Nenad Filipović: Iza Bojićeve fasade teologa stoji velikohrvatski program i klerošovinistička ostrašćenost

Piše: Nenad Filipović

Drago Bojić je bogus-intelektualac. Uporedba njegovog mršavog doktorata iz misijske teologije na temu uloge jednog katoličkog lista sa, na primjer, knjigom Ivana Bubala o Kantovoj etici i odgovornosti za svijet daće čitaocu paradni primjer razlike između politikanta i/ili ideologa-halbintelekta poput Bojića i istinskog intelektualca kakav je Ivan Bubalo. (Muhamed Filipović smatrao je Bubalovu knjigu, objavljenu kod zagrebačkog izdavača Kršćanska sadašnjost još 1984. godine, najvrsnijim djelom o Kantu u Južnih Slovena; razlika između Bojića i Bubala proteže se i na moralnu ravan jer je Bojić ublehaš koji jedno govori a drugo radi, dok je Bubalo u svemu dosljedan na kantovski način.

Ovo napominjem budući je Bojić ne tako davno upravo prizemno napadao Bubala, i izigravo, preko Bubalovih leđa, borca protiv šovinizma, Sa Bubalovom vizijom Bosne možete se ne slagati, ali se on ne služi trikovima i dimnim zavjesama kao što to čini Bojić). Bojić je i bogus-franciskanac.

Najtačnije bi ga se opisalo kad bi se reklo da je Drago Bojić starojezuitski moralni relativista u franciskanskom habitu. Historičar Jean-Claude Waquet, učenik velikog Jeana Delumeau, stručnjak za kasnomedičejsku Firencu i društvene posljedice katoličkih ideologija u italijanskoj historiji, svojevremeno je briljantno povezao starojezuitski moralni realizam i epidemijsku korupciju te slabljenje države u Velikom Vojvodstvu Toskane pod kasnim Medičijima (XVII-XVIII vijek).

Integralni velikohrvatski program

Njegove studije su briljantni uzorci analiza odnosa morala, moralnih postavki i vlasti u jednom historijskom društvu. Kada je gostovao u Americi prisustvovao sam njegovom predavanju i upitao sam ga nije li bolje ono što on naziva moralni realizam nazvati moralnim relativizmom. Indirektno se, u odgovoru, složio sa mnom.

Drago Bojić ima cilj. Isti mu je kao u, na primjer, Nina Raspudića. Samo što Raspudić jasno kaže šta mu je na umu, a Bojić petlja i trkelja. Taj cilj, zajednički i Raspudiću i Bojiću, jeste ostvarenje integralnog velikohrvatskog programa, ostvarenje hrvatske hegemonije u FBiH koja će, na kraju i kako se Bojić i njegovi istomišljenici nadaju, dovesti do raspada države BiH, pripajanja te FBiH RH u vidu neke autonomne provizorije.

Bošnjaci trebaju biti svedeni na status depolitizovane vjerske manjine, hrvatski nacionalizovani i, u što većem broju, pokatoličeni. Bojićev starojezuitski moralni relativizam ogleda se, ponavljam, u tome što se on predstavlja jednim, a zapravo je drugo; što nudi fasadu kritičkog intelektualca i antišoviniste, a ispod toga je nepokolebljiva velikohrvatska klerošovinistička ostrašćenost.

Svojim navodnim pripadanjem „teologiji oslobođenja“ i svojom alternativnošću on fascinira naivni, poluobrazovani, autoislamofobični sarajevsko-kantonalni FGR-hipsteraj (Semir Behram) koji se jatimice okupio oko islamofobne i antibosanske NS i isto tako islamofobnih i antibosanskih portala prometej.ba, nomad.ba, žurnal. info te nekih manjih portalskih epigona navedenih islamofobnih portalskih im uzora.

Sve je ovo bilo nužan uvod osnovnom predmetu ovog teksta: analizi ostrašćene paskvile protiv Andreja Nikolaidisa koju je Bojić napisao i objavio kao utuk Nikolaidisovom odgovoru na prvi Bojićev napad na njega. Objavio je Bojić to, a gdje bi drugdje, na islamofobnom i antibosanskom integralno velikohrvatskom portalu prometej.ba a koji se, sudeći prema oskudnom i pravno nevaljanom impresumu, vezuje za ime Franja Šarčevića, docenta PMF UNSA, i životne mu družice gđe Lejle Reko. Bojić toliko ofenes izmišlja, da ne upotrebim jedan direktniji bosanski glagol, pa se može reći da je u bosanskom javnom prostoru, pretrpanom izmišljotinama, ovo Bojićevo drastičan slučaj.

Više različitih podvala

O Bojićevim izmišljotinama mogao bi se napisati čitav traktat, pa ću se zadržati samo na najdrastičnijim uzorcima njegovih podvala.

1. O tzv. najopasnijem većinskom nacionalizmu. Apsolutno je netačna Bojićeva tvrdnja da je većinski nacionalizam svukuda i u svakom dobu najopasniji. Ovu tvrdnju Bojić je posudio od Ivana-Baća Lovrenovića, a prije Bojića tom banalnom Baćinom netačnošću poslužio se i notorni Žarko Papić, činovnik raznolikih, bilo komunističkih bilo nekomunističkih bilo antikomunističkih, kabineta još od osamdesetih godina prošlog vijeka.

Uz ovu netačnu tvrdnju ide i neuspjela analogija, lažna dihotomija između SFRJ i post-dejtonske Bosne, a koja je omiljena floskula svih hrvatskih i srpskih antibosanskih šovinista, kako direktnih kao Šešelj i Raspudić tako i okrinkanih kao Bojić i Žarko Papić te njima slični mnogi drugi. Historija nas uči da većinski nacionalizam nije svugdje i uvijek onaj koji vlada i teroriše u višenacionalnim državama. Veliki engleski historičar Lewis B. Namier, rodom galicijski Jevrej, najkraće i najupečatljivije je objasnio zašto se raspala Austro-Ugarska: „Austro-Ugarska se raspala jer su se u njoj samo Nijemci osjećali kao u roditeljskoj kući, a svi ostali narodi kao u internatu!“.

A Nijemci nisu bili numerička većina u toj državi! Što se tiče Bošnjaka oni mogu biti numerička većina u FBiH, ali nikako nisu najmoćniji u njoj, ni politički ni ekonomski ni kulturno. U RS-u njihovu sudbinu definitivno je zapečatio ne Dodik, nego Zlatko Lagumdžija sa svojim tadašnjim posjedom, pseudo-strankom SDP, pristavši, za sitne koristi, na Dodikov Zakon o prebivalištu.

Oni koji su se tada bunili protiv toga Zakona, kao Reuf Bajrović i Emir Suljagić, dospjeli su ubrzo na sve moguće FGR-liste bošnjačkih radikala, nacionalista, šovinista, islamista itd., dok su i Banja Luka i Zapadni Mostar sve skupa sa Radoboljom trljali ruke što kantonalni blećci odrađuju njihov posao. Zašto bošnjački nacionalizam nije najopasniji u FBiH, iako su tu Bošnjaci numerička većina? Pa jednostavno zbog toga što ni BiH kao država ni FBiH kao entitet nisu normalne državne odnosno pokrajinske formacije. Bošnjaci su i politički i ekonomski činilac od ograničene moći.

Dejtonsko-pariski sistem je napravio od agresora Srbije i Hrvatske partnere države BiH i zaštitnike bosanskih Srba odnosno bosanskih Hrvata. Na tlu FBiH to se ogleda u tome što Hrvati odnosno HDZ od Daytona uživaju praktični liberum veto-vaskoliku mogućnost blokada ukoliko im se ne udovolji svim mogućim zahtjevima. U ekonomskom pogledu FBiH je kolonija RH. To se donekle , ali ne potpuno, izmijenilo u mandatu Fadila Novalića, i zato je Fadil Novalić doživio ono što je doživio, uz prešutno odobrenje njegovih nekadašnjih protektora Amerikanaca.

Uspjeh na ratnom profitu

Bilo kako mu drago, Bosna nije država u punom kapacitetu zbog hrvatskog i srpskog velikodržavnog šovinizma koji sistemski državno onemogućuju normalno funkcionisanje jedne druge države, a ta druga država je BiH. Bošnjaci jesu većina u FBiH, ali niti su najmoćniji niti su najbogatiji. U FBiH najmoćniji i najbogatiji su Hrvati.

To su postali prevenstvenio zahvaljujući ratu. Sve današnje uspješno hrvatsko privredništvo u BiH diglo se na ratnom profitu. Da Bošnjaci nisu najmoćniji u FBiH osvjedoči se svako ko posjeti podijeljene gradove kao Vareš i uporedi na šta liči hrvatski, a na šta liči bošnjački dio grada. Hrvatska hegemonija u FBiH ogleda se i u veoma uspjeloj kroatizaciji standardnog jezika. Taj novostandardni bosanski jezik jeste tuđmanica kojoj su pridodati neki turcizmi i dijalektalizmi. Dugogodišnja simbioza SDA-HDZ i dugogodišnja prohrvatska orijentacija ustanova kao BZK Preporod tome su u dobroj mjeri doprinijeli.

Država BiH je zapravo polukolonijalni protektorat kojim upravlja tzv. međunarodna zajednica, dok se Hrvatska i Srbija guraju u taj upravljački gremium neosnovanim tumačenjem dejtonskog i pariskog ugovora i bivaju povremeno pripušteni u taj gremium kada to odgovara tzv. međunarodnoj zajednici, pretežno osovini SAD-Njemačka-Velika Britanija-Francuska. Taj polukolonijalni sistem je ojačan time što hrvatsku zajednicu u odnosu na Bošnjake u FBiH protežira pretežni, tj. zapadni, dio tzv. međunarodne zajednice, posebno od dolaska Gaulajtera u Bosnu, a radi se o krajnje glupoj politici.

Zapadne sile ništa nisu naučile iz historija Ruande i Burundija gdje je kolonijalno favorizovanje manjinskih Tutsija na račun većinskih Hutua dovelo do grozomornih posljedica! Unatoč obogaćenju kroz rat i postignutim privilegijama u dejtonsko-pariskom sistemu, političkim predstavnicima Hrvata iz reda HDZ BiH sve to osvojeno i darovano od onoga ko nema pravo da daruje uvijek je bilo malo, a sa time su se saglašavali svi režimi u RH od 1996, manje ili više. Željka Komšića nije bilo ni na pomolu kad je gosp. Jelavić pokušao svoju avanturu. Željka Komšića nije bilo ni na pomolu kad su se morali poslati tenkovi na Hercegovačku banku u Mostar.

I kada se posmatra bilans raspada SFRJ svako se uvjeri da je jedini dobitnik toga raspada Republika Hrvatska odnosno hrvatski nacionalizam koji je ostvario sve svoje težnje, osim jedne: pripojenje bosanskog dijela Banovine Hrvatske iz 1939. godine. SAD je odobrila Tuđmanu svođenje hrvatskih Srba sa nivoa konstitutivnog državotvornog naroda na nivo zanemarljive nacionalne manjine, što je zapečaćeno Olujom. Usljed toga netačne su Bojićeve tvrdnje o bošnjačkom jakom većinskom nacionalizmu. Bošnjaci se nalaze uklješteni između Dodikove RS gdje su pretvoreni u Ništa i nefunkcionalne FBiH u kojoj Hrvati već posjeduju liberum veto drugim sredstvima, no i to im je malo. Upravo o tome nezavidnom položaju Bošnjaka u FBiH pisao je Nikolaidis, i lijepo je podebljao svoju poentu u svom odgovoru na drugi Bojićev utuk, i time već sahranio Bojićeve teze.

