Halilović: Ivo Komšić u dubokim vodama hrvatskog etnocentrizma

(Patria) - Profesor Enver Halilović uputio je odgovor na tekst Ive Komšića, "Bosanskom nacijom" protiv ZAVNOBiH-a", (tačno.net, 16. 02.2024.)

"U tekstu "Bosanskom nacijom" protiv ZAVNOBiH-a", Ivo Komšić predstavio se teorijski i politički nedostojno o: Referendumu u BiH (1992.), historijskom smislu i značaju ZAVNOBiH-a, Daytonskom ustavu za BiH, internacionalnom priznanju BiH, odnosu Bosanske nacije i mogućih historijskih političkih projekata tzv. bošnjačkog entiteta u BiH, Bosanskoj naciji kao bošnjačkom nacionalističkom projektu, o troetničkom nacionalnom karakteru BiH itd.

1. Na referendumsko pitanje (1992.) o suverenitetu i nezavisnosti BiH glasali su, isključivo, građani BiH, a ne narodi BiH, kako tvrdi Ivo Komšič. Pitanje je glasilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?" Referendumsko pitanje postavljeno je: (1) direktno građanima BiH; (2) u pitanju građanima, iza zareza, pridodato je "narodi BiH" ; (3) navedena su imena naroda koji su bila u tadašnjem Ustavu BiH, Muslimani, Srbi i Hrvata; (4) ali, uz imena spomenutih naroda, što je od izuzetne važnosti, u istom dijelu rečenice, u kontinuitetu, bez zareza ili nekog drugog interpunkcijskog znaka, dodat je još jedan dio pitanja koji, kao što vidimo, glasi: "i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive", koji žive u BiH.

Zbog navedenog dodatka u referendumskom pitanju, nesporno je pravo na BiH, u svakom pogledu, ne samo građana pripadnika spomenutih etnokulturnih zajednica, naroda: Muslimana (Bošnjaka), bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, već, isto tako, i podjednako, i građana pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, Jevreja, Roma, nacionalnih manjina u BiH itd. Na referendum nisu pozvani da glasaju samo pripadnici triju, već svih naroda u BiH, nezavisno od toga koliko ih je bilo brojčano ili procentualno u odnosu na ukupan broj stanovnika BiH. Referendumom o suverenitetu i nezavisnosti BiH (1992.) izglasana je građanska država svih
naroda, etnokulturnih zajednica, koji u njoj žive, a ne troetnička suverena i nezavisna država BiH, kakvu zastupa Ivo Komšić.

Referendumsko pitanje nije samo formulisano kao građansko, a ne etničko pitanje, već je i samo glasanje bilo građansko, a ne etničko. Na njemu su glasali građani BiH sa zajedničkih, građanskih glasačkih spiskova, a ne građani sa odvojenih, zasebnih, glasačkih spiskova naroda. Ivo Komšić, s jedne strane, kritikuje moje stavove o građanskoj utemeljenosti BiH na referendumu, a s druge strane, sam priznaje tu činjenicu.

"Na referendumu građani su glasali za suverenu i nezavisnu državu", piše Komšić.

2. Daytonski ustav BiH nije zasnovan na ishodu referenduma i njegovom pitanju građanima o suverenosti i nezavisnosti BiH. On je građansko referendumsko pitanje i građansko glasanje u BiH transformirao u etnički politički ustav. Daytonski ustav BiH je zbog toga neevropski i nedemokratski ustav, u suprotnosti sa svim standardima ljudskih prava u demokratskim državama EU. Tu ocjenu izrekao je Evropski sud za ljudska prava u svim do sada donesenim presudama građana BiH u vezi s njihovim ustavnim statusom u BiH. One dokazuju suprotnost ustava BiH sa evropskim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima u Evropi. Evropski sud za ljudska prava donio dvije grupe presuda: (1) presude koje se tiču kolektivnih prava, prava etnija, naroda: presuda Sejdić i Finci protiv BiH (2009.); (2) presude koje se tiču građanskih, individualnih, ljudskih prava: presuda Zornić protiv BiH (2014.), Pilav protiv BiH (2017.), Pudar protiv BiH (2021.), Kovačević protiv BiH (2023.).
Presuda Sejdić i Finci protiv BiH tiče se etničkih političkih prava jevrejskog i tomskog naroda.

Presuda jasno daje za pravo Finciju i Sejdiću da imaju pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH kao pripadnici jevrejskog i romskog naroda, jer narodi BiH nisu samo Muslimani (Bošnjaci), bosanski Srbi i bosanski Hrvati, već i Jevreji, Romi i drugi narodi koji u njoj žive. U ostalim presudama, Evropski sud za ljudska prava ustanovio je diskriminaciju individualnih, građanskih, prava tzv. konstituentnih naroda u Daytonskom ustavu BiH. U osnovi, Daytonski ustav za BiH izveo je loše sadržaje ZAVNOBiH do ustavno-političkog apsurda.

3. Pod sadržaj građanskog referenduma u BiH, čije je građansko pitanja formulisala Skupština BiH, Ivo Komšić podmeće HDZ-ovo Livanjsko pitanje koje je formulisano u pripremi za odluku Skupštine BiH o referendumu. Međutim, Skupština BiH je odbacila Livanjsko etničko pitanje. HDZ-ovo Livanjsko etničko pitanje, pripremljeno za referendum građana BiH, glasi: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?" Ivo Komšić danas podlo interpretira građanski karakter države BiH, izglasane na njenom građanskom referendumu (1992.), kao uređenje BiH projicirano, isključivo, na Livanjskom etničkom pitanju.

4. BiH nije internacionalno priznata kao troetnička država, kako bezočno obmanjuje Ivo Komšić, već kao država-nacija. Nisu narodi, kao etničke kulturne zajednice, niti u BiH niti bilo gdje drugdje, subjekt internacionalnog prava, i kao etničke kulturne zajednice nemaju i ne mogu imati internacionalno priznanje. Subjekt internacionalnog prava je država kao pravno-politički institucionalno organiziran narod, odnosno nacija. Internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, nije priznala, ni zajedno ni pojedinačno, kao suverene narode-nacije u BiH: Muslimane (Bošnjake), bosanske Srbe i bosanske Hrvate, već državu BiH u kojoj su svi građani BiH, ne samo pripadnici navedena tri naroda, jedan jedinstven politički narod, bosanska nacija-
država. Ivo Komšić ne shvata razliku između države BiH, institucionalno pravno-politički organizirane nacije građana, i naroda kao etno-kulturne zajednice, te tako i zbog toga ne shvata razliku između bosanske nacije i etno-kulturnih narodnih zajednica, Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata.

5. Vrhunac licemjernih insinuacija u Komšićevom tekstu "S Bosanskom nacijom protiv ZAVNOBiH-a" je njegov postulat, kojeg ne dokazuje, jer polazi od njega kao unaprijed date istine, da "s Bosanskom nacijom Bošnjaci samo dobijaju novo nacionalno ime". Zašto je ovo licemjeran Komšićev postulat? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što on vrlo dobro zna da je to monstruozna laž koja se u velikohrvatskim i velikosrpskim, što će reći, antibosanskim krugovima bespogovorno prodaje. Neću ponavljati ono što sam već kazao o odnosu postojeće Bosanske nacije i tzv. nacija BiH o kojima govori Komšić, jer to ne vrijedi ponavljati, bilo zbog toga
što nije u mogućnosti to da shvati, iako je to vrlo jednostavno, bilo zato što bi mu takva zamjena, zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac, veoma odgovarala i potpuno se uklapala u njegovo sveto nacionalno trojstvo u BiH. S takvom promjenom prostor za srpski i hrvatski separatizam političkog komšićevstva bi se proširio.

Koliko je besmislena agit-propaganda Ive Komšića da je Bosanska nacija samo "drugo ime" za Bošnjačku naciju lahko je ustanoviti uporednom analizom osnovnih etnokulturoloških karakteristika pripadnika narodne zajednice Bošnjačka, na jednoj, i kulturoloških karakteristika građana Bosanaca, na drugoj strani.

Uporedna analiza sadržaja značenja Bošnjak i sadržaja značenja Bosanac vidno pokazuje koliko je: (1) infantilna identifikacija Bošnjaka i Bosanaca; (2) koliko Bosanska nacija, ni u kakvom smislu, ne može biti novo "nacionalno ime" Bošnjaka, kako tvrdi Komšić; (3) koliko Bosanska nacija ne može biti, u bilo čemu, savremena manifestacija bošnjačkog nacionalizma i unitarizma, kako tvrdi Ivo Komšić.

Bošnjaci, danas, u vjerskom smislu su muslimani, ateisti ili agnostici, dok su Bosanci, danas i u budućnosti, u vjerskom smislu, muslimani, katolici, pravoslavci, judaisti, agnostici ili ateisti i td.

U pogledu jezika, govorni jezik Bošnjaka je Bosanski jezik, dok su govorni jezici Bosanaca: Bosanski jezik, Srpski jezik, Hrvatski jezik, jezici drugih etničkih društvenih grupa ili neki svjetski jezik za koji se dogovorno opredijele građani BiH (npr. Engleski ili Njemački.)

U kulturološkom smislu, svaka etnička zajednica u BiH živi u svojim odrednicima, nikom se ništa, kulturološki, niti dodaje niti oduzima. Etnokulturne zajednice, narodi: Bošnjak, bosanski Srbin, bosanski Hrvat, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH, u njihovoj zajedničkoj, obuhvatnoj bosanskoj naciji, ostaju biti to što su bile i što jesu.

Za onog ko ima minimum moći zapažanja lahko uočava da sadržaj nacionalnog ime Bosanac niti sadrži bošnjački nacionalizam i unitarizam, niti je novo nacionalno ime za Bošnjake, kako insinuira Ivo Komšić.

Njegov politički problem nije u tome što je Bosanska nacija zaista bošnjački nacionalizam, već u tome što mu Bosanska nacija suzbija hegemonistički hrvatki nacionalizam i separatizam Bosanskih Hrvata u BiH.

Za razliku od Komšićevog svetog komunističkog etno-nacionalnog trojstva u BiH, zasnovanog na velikosrpskim velikohrvatskim hegemonističkim koncepcijama svesrpskog, odnosno svehrvatskog etnocentričkog svijeta i jedinstva, s jedne, i međusobnih etno-kulturnih razlika između bosanskih naroda, s druge strane, koncepcija Bosanske nacije zasnovana je na filozofskoj antropologiji prirodne istosti i na njoj zasnovane društveno-političke jednakosti svih ljudi, u konkretnom slučaju: Bošnjaka, Bosanskih Srba, Bosanskih Hrvata, bosanskih Jevreja, bosanskih Roma itd. bez obzira na njihove kulturne, vjerske, klasne, spolne, dobne, etničke i drugu razlike. Zalažući se za etnocentrički koncept BiH, koncept etno-kulturnih razlika, s izgovorom na specifičnost BiH, Ivo Komšić brani Srbiju i Hrvatsku u BiH, na štetu BiH.

6. Ivo Komšić politikanskim manipulacijama sotonizira Bosansku naciju, između ostalog i zato što je ona, u njegovoj manipulativnoj interpretaciji, "protiv ZAVNOBiH-a". Objektivnom historijsko političkom analizom ZAVNOBiH-a mogu se utvrditi njegove pozitivne i negativne strane, s obzirom na definitivno rješenje Bosanskog pitanja.

Pozitivne strane ZAVNOBiH-a, između ostalih, su: (1) priznat je državni identitet BiH; (2) u određenom smislu, priznat je politički identitet muslimana, (Bošnjaka); (3) priznato je da su muslimani (Bošnjaci) dio političke supstance državnog identiteta BiH. U odnosu na dotadašnji politički odnos Srba i Hrvata prema Bošnjacima, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preko Kraljevine Jugoslavije, ZAVNOBiH je bio značajan politički iskorak u pogledu priznavanja, bilo kakvog, politički relevantnog identiteta Bošnjaka i identiteta državnosti države BiH.

Hegemonističko imperijalističku srpsku i hrvatsku politiku pojedinačno i njihovu zajedničku politiku prema političkom identitetu Bošnjaka i identitetu države BiH, od odlaska osmanlija do ZAVNOBiH-a, simbolizira i izražava Sporazum Cvetković-Maček (1939.).

Sporazum Cvetković-Maček: (1) negira postojanje bilo kakvog oblika političkog identiteta Bošnjaka; (2) negira postojanje bilo kakvog etnopolitičkog osnova postojanja države BiH, jer, navodno, BiH nema svoju jedinstvenu etničku zajednicu da bi zbog i na osnovu nje kojom bi trebala i mogla opravdati razlog svog postojanja kao država; po velikosrpskim i velikohrvatskim političkim doktrinama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su međusobno sasvim različiti narodi da ne trebaju i ne mogu imati zajedničku državu (BiH), a Bošnjaci su ili Bosanski Srbi muslimanske vjere ili Bosanski Hrvati muslimanske vjerene, te kao takvi ni oni ne mogu biti etničkokulturni osnov formiranja i postojanja države BiH. Srpsko i Hrvatsko osporavanje bosanskog etnopolitičkog osnova formiranja i postojanja države BiH i srbizacija bosanskih pravoslavaca, odnosno hrvatizacija bosanskih katolika, su išle zajedno i u isto vrijeme; danas, politički Komšići, osporavanjem mogućnosti postojanja Bosanske nacije osporavaju mogućnost postojanja države BiH, rade isto to što su radili njihovi politički pretci poricanjem bilo kakvog jedinstvenog identiteta ondašnjeg Bosanskog naroda i državnog identiteta BiH; (3) negira bilo kakav historijski oblik državnog postojanja BiH koji bi, eventualno, mogao biti osnov njenog savremenog postojanja.

Negativni sadržaji ZAVNOBiH-a su ostaci i nastavak hegemonističke srpsko-hrvatske politike prethodnog historijskog perioda. Oni se sastoje i ogledaju u njegovim sljedećim činjenicama: (1) stvaranje dvojnih nacionalnih identiteta Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata kao završnih činova srbizacije i hrvatizacije bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika u prethodnom historijskom periodu; (2) političko objedinjenje Bosanskih Srba sa svim Srbima izvan BiH i političko objedinjenje Bosanskih Hrvata sa svim Hrvatima izvan BiH; u ZAVNOBiH-ovskoj definiciji Bosne i Hercegovine nema bosanske državno-teritorijalne odrednice Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata, što nikako nije bilo niti moglo biti slučajno; (3) omogućen je, a u neku ruku i
legitimiran: (a) direktan državni i svaki drugi uticaj Srbije i Hrvatske na državu Bosnu i Hercegovinu, u svakom pogledu; (b) jedinstven Srpski svet u Srbiji i BiH, odnosno jedinstven Hrvatski svijet u Hrvatskoj i u BiH, kao jedinstveni etnonacionalni politički svijetovi. Ivo Komšić fetišiziranjem ZAVNOBiH-a fetišizira srbijansko srpstvo i hrvatsko hrvatstvo u BiH, naravno na štetu Bosanstva, Bosanske nacije, državnog suvereniteta i nezavisnosti BiH.

U cijeloj historiji komunističke vlasti u SFRJ i SR BiH, donekle i u današnjoj BiH, prisutna je glorifikacija ZAVNOBiH-ovske troetničke kao tronacionalne formule BiH, političko obogotvorenje njenog troetničkog svetog trojstva.

Imajući u vidu njegove kako negativne tako i pozitivne strane primjetna je i objektivno politički nesporna njegova historijsko-politička ambivalentnost. Ali, bez obzira na to, ZAVNOBiH je proizveo viši historijski oblik državnosti BiH. Bosanska nacija nije protivna pozitivnim, već negativnim sadržajima ZAVNOBiH-a; iako njegov rezultat nije bio suverena i nezavisna država BiH, već ulazak u novu subordiniranu zajednicu republika-država, u SFRJ, sličan onom kakav je BiH imala u prethodnim velikim carstvima, osmanskom, austro-ugarskom, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH ukinutu Sporazumom Cvetković-Maček i time doprinio emancipaciji današnje Bosanske nacije.

7. BiH je postala, u punom smislu, suverena i nezavisna država s međunarodnim priznanjem (1992.) tek nakon njenog krvavog oslobodilačkog rata (1992-1995.) Tada je međunarodna zajednica, Generalna skupština UN, priznala i primila državu BiH u svoje članstvo i u svoj sastav kao jednu, jedinu, jedinstvenu naciju, a komunističko nacionalno sveto trojstvo u BiH dobilo unutarbosansku političku upotrebnu vrijednost. Ni u jednoj internacionalnoj organizaciji ne postoje tri stolice za "njene tri nacije", postoji samo jedno mjesto za jednu jedinu, internacionalno priznatu, Bosansku naciju.

Danas s EU i NATO alijansom ne pregovaraju o ulasku u njihovo članstvo niti Bošnjaci niti Bosanski Srbi niti Bosanski Hrvati, već Bosna i Hercegovina kao jedinstvena, jedna i jedina Bosanska nacija, sviđalo se to političkim Komšićima ili ne sviđalo.

8. Dno dna "naučne" i političke malicioznosti Ive Komšića je dovođenje u sadržajnu vezu i identifikacija ideje Bosanska nacija sa ratnim projekcijama tzv. muslimanske države u vrijeme bosanskohercegovačke oslobodilačke borbe (1992-1995.), s državama: (1) "nazvanim 'krijeposna muslimanska država" objašnjena u tuzlanskom listu "Zmaj od Bosne" (br. 51, 27. 9. 1993.) i, (2) "zvaničnim prijedlogom SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine" "treće republike" "u paketu Unija tri republike" BiH.

Zbog čitatalaca ovog teksta, ne zbog političkih Komšića, naglašavam, da Bosanska nacija nema, ama baš, nikakve veze s ratnim političkim projekcijama tzv. muslimanske države koje su možda postojale u vrijeme oslobodilačkog rata u BiH kao tzv. treći entitet, da je s njima, apsolutno, nespojiva i s njima apsolutno suprotna. Bosanska nacija, institucionalno pravno-politički organiziranih građana države BiH, pod svojim
sadržajem apsolutno ne podrazumijeva: (1) jednu etnokulturnu zajednicu: Bošnjačka, Bosanskih Srba ili Bosanskih Hrvata, već sve njih zajedno, podjednako; u istom pravnom i političkom smislu obuhvata, ne samo spomenute, već i sve ostale etnokulturne zajednice u svemu: društveno, politički, pravno jednakih i ravnopravnih građana države BiH; (2) neki etnički ograničen teritorij države BiH, već cijelu njenu teritoriju u međunarodno priznatim granicama.

Bošnjaci su sahranili projekte muslimansko-bošnjačkog entiteta, ako ih je bilo, i očekuju da isto to urade i ostali narodi BiH-e.

Na kraju, Ivo Komšić reducira staljinsko-kardeljevsku definiciju nacije. U tekstu "Bosanskom nacijom' protiv ZAVNOBiH-a" (tačno.net 16. 02. 2024.) definira naciju kao "etničko-kulturnu narodnu zajednicu"; uz to, manipulacijama, historijskim poluistinama i konstrukcijama o Referendumu građana BiH (1992.), ZAVNOBiH-u, internacionalnom priznanju BiH, Bosanstvu, Bosanskoj naciji, političkom karakteru države BiH itd., podlo štiti hrvatski hegemonistički etnocentrizam u BiH, što našu dalju javnu raspravu čini bespredmetnom.