanom i vidljivom procesu vaskrsnuća srpskog sveta pridonijela hendikepirana shvatanja Zapadnog Balkana u Washingtonu i Briselu.

Ukoliko na trusnom postjugoslovenskom prostoru s mnogo neriješenih pitanja Zapad ne okrene svoju politiku u potpuno suprotnom smjeru, nije daleko trenutak kada će uz ukrajinski imati otvoren (i po Evropu opasniji) front na Zapadnom Balkanu.

I to je dijagnoza koja se mora primijeniti u kratkom roku.

U suprotnom izvjesno je da će se desiti ono što u analizi za The Wall Street Journal navode Ivana Stradner i Mark Montgomery iz Fondacije za odbranu demokratije iz Washingtona, da će se “Rusija osloniti na Srbiju da podstakne nasilje i nestabilnost, kladeći se da će NATO posustati”.

Dođe li ruski svet kroz srpski u Banjaluku, onda su sve evropske prijestolnice na kratkom dometu sibirske mečke. Tog trenutka počela bi igra čije posljedice i pobjednika niko racionalan ne bi mogao predvidjeti!