2. O nezaštićenom individualisti Franju Šarčeviću. Bojić nastavlja sa svojim netačnim predstavljanjem Franja Šarčevića kao nezavisnog intelektualca, usamljenog strelca, samotnjaka na putu istine. Toliko je bahat Bojić da se hvata čak i krajnje diskutabilnog impresuma na Šarčevićevom portalu. Ako pogledate rubrike „impresum“, „o nama“, „kontakt“ na tom portalu uvjerićete se u admistrativno-pravnu kljastost i nevaljanost i impresuma i samog portala u cijelosti. To je portal bez poštanske adrese, dakle neutuživ jer se ne zna ko je zapravo tu odgovoran, a osim toga portal ne posjeduje sve nužne atribute pravnog lica kao takvog. Slično je i sa ostalim rubrikama, koje su, očito, napravljene tako da pokrivaju, da budu protiv svake transparentnosti. Zaista lijevo-liberalno i civilno-društveno! No, portal taj ima , za sarajevske prilike, sjajnu grafičku opremu i stalno je prisutan u javnosti. Postavlja se pitanje: ko sve to plaća?

Osnovno pitanje je upravo to onda kada se raspravlja o „nezavisnim medijima“ i „slobodnomislećiom individualcima“. Zna to i Borka Rudić, policajac međunarodne zajednice sa posebnom zadaćom-apsolutna zaštita Franja Šarrčevića i njegovog portala. To pitanje, pitanje o porijeklu novca kojim se tako raskošan a nekomercijalan portal održava (nema sporta, reklama, lifestylea, zabave itd.-a na drugim portalima to su bitni izvori novca) Franju Šarčeviću i njegovim zaštitnicima višekratno postavljano, ali odgovora javnost nikada nije dobila. Iza Franja Šarčevića neko očito stoji i politički i finansijski, ali Franjo Šarčević i njegovi apologeti o tome šute. Isto tako se ušutkuje svaki pokušaj istraživanja porijekla novca kojim Šarčević finansira svoj portal.

Simbioza Šarčevića i NS

Međutim, lako je utvrditi neupitnu simbiozu između Franja Šarčevića i stranke NS, što potvrđuju i skora saopštenja stranke NS u zaštitu Franja Šarčevića. I Franjo Šarčević i stranka NS pojavili su se u beha javnosti zloupotrebom opravdanog građanskog nezadovoljstva, iza 2013. godine. Franjo Šarčević je u svojoj javnoj djelatnosti evoluirao od nekakvog nedefinisanog lijevog liberala, već tada otvoreno islamofobnog, koji je još 2016. potpisivao nekakve nemušte antičovićevske peticije do hrvatskog klerošoviniste 2018. godine.

A u posljednjoj fazi njegove javne djelatnosti, od dolaska Gaulajtera u Bosnu, jasno je da je on pod posebnom zaštitom Gaulajtera. I sada bih podsjetio na neke, u javnosti često prenebregnute (slučajno li? namjerno li?), činjenice. Višekratno se Franjo Šarčević hvalisao kako je njegov portal došao do neke prepiske iz Komšićevog kabineta koja bi, navodnio, otkrivala neki tajni, podmukli, antihrvatski izborni plan, stvoren u kabinetu Željka Komšića. Ali, nikada nije objavio tu korespondenciju. To se može dvojako protumačiti. Ili, kao prvo, Franjo Šarčević izmišlja i svojim izmišljotinama stvara društvenu napetost. A to je krajnje neetičan postupak, i za jednog univerzitetskog nastavnika i za nekoga ko hoće da je novinar. Ili, kao drugo, Franjo Šarčević govori istinu, no ta je njegova istina dvojako uflekana. Pod uslovom da govori istinu, prvo pitanje bi bilo: otkud njemu ta navodna prepiska?

Zna li taj navodni intelektualac išta o tajnosti prepiske kao drevnoj civilizacijskoj tekovini, usto još ustavno zaštićenoj u većini zemalja Svijeta? Drugo bi pitanje bilo, zašto samo pominje tu prepisku, zašto je ne objavi? Sve to govori da je Franjo Šarčević jedan dobro uvezani mešetar, dakle da ima pristup i formalnim centrima moći i neformalnim političko-bvlastodržačkim interesnim grupama. Te da je izvršilac radova, sa pretpostavljenima i centrom gdje referiše, a ne neki samostalan, slobodnomisleći, intelektualac-individualac. Dakle, sve je to obratno od onoga što bi želio Bojić da povjerujemo da predstavlja Franjo Šarčević.

3. O navodnim pretnjama Franju Šarčeviću i njegovoj porodici. Iako je tvrdio da je izložen pretnjama, te kako je i njemu i njegovoj familiji ugrožena sigurnost u Sarajevu, Franjo Šarčević to, do dana današnjega, ničim nije argumentovao. Par frustriranih verbalnih insulta, od kojih je u autentičnost nekih već iskazana sumnja, nisu dovoljni da potvrde tu tezu. Zatim Šarčević ritualno najavljuje, po hiljaditi put, napuštanje Sarajevo, koje se nikada ne desi, a čitava rasprava se sa njegovih džingoističkih izjava i konstrukcija prenosi na već odavno jalove rasprave o navodnoj izgubljenoj multikulturalnosti Sarajeva. Takve postupke sam već opisao kao sistem emocionalnih ucjena. S druge strane, razularena islamofobija je u kantonalnom prostoru postala endemska još od vremena kada je Marko V. Vešović bljuvao odurno oblikovane i neosnovane invektive po Džemaludinu Latiću, a sarajevski halbintelekti se divili tome kao borbi protiv šovinizma, polemici na nivou, razmjeni mišljenja itd.

4. Šta sve sebi dozvoljavaju Franjo i Drago, te o njihovom ubjeđenju u viši stepen vlastitih im prava. U jednom tekstu, starom oko godinu dana, gdje sam analizirao jedan tadašnji napad Franja Šarčevića na Vahidina Preljevića ustanovio sam da ljudi kao Franjo Šarčević, Tijana Okić, Drago Bojić i slični boluju od „sindroma razmažene djece“. Naime, svi su oni ubijeđeni da imaju pravo da bljuju po kome hoće, a to zasnivaju na ubjeđenju u vlastitu idejnu i kulturnu superiornost u odnosu na esencijalistički definisan turćijat. Turćijat su za njih svi ljudi koji na bilo koji način imaju vezu sa bošnjačkim i islamskim kulturnim krugom, bez obzira na ubjeđenja i stavove svih tih ljudi. U tome se ogleda neoorijentalistička rasistička potka stavova svih tih Šarčevića, Okićki, Bojića itd. No, ako bi se neko iz tog prezrenog turćijata usudio da se prijavi sa odgovorom ili drugačijim mišljenjem te da ih prozove za njihov neoorijentalistički , sverasistički te kulturrasistički, esencijalizam, e onda to društvo zakuka, i solistički i horski:

„Ugroženi smo. Prete nam. Islamski radikalizam...Bošnjački radikalizam...Protjeruju nas.“ I tome slično. Jedno vrijeme sam mislio da se tu radi o kvarnoj taktici. Ne vjerujem više u to. Oni su, sada sam ubijeđen, odista uvjereni u tu zamišljenu svoju superiornost.

I u tome su se pogubili. Vrijedi podsjetiti da Franjo Šarčević nije samo prije nekih šest godina grebavao mater svim 200.000 glasača Željka Komšića. Imao je on slične istupe i prije toga grebavanja, a eto aprila 2023 Vahidin Preljević mu je bio „nacionalistička hulja“ jer drugačije misli nego NS i jer kritikuje sasvim diskutabilno ponašanje NS, ponašanje koje se samo može opisati kao maligna revizija istine o agresiji na BiH.

Zapadni civilizacijeski standardi

Borac za zapadne civilizacijske standarde i njihovo uvođenje u orijentalno zatucanu BiH, Drago Bojić opisivao je, početkom februara 2023, moju malenkost na sljedeći način: „dijabolični trovač medijskog prostora...notorni difamator...frustrirani plagijator čije tekstualne fekalije zaudaraju na najsmrdljivija bunjišta ljudske gluposti i pokvarenosti...pisac otrovnog pamfleta...neko ko krvoločno reži s iskešenim nacionalističkim očnjacima...neko ko je najpoganiji izdanak bošnjačkog patriotskog nacionalizma...“.

Uvaženi lijevi liberal Dino Mustafić oduševljeno je pozdravio Bojićev tekst i ovakve bisere, a kantonalna javnost je šutjela. Nisam Franjo Šarčević pa me nije briga za to, on, za razliku od moje malenkosti, stalno kuka da ga nedovoljno brane. Njemu nikad ništa dosta, ko i HNS-u. Iz istog kazana su iskočili, očito je! Ali ovo utuživo i krajnje primitivno Bojićevo redanje nikome u KS nije bilo problematično, a radi se o daleko drastičnijem jeziku od onoga koji je zabilježen u, još uvijek neautentizovanim, porukama Franju Šarčeviću koje su izazvale toliku kantonalnu lijevo-liberalnu i graDŽanističku kuknjavu i dernjavu. Jedini koji su nešto na društvenim mrežama zabilježili o Bojićevoj verbalnoj agresiji vizavi moje malenkosti bili su Semir Behram i Mahir Sokolija.

U jednom skorom briljantnom tekstu Reuf Bajrović ukazao je i na drugu dimenziju ove priče, njen širi kontekst u okviru ostvarenja velikohrvatskog državnog programa na teritoriji FBiH. Ono što je posebno upečatljivo u tom tekstu jeste sami kraj Bajrovićeve analize. Na kraju, Bajrović, sarkastično, pominje neke intelektualce koji su postali ono što se na starijem austrijskom njemačkom zvalo hoffaehig- dvoru odnosno stvarnom vladaru odani. Mogli bismo ih, uzevši u obzir i ulogu tzv. međunarodne zajednice u ovoj najnovijoj posvemašnjoj krizi i u BiH i u FBiH, opisati starim, Marxu tako dragim, izrazom kompradori-profiteri u saradnji sa kolonijalnim faktorom, pomoćni tlačitelji i iskorištavači vlastite zajednice.

Poseban jad naše situacije ogleda se, kao upečatljiv primjer za sociološko-historiografsku case study-studiju slučaja, i u moralno-misaonom sunovratu jednog intelektualca koji je prije petnaestak godina bio žestoki kritičar ivanlovrenovićevske velikohrvatske podvale zvane konsocijacija, da bi se danas sveo na radnika na provođenju iste te konsocijacije. Otrežnjujući, ali i užasavajući je sljedeći Bajrovićev nalaz:

„Osim toga, mnogi javni društveni i politički radnici u Sarajevu u svojoj naivnosti naprosto ne razumiju i nisu svjesni toga da su Šarčević i Bojić stupili na mjesto Čovićevih jurišnika poput Joze Pavkovića i Zorana Krešića, te sada iz Sarajeva potpomažu suštinski cilj hrvatskih nacionalista – preuzimanje Predsjedništva BiH i Ustavnog suda BiH – čime bi se bosanski politički faktor doveo o šah-mat poziciju. Podrška jurišnicima naravno stiže i od bivših vojnika VRS. Notorni Rajko Vasić i poštar smrti Srđan Puhalo se kao i 90ih nalaze upravo tamo gdje treba dati doprinos uništavanju i obesmišljavanju BiH.“

Sapienti sat! Oliti: pametnom je i išaret dovoljan!