Whittier je gradić u kojem svi stanovnici žive u istoj zgradi

(Patria) - Nekoć je jedini put do malenog grada Whittiera na jugozapadu Aljaske bio brodom ili vozom kada su vremenski uslovi to dopuštali.

No, kada je rekonstruisan željeznički tunel iz Drugog svjetskog rata, stanovnici i posjetioci do tog neobičnog mjesta na sjeveru mogli su stići i automobilom, piše Punkufer.

Posjetiocima klaustrofobična, stanovnicima oslobađajuća vožnja tunelom itekako je olakšala život u Whittieru.

Oni koji žele njime putovati moraju dobro isplanirati vrijeme jer se smjer prolaska naizmjenično mijenja svakih sat vremena, a ko se poželi vratiti u grad nakon 22.30 sata, neće imati sreće.

Ljudi koji spavaju u automobilima nedaleko od tunela jer su propustili posljednji prolaz ondje su uobičajen prizor.

Kada je izbila pandemija, stanovnici su se našli u još većoj izolaciji jer su u grad smjeli ući samo stanovnici te njihovi najbliži i zaposlenici kompanija koje ondje posluju.

Taj neobični grad od ostatka svijeta odvajaju i nemilosrdne padavine. Godišnji je prosjek snijega koji napada pozamašnih 6,7 metara.

No, kada napada snijeg, stanari ne moraju napustiti zgradu u kojoj žive. Zbog svega toga ne čudi što mnogi stanovnici imaju i majice s natpisom "zarobljenik Whittiera".

Betonski mastodont iz doba hladnog rata dom je stanovima, bolnici, gradskoj upravi i školi.

Begich Towers Incorporated s 14 spratova i 196 stanova, u ovim krajevima poznat jednostavno kao BTI, u snjegovitom krajoliku Whittiera čini se poput fatamorgane.

Izgrađen da preživi granatiranje, BTI svake godine šamara šest mjeseci kiše, nakon čega slijedi šest mjeseci snijega i vjetra koji divlja brzinom od 130 kilometara na sat.

Iznutra se BTI čini poput bilo kojeg masivnog stambenog kompleksa u velikom gradu. No, izađete li prošetati vani, nećete naći puno mjesta na koja možete otići.

Putovanje na posao u vrijeme špice u Whittieru znači zaustavljanje liftom na svakom spratu. Ali čak i kada je hladno, zaposlenici mogu na posao u sandalama.

Prije dolaska na radno mjesto roditelji se spuste u podrum kako bi kroz prolaz nalik bunkeru odveli djecu u školu. U kompleksu ćete naći i trgovine, restorane, poštu, knjižaru, pa čak i crkvu.

Priča se da neki ljudi sedmicama, mjesecima, a možda čak i godinama nisu kročili izvan BTI-ja.

Stanovnici zgrade, odnosno grada su poput jedne velike, jednako disfunkcionalne porodice u kojoj svi znaju gotovo sve o svima.

Neki su ljudi došli u taj izolovani kraj iz dalekih krajeva kako bi počeli ispočetka i zaradili. Ako nisu htjeli da ih neko nađe, u BTI-ju su se lako mogli sakriti od ostatka svijeta.

- Bila sam prestravljena kad sam prvi put izašla iz tunela. Grad mi je izgledao kao iz horora - rekla je Brenda Tolman za CNN o Whittieru, koji se naziva i "grad s jednim krovom", u kojem živi oko 200 ljudi.

Koliko god to izvana može biti neobično, stanovnici Whittiera pomirili su se s time da priroda oblikuje njihov život.

A za sreću u tom neobičnom gradu itekako je bitno da stanovnici budu dobri sami sa sobom jer im inače život može postati itekako tjeskoban.