Licemjerstvo međunarodne zajednice, tripartitna agenda i jačanje Dodika: Nema sukoba, ali gdje je država BiH?

Piše: A. Čorbo-Zećo

Tripartitna agenda osmišljena u kuhinjama međunarodnih krugova, u kojoj Bošnjaci dobijaju Zakon o zabrani negiranja genocida, Hrvati Izborni zakon po mjeri Dragana Čovića, a Srbi državnu imovinu pokazuje svu raskoš nepravde.

Najbolji dokaz tome jeste da nemamo niti jedne optužnice za negiranje genocida, jer Milanku Kajganiću nedostaje sudske prakse, ali za podizanje optužnice protiv hodže Muharema Štulanovića koji je optužen jer je Republiku srpsku nazivao "genocidnom tvorevinom", u Banja Luci ne trebaju praksu.

Oni trebaju narative i optužnice na svim nivoima koje će dodatno Bošnjake baciti u geto, nalik onom u Palestini, a dokaz tome su tvrdnje o navodnom radikalizmu, koji nije realno opipljiv, već je prisutan u javnom prostoru čisto da se nađe za potrebe srpske ili hrvatske politike.

A, da je cijeli cirkus zvani Milorad Dodik usmjeren na imovinu pokazuje i jutrošnje oglašavanje predsjednika SNSD-a.

„Srbi nemaju ambiciju za bilo kakvim sukobima, ali ćemo posegnuti za svim političkim sredstvima da sačuvamo suverenitet Republike srpske. Pojedini ambasadori, kao i nelegalni Šmit, nastoje da nam otmu naše šume, vode, da razvlaste Republiku srpsku. Mi smo rekli da pitanje imovine nikada neće biti na stolu“, istakao je Dodik.

I zbilja jeste upravu. Christian Schmidt ne čini dovoljno po pitanju državne imovine, a međunarodna zajednica i dalje Dodika smatra relevantnim sagovornikom. U Briselu je jednako zastupljen kao i svi drugi lideri, s tim da redovno održava kontakte i veze s Vladimirom Putinom, dok ne staje na putu secesije.

Iako pogrdnim imenima naziva predstavnike međunarodne zajednice, oni ga uvažavaju i sastanče s njim, pri čemu raste njegova popularnost, a slabi uloga međunarodne zajednice. Jer, ko normalan može sjesti za pregovarački sto sa onim ko uporno zagovara cijepanje Bosne i Hercegovine, a ima mogućnost slanja u izolaciju pregovarača koji ne odstupa od retrogradnih stavova.

Bonske ovlasti ostavljene su za Refika Lendu, Izborni zakon i udovoljavanje Draganu Čoviću. Za razliku od zabrane negiranja genocida, gdje je zakon prepušten na milost ovdašnjim pravosudnim institucijama koje manje više kontroliše upravo Dodik, sve druge nametnute odluke su implementirane do srži. Imamo Vladu FBiH po mjeri Čovića, istu takvu zakonodavnu vlast, a u državi se ne zna ko pije ko plaća.

I sve ovo vrijeme na kušnji je vjerodostojnost autoriteta Schmidta, njegove moći i spremnosti na djelovanja. Ne radi se samo o njegovom ustavnom pravu shodno aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i njegovoj obavezi, koji do sada nije ispunio.
Naravno, uz podršku Ambasade SAD-a u Sarajevu Schmidt, kao uostalom i Evropska unija, očito imaju plan i dalje tolerirati Dodika i njegovu želju za što većom autonomijom Rs, a čime gube kredibilitet i uvažavanje u onom dijelu javnosti, koje je oduvijek vjerovalo u dobronamjernost i pravednost.

Ali, ako se samo nagrađuju blokade i ispunjavaju nemogući zahtjevi secesionističkih politika, nije li vrijeme da i probosanska snaga unutar BiH pokaže za koje vrijednosti se borila i to jasno kaže međunarodnoj zajednici, koja je sve u ovom trenutku samo nije pravedna.

Jer, možda neće biti sukoba, ali gdje je država Bosna i Hercegovina u svemu tome?