Bosansko pitanje u kontekstu evropskih političkih vrijednosti

Piše: Nermin Tursić

U posljednje vrijeme Evropske unija daje deklarativnu podršku ubrzanom pristupanju
u članstvo Bosne i Hercegovine, dok istovremeno insistira na održavanju instalirane etničke demokratije i ustavne diskriminacije. To se naročito odnosi u diskriminaciju u oblasti aktivnog i pasivnog biračkog prava svakog građanina.

Sličan odnos prema Bosni i Hercegovini imaju i Sjedinjene Američke Države koje
zvanično etabliraju Bosanski politički poredak samo kao državu sa dva entiteta i tri etniciteta – konstitutivna naroda. Evropska unija od svog osnutka se temelji na najvišim demokratskim standardima, ljudskim pravima i građanskim političkim slobodama.

Upravo zbog toga pomenuti zvanični stavovi i pritisci koji se odnose na održavanje
postojećeg ustavnopravnog sistema u Bosni i Hercegovini bacaju sumnju u iskrene i
prijateljske namjere.

Takvu sumnju posebno proizvodi Republika Hrvatska, kao država koja se najviše zalaže za ubrzani pristup Bosne i Hercegovine u članstvo Evropske unije.

Osnova njihovog vanjskopolitičkog i diplomatskog djelovanja prema Bosni i
Hercegovini zasniva se na održavanju etno-teritorijalnog koncepta koji počiva na kategoriji “konstitutivnih naroda”.

Što više, zalaže se za dodatnu etno teritorijalnu segmentaciju iza kojeg slijedi zahtjev za instaliranjem treće izborne jedinice (trećeg entiteta) i principa tzv. „legitimnog predstavljanja“ narodnih grupa.

Očekivati je da će evropski put biti uslovljen realizacijom tih ciljeva, čime bi se BiH
platila neprihvatljivu cijenu za članstvo u Evropskoj uniji, trajnom legalizacijom podijeljene države i društva i državnog suvereniteta. Tim prije što i srbijanske vlasti u koordinaciji sa entitetskim vlastima RS-a promovišu “velikodržavne ideje” u narativu „ruskog svijeta“ projekat “Srpskog sveta” koji podrazumijevaju integraciju svih Srba u „jedinstvenu naciju” i jedinstvenu “srpsku državu” na štetu Bosne i Hercegovine i drugih područja na Balkanu.

Dejtonski ugovor obavezao je Srbiju i Hrvatsku da zaustavi rat i da kao učesnici u ratu
potpišu mirovni sporazum s BiH. Ali, državama, aktivnim učesnicima u ratu u BiH, data je i mogućnost da ono što nisu postigli u ratu oružano, postignu u miru politički, putem prava na separatne ugovore sa administrativnim entitetima BiH.

U tom kontekstu političkih odnosa može se karakterisati i latentan odnos „evropskih
vlasti“ prema bosanskom pitanju. On se očituje u permanentnom zadovoljenju etničkih
naspram građanskih principa. To vodi do neodgovornosti političkih elita da uspostave istinsku demokratiju i pravnu državu kojom bi se otklonio svaki oblik ustavne diskriminacije građana kao osnovnog subjekta političkih vrijednosti i prava.

Ključni razlog i ne zainteresiranosti BH političkih elita za implementaciju
obavezujućih internacionalnih presuda protiv države BiH jeste predvidivo gubljenja vlastitih pozicija stečenih na neuspješnom etno-nacionalističkom konceptu. Zbog toga nastoje i integracije pretvoriti u političko, a ne pravno pitanje.

Evropska unija ne bi trebala tretirati Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu posebnih
naroda (corpus separatum“), izvan demokratskih standarda vlastitih nacija, već treba insistirati na njenoj demokratskoj transformaciji i razvoju bez favoriziranja bilo koje etničke skupine.

Državi Bosni i Hercegovini treba Venecijanska komisija ponuditi ustavna rješenja, kao što je činila za druge zemlje u demokratskoj tranziciji, jer se sa dosadašnjim rasporedom političke moći ne mogu očekivati takve promjene koje bi mogle biti predmetom unutrašnjeg etnopolitičkog konsenzusa.

Sa pravnog aspekta to znači usklađivanje dejtonskog Ustava države BiH sa konačnim
presudama domaćih i inostranih sudova, kao i sa važećim internacionalnim i evropskim
dokumentima o zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda. To podrazumijeva primjenu
demokratski liberalnih standarda prije članstva.

Imperativ za bosanskohercegovačko evropsko članstvo treba da bude na usklađivanju i
primjeni „evropskih vrijednosti“ i normi koje će se suprotstaviti etničkoj dominaciji i ustavnoj diskriminaciji, i to, na temelju primjene pravnih principa i demokratskih standarada zasnovanih na univerzalnim ljudskim vrijednostima.

Bosna i Hercegovina se može politički stabilizirati, postati demokratska i pravna
država samo pod uslovom da svaki dio državnog teritorija bude građanski, bez etničke
segregacije, kako bi državu svi jednako osjećali svojom, bez obzira gdje sada žive ili gdje su ranije živjeli. Članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji zasnovana na očuvanju
postojećih etno teritorijalnih postulata bio bi jedna od pogubnih opcija za nacionalnu politiku Bosne i Hercegovine, koju nije riješio dejtonski Ustav.

Za sada izgradnja pravne i građanske država sa demokratskom strukturom vlasti ostaje
u domen utopije u čemu Evropska unija ne smije biti saučesnik. Naprotiv tome, Evropska unija kao uslov za članstvo morala bi bosanskohercegovačke vlasti uslovljavati sa primjenom evropskih vrijednosti u procesu izgradnje pravne države zasnovane na principu građanske ravnopravnosti. To bi ujedno bio i istinski poticaj procesu integracija, povratka povjerenja, razumijevanja i pomirenja između ljudi i naroda BiH.