Hrvatska kao agresor ne može biti garant Dejtona: Potpisnica s teretom UZP-a nema pravo odlučivati o BiH!

Piše: Delvin Kovač

Republika Hrvatska ni 32 godine od proglašenja svoje nezavisnosti i izlaska iz Jugoslavije ne prestaje igrati ulogu starije euro-jugoslavenske sestre Bosne i Hercegovine.

Naši susjedi nastoje to opravdati velikim brojem Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini, pa se na dnevnoj bazi petljaju ondje gdje im nije mjesto, pokušavajući nam svoje stavove namentuti kao jedine relevantne. Hrvatska je po presudi Haškog tribunala agresor na Bosnu i Hercegovinu, a izvođači njenih hegemonističkih planova, i politički i vojni, presuđeni su za udruženi zločinački poduhvat (UZP), što je teret kojeg se Hrvatska ne može riješiti.

Na raznorazne načine predsjednik Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman ali i brojne druge javne ličnosti objašnjavaju nam kako da živimo, jer izgleda da mi to bez njih ne bismo ni znali. A voljom Plenkovića u hrvatsku politiku na najvišem nivou odnedavno je instaliran i župan Osječko-baranjske županije Ivan Anušić, koji je ustoličen za ministra odbrane. Tu funkciju preuzeo je od Marija Banožića koji je zbog svoje nesmotrenosti i nepažnje skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj je jedna osoba izgubila život.

Da je solidno pojačanje u Vladi Andreja Plenkovića, Anušić je pokazao jučer tokom susreta s ministrom odbrane Bosne i Hercegovine Zukanom Helezom. I to na neutralnom terenu - u Pragu, na sastanku ministara odbrane država članica Srednjoevropske odbrambene saradnje.

U razgovoru s bh. ministrom, o čijoj će smjeni biti raspravljano na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta BiH 21. decembra, Anušić je poručio da će Hrvatska nastaviti pomagati Bosni i Hercegovini u području odbrane i sigurnosti, a posebno po pitanju pristupanja euroatlantskim integracijama, te dodao da "kao garant Dejtonskog sporazuma Hrvatska snažno podržava cjelovitost Bosne i Hercegovine."

Svi dobro znamo koliko je Helez temperamentan, da se radi o čovjeku bez dlake na jeziku. Sjetit ćemo se onih njegovih (verbalnih) obračuna iz kafana sa crveno-bijelim stolnjacima. A sjetit ćemo se i da je jedini žutro odbrusio, pa čak bio spreman i fizički se obračunati sa secesionistom Miloradom Dodikom kada je ovaj opsovao genocid u Srebrenici. No, u prijestonici Češke Republike Helez je u najmanju ruku razočarao. Ili zbog neznanja ili... Ko će mu ga znati.

Nije jasno iz kojeg je razloga svom hrvatskom kolegi prešutio izgovorenu laž, jer Hrvatska nije garant Dejtonskog sporazuma, već samo njegova potpisnica - jer kako napisah u uvodu - učesnici u sukobu/agresiji su potpisnici mira, a ne garanti. Mogao je Helez, mada i dalje za to ima priliku - da javno i institucionalno odgovori hrvatskom kolegi, no za sada pobjedu odnosi novopečeni ministar iz Hrvatske.

Ovakva Anušićeva retorika može i mora prolaziti kod onih koje u Hrvatskoj iz Bosne i Hercegovine smatraju svojima, poput Borjane Krišto, Dragana Čovića, Bože Ljubića..., ali ne bi trebala i ne bi smjela kod B (bošnjačke) i pro-B (probosanske) političke komponente, koja bi morala uvijek oštro reagovati kada se suoči sa susjedskim nipodaštavanjem svega što ima B i H predznak. A da ne govorimo o potrebi unaprijed osmišljenih i planiranih akcija za odbranu od političke agresije.

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović nedavno je rekao da bez volje Hrvatske nema ni promjene Dejtona, te da bi to bio povod za rat. Da li nam ovakvim porukama najviši dužnosnici Hrvatske pokušavaju poručiti da upravo od njih ovisi mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini? Znači li to i da će Dejtona biti samo do onog trenutka kada zvanični Zagreb odluči drugačije? A istovremeno su, sigurni smo, u Hrvatskoj itekako svjesni da - bez Dejtona nema ni entiteta, ni kantona - ni onih pet (HNK, ZHK, SBK, Posavski, Kanton 10) pomoću kojih se Dragan Čović uspio zacementirati kao neizostavan partner u koalicijama na federalnom i državnom nivou.

Hrvatska u svojstvu potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma nije dobila nikakva posebna prava nad Bosnom i Hercegovinom. Jedino što jeste dobila su obaveze - poštivanje suverentiteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Kao i nemiješanje u njena unutrašnja pitanja. Međutim, sve svoje obaveze Hrvatska itekako krši.

No, očigledno je da naši susjedi itekako uviđaju da na vodećim pozicijama države Bosne i Hercegovine sjede mekušci, pa to u svakoj prilici vješto koriste. Prisjetimo se da se ni Helezov kolega iz Trojke, inače lider Naroda i pravde i šef bh. diplomatije Elmedin Konaković nije proslavio sredinom marta ove godine u duelu s hrvatskim novinarom Aleksandrom Stankovićem u emisiji "Nedjeljom u 2" na HRT-u. Tada Konaković usred Zagreba na pitanje je li Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu nije smio odgovoriti u skladu s presudama Međunarodnog suda.

I Konaković i Helez morali bi znati da se država ne brani samo na njenoj teritoriji, već u svakoj prilici, i u "gostima", i na "neutralnom terenu". To su, međutim, u spomenuta dva navrata bh. ministri propustili učiniti.

Za razliku od Ivana Anušića, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović otišao je i korak dalje, pa je jučer poručio i da nipošto ne treba dozvoliti da se u Bosni i Hercegovini donose odluke koje se tiču Hrvatske "kako je to pravno propisano kroz Dejtonski ugovor". Naravno, Milanovićeve mantre i izvrtanje činjenica ne mogu zavarati one dobro upućene šta u tom ugovoru piše, a definitivno se nigdje ne navodi da se Hrvatska ima pravo miješati u unutrašnja pitanja i donošenje odluka u Bosni i Hercegovini.

Već sam napisao da su Konaković i Helez u Zagrebu i Pragu autogolove postigli ne samo sebi, već i državi Bosni i Hercegovini, međutim posebno je zabrinjavajuće da još niko od bh. političara nije reagovao na istupe Anušića i Milanovića. A itekako se možemo podičiti kao zemlja s najvