Esad Duraković
Piše: Akademik Esad Duraković
Gazza je najveća dječija grobnica modernoga svijeta. Cionisti ubijaju nasumično, redom – kravi i zločinu strastveno predani – civile među kojima je polovina pobijenih djeca: više od sedam hiljada tokom dva posljednja mjeseca. „Civilizirani“ zapadni svijet sve to posmatra. I podržava. Nemaju samilosti jer djeca su muslimanska.
Na temelju dosadašnjih iskustava o zločinačkim porivima svijeta, bijasmo dospjeli do „termina“ koji svu zlikovačku narav čovjekovu sadržava, a fašizmom i nacizmom se naziva. Sada se taj „termin“ nepodobnim pokazuje i valja ga zamijeniti pojmom cionizam jer on svako zlo dosadašnje nadmašuje.
U vrijeme toga pomora djece, zbiva se nešto čudesno u iskustvu mome.
Upravo je objavljen roman palestinskog pisca Džebre (u mome prijevodu) pa danas poklanjam primjerak svome prijatelju, znamenitom bosanskome dirigentu. Istoga popodneva šalje mi prijatelj fotografije svoje dvogodišnje unuke Hane koja u ruci drži roman palestinskoga pisca i ljulja se s njime na ljuljašci.
I tako cijelo popodne. Piše mi – u čudu – kako mu je unuka pritrčala dok je bio na vratima i uzela mu knjigu, riječima: Dede, to je moja knjiga! Od tada knjigu ne ispušta.
Ovo je skica čudesna univerzuma: dvogodišnja sarajevska djevojčica ne ispušta iz ruku svoga palestinskog pisca – u vrijeme dok ginu palestinska djeca, u krvi, raskomadana, pod ruševinama...
Bolno impresivna slika…
I pokazatelj aktivnosti nevidljivih meleka.