BiH je nedovršena građevina čija konstrukcija konstantno podrhtava na lošim ustavnim temeljima!

Priredio: Miro Lazović

Prvi Mart 1992. godine je jedan od najznačajnijih datuma u novijoj istoriji naše države. To je datum u kojem je utkana volja i hrabrost građana BiH, da u vrtlogu raspada bivše zajedničke države Jugoslavije, svoju budućnost grade u nezavisnoj BiH, državi ravnopravnih građana i njenih naroda.

Bila su to teška i neizvjesna vremena. Tih devedesetih godina prošloga vijeka, na svjetskoj pozornici, ubrzano se ruše ideološke ograde koje su dijelile svijet na Istočni i Zapadni blok.

Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine uslijedio je pad komunističkih država širom Evrope i taj proces nezaustavljivo zahvata i prostor bivše Jugoslavije. Na talasima narastajućeg nacionalizma urušava se i tadašnja vladajuća partija čija je definitivna sahrana bila na 14 Kongresu SKJ 1990. I bilo je za očekivati da nakon kraha te partije, koja je bila garant i čuvar države, uslijedi i raspad Jugoslavije.

BiH se našla u vrtlogu tog raspada. Mnogi su se pitali šta će biti sa BiH. Da li će ona opstati kao višenacionalna država u okruženju moćnijih susjeda i pod naletom njihovih veliko državnih projekata. Mnogi se i danas pitaju da li se sukob mogao izbjeći? Da li se moglo naći rješenje za opstanak Jugoslavije, i ako ne, da li se mogao desiti miran razlaz?

Sva ta pitanja, dileme i pokušaji da se nađe racionalno rješenje, da se izbjegnu sukobi i ratne prijetnje, bila su predmetom rasprava na sjednicama Skupštine RBIH. Svi prijedlozi koji su dolazili sa naše strane da se Jugoslavija transformiše, da se sačuva njen okvir i da se unutar tog okvira nađu prihvatljiva rješenja bila su odbačena od strane političkih stranaka SDS-a ili HDZ-a.

Sve što je vodilo očuvanju Jugoslavije bilo je unaprijed osuđeno na propast. Iza skupštinske scene bio je dogovor Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva 1991. godine o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske.

Glavna parola srpskih nacionalista tada je bila "svi Srbi u jednoj državi". Za realizaciju te parole Jugoslavija, za njih, nije bila poželjan okvir. Njihov cilj je bio stvaranje Velike Srbije.

I taj cilj bio je glavnim razlogom razbijanja Jugoslavije. Istovremeno u Zagrebu Tuđmanov režim sanja o reinkarnaciji Banovine Hrvatske po modelu plana Cvetković- Maček iz 1939. koji je BiH dijelio između Srbije i Hrvatske.

Šta smo dobili u Dejtonu?

Dobili smo državu kao nedovršenu građevinu čija konstrukcija konstantno podrhtava na lošim ustavnim temeljima. Žalosno je da se i danas, toliko godina nakon rata, sukobljavamo sa politikama za koje smo mislili da su poražene. Ratni ciljevi Beograda i Zagreba, gotovo da su ostali isti. Smjenjuju se samo akteri. Nekada su to bili Tuđman i Milošević, zatim Boban i Karadžić, a danas su to Čović i Dodik. Nekada je iz Zagreba bio zahtjev za "trećim entitetom" danas je to zahtjev za " legitimnim predstavljanjem" i etničkim izbornim jedinicama.

Nekada je iz Beograda bila parola "svi srbi u jednoj državi" danas je to ideja
"srpskog sveta". Kao da se Jugoslavija još nije raspala. Sjene tog raspada još uvijek lebde nad Crnom Gorom, BiH i Kosovom.

Nažalost moram reći da današnja BiH nije država iz referendumskog pitanja. Sačuvan je samo okvir države dok je sadržaj tog okvira rastrgan i pocijepan entitetskim i etničkim politikama. Društveni odnosi su pokidani. Društvo je duboko raslojeno. Obrazovni sistem, koji je temelj svakog zdravog društva, duboko je podijeljen . Utjecaj Beograda i Zagreba u naše obrazovanje je zabrinjavajuće. Mladi se ne obrazuju, za integraciju društva i države već za daljnje podjele i sukobe.

Još uvijek imamo 56 škola koje funkcionišu na principu "DVIJE ŠKOLE POD JEDNIM KROVOM ". Ni prethodne, kao ni ove vlasti to pitanje ne pokreću. Državne institucije su slabe i neefikasne.

Suočeni smo sa permanentnom krizom. Građani žive od dana do dana, iz godine u godinu, nadajući se boljem koje ne dolazi. Decenijama se razvlači sumorna sadašnjost koja ne nudi bolju budućnost. Opšti interes je zapostavljen, a briga za građane izgubila se u brutalnoj pohlepi i trci za materijalnim bogatstvom. Vrijednosni sistem je u potpunosti urušen. Moral i etika su postali sinonimi za naivne, a oni koji su skloni kriminalu i korupciji proglašavaju se sposobnim.

Ideološko konfrontirani stavovi su u žestokom političkom sukobu. Trenutno su agresivnije i jače politike destrukcije i podjele BH društva i države nego što su politike zajedništva i stabilnosti društva i države.

Hoćemo li ostati zarobljena država etničkih kaveza ili ćemo graditi državu punih ljudskih prava i sloboda na cijelom njenom prostoru.

Još davne 1996. odmah nakon rata, moj prijatelj, nedavno preminuli prof. Esad Zgodić je izdao knjigu GRAĐANSKA DRŽAVA u kojoj je zapisao, citiram "OD ISHODA POLITIČKIH BORBI IZMEĐU TOTALITARNIH ETNIČKIH KONCEPCIJA I GRAĐANSKOG KONCEPTA VLASTI OVISIĆE NE SAMO SUDBINA BIH KAO DRŽAVE NEGO I EGZISTENCIJALNI OPSTANAK BOŠNJAKA KAO NARODA".

I zaista je tako. Bošnjački narod ne može opstati bez države BiH, a država BiH teško može opstati ako ne bude građanska država punih ljudskih prava i sloboda na cijelom njenom prostoru.

Rješenja za građansku državu postoje. Ona se nalaze u presudama Suda za ljudska prava iz Strazbura. Od prve presude Sejdić - Finci do posljednje slučaj Kovačević.

Implementacije tih presuda definitivno učvršćuju građanski put BiH, potiskujući etničke politike sa političke scene. Na taj način bi se otvorile i neophodne ustavne promjene koje bi konačno promijenile nepovoljni ustavni obrazac organizacije BiH sa dva entiteta i tri naroda.

Ta formula dva entiteta i tri naroda pokazala se kao neuspješan eksperiment. Formula se mora mijenjati. A ona se može mijenjati samo ako postoje organizovane, udružene političke snage koje će unutar BiH i prema vani demonstrirati snažnu oprjedeljenost za nepodijeljenim društvom i stabilnom, snažnom državom.

Političke partije koje zagovaraju građansku državu BiH, evropske principe, EU i NATO integracije morale bi biti jedinstvene u borbi za ove ciljeve. Nažalost, to ne pokazuju. U javnim nastupima, verbalno su za ove principe ali u praksi pokazuju neslogu.

Međusobno se napadaju, a protivnici BiH zbijaju redove.

Na kraju, moram istaći , da bez obzira, na sve probleme kroz koje naša država prolazi, ona svoje postojanje i svoju suverenost potvrđuje i na unutrašnjem i na vanjskom planu.

Postdejtonska BiH je mlada i krhka država. A na mladu biljku atakuju mnoge štetočine. Napadaju je i spolja i iznutra. Šibaju je i povijaju jaki vjetrovi, ali je nikada ne polome.

Tako će i naša država, kao što je to kroz svoju istoriju više puta pokazala, bez obzira na sve teškoće, pokazati se jačom od njenih unutrašnjih i spoljnih protivnika.

*Tekst je dio izlaganja Mire Lazovića sa Konferencije „1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine – izazovi i perspektive“