Bh. obrazovanje između nacionalne afirmacije i nacionalne netrpeljivosti: Škole kao ideološka bojišta!

Priredila: Doc. dr. Nerma Halilović - Kibrić

32 godine od proglašenja nezavisnosti sistem javnog obrazovanja Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu arenu opasnih tendencija duboke politizacije i neprijateljskih praksi poput obeshrabrivanja povratka, usađivanja mržnje i straha i promocije destruktivnog nacionalizma. Fenomen “dvije škole pod jednim krovom” samo je jedan od primjera rasula koje svoje korijene nalazi još u transformaciji iz socijalističke u etno-nacionalističku političku kulturu koja je sa sobom donijela želju država nastalih raspadom Jugoslavije da jačaju sopstvene nacionalne karakteristike.

Kreatori obrazovnih politika u to vrijeme su se više fokusirali na pokušaje da budu drugačiji od drugih, nego da omoguće što kvalitetnije obrazovanje za svoju djecu.

Novoformirana etnonacionalna vlast na teritorijama koje su osvajane od strane vojske Republike Srpske, sebi je za prvi zadatak dala usvajanje Zakona o univerzitetima 1993. godine, nakon čega je osnovana Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske.

Ovakav poduhvat se može razumjeti kao želja tadašnje vlasti da iskoristi obrazovanje kao fundamentalno sredstvo za ispunjavanje etnonacionalnih ciljeva, kroz kreiranje etnonacionalnog identiteta i njegovog uspješnog samopostojanja. Kompletan obrazovni sistem doživio je promjene tako što su, u upotrebu stavljeni nastavni planovi i programi iz Republike Srbije i Republike Hrvatske, a bosanski udžbenici su zamijenjeni onima iz Beograda i Zagreba.

Bilo koji sistemski pogled na obrazovanje u poslijeratnom periodu neminovno stavlja „zvono“ na Dejtonski mirovni sporazum čiji je primarni cilj bilo stavljanje akcenta na primirje, ostavljajući Bosnu i Hercegovinu u „zamrznutom konfliktu“, gdje pitanja koja su prouzrokovala konflikt nisu adresirana.

Od samog početka Dejtonski mirovni sporazum stvorio je decentralizovani, asimetrični i defektni sistem upravljanja u obrazovanju koji je u potpunosti zanemario jedinstvo obrazovne politike, zajedničke ciljeve u obrazovanju, zajedničke vrijednosti, pozitivna i patriotska osjećanja za domovinu. Višeslojna vladina struktura, sa 14 različitih ministarstava koja se bave obrazovanje, u zemlji sa manje od 3 miliona stanovnika i manje od 400.000 učenika predstavlja svjetski primjer nonsensa.

Nedvojbeno je da obrazovanje u društvima nakon rata zasnovanog na etničkim podjelama predstavlja jako veliki izazov. Škole u takvim društvima predstavljaju ideološka bojišta, gdje će se nastaviti tražiti „prava“ i osporavati „pogreške“ iz rata i voditi duge javne rasprave oko jezika nastave i izbora kurikuluma. Kao krajnja konsekvenca se umjesto nacionalne afirmacije dobiva nacionalna netrpeljivost i raskol koji perspektivno teži daljem produbljivanju.

Politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jače su i od sudskih odluka što dokazuje činjenica da i nakon pravosnažne presude Vrhovnog suda Federacije BiH „dvije škole pod jednim krovom“ kao jedan od najzastupljenijih i najviše medijski eksponiranih problema i dalje postoji i to na 25 lokacija. Škole rade prema tri različita nacionalna plana i programa, gdje svaki događaje s početka 90-ih prezentira onako kako želi. Postavlja se pitanje ko ima najviše koristi od toga da se djeca još od malih nogu uče da su njihove razlike mnogo veće i dublje od sličnosti?

Etnička kristalizacija i determinizam ostaju osnovne odrednice bosanskohercegovačkog obrazovnog sistema gdje za posljedicu imamo da će jedan od najvažnijih datuma u novijoj historiji mladi u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine doživjeti kao napad na sopstvenu egzistenciju ignorirajući činjenicu da je Bosna i Hercegovina naša jedina domovina i da nemamo drugu, niti bolju niti ljepšu.

*Tekst je dio izlaganja doc.dr. Halilović-Kibrić sa Konferencije „1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine – izazovi i perspektive“ održane na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu