Udruženje mladih 'Denis Mrnjavac': 16 godina nakon Denisovog ubistva sve je isto, na nasilje se reaguje tek kad se dogodi

(Patria) - Dana 06.02.2024. godine navršava se šesnaest godina od ubistva Denisa Mrnjavca.

Iz Udruženja mladih "Denis Mrnjavac" podsjećaju da je 6. februar u Kantonu Sarajevo proglašen danom
borbe protiv vršnjačkog nasilja, u cilju sjećanja na tragično preminulog dječaka Denisa Mrnjavca, koji je postao sinonim vršnjačkog nasilja nad nedužnom djecom našega grada.

Tim povodom na tramvajskom stajalištu „Tehnička škola“ u pravcu prema Ilidži (preko puta Američke ambasade), bit će upriličen skup i položit će se cvijeće ispred fotografije Denisa Mrnjavca u 11 sati.

Denis Mrnjavac bio je dječak, srednjoškolac od 16 godina koji je, na povratku iz škole kući, pretučen i zboden nožem u prepunom tramvaju, prilikom čega su mu nanesene teške tjelesne povrede od kojih je 06.02.2008. godine i preminuo.

I nakon šesnaest godina ništa se ne poduzima da bi se stalo ukraj nasilju koje je postalo svakodnevnica na ulicama našeg grada i države. Nasilje nema naciju, nema vjeru i nema religiju. Nasilje nema dob, godine, spol, svrhu niti cilj! Nasilje se odupire razumijevanju i zdravom razumu, ne suzbija se represijom, a i čini se da društvo, posebno vlast, potpuno zaboravlja da je odgovornost za nasilje upravo na njima.

Nažalost, čini se da nasilju nema kraja... Svaki dan, u svim dijelovima našeg grada i naše zemlje životi nedužnih mladih ljudi bivaju ugroženi i ugašeni kao rezultat nekog „novog-starog“ nasilja.

I nakon šesnaest godina podnošenja inicijativa i usmenih obećanja vlasti, nismo uspjeli realizovati ideju da se napravi spomen obilježje, mjesto na kom bi se odala počast našem Denisu, kao i svim žrtvama poslijeratnog nasilja nad djecom i mladima. To spomen obilježje bilo bi stalna opomena da se na nasilje treba reagovati, da svi izgubljeni mladi životi na ulicama našeg Grada nisu i neće biti zaboravljeni!

Nažalost, na nasilje reagujemo tek kad se dogodi, kad pokaže svoje ružno lice i kad čujemo za jos jednu novu žrtvu. Tada se ponovo zabrinemo, pričamo o prevenciji, o reagiranju, knjiškim i akademskim floskulama i sve se vrlo brzo zaboravi da bi nas novi nasilni čin trgnuo iz uronjenosti u svakodnevicu i pokazao nam da ništa od onoga što smo pričali nema smisla ako se konačno i odlučno nešto i ne poduzme.

Borba protiv nasilja je dužnost države, društva, vlasti, porodice, škola, a to je ujedno i najveća dužnost svakog pojedinca!

Niko nije pošteđen, niko nije siguran i niko nije imun na nasilje! Samo je pitanje vremena, prilike i okolnosti.
Nasilnici su među nama – oni čekaju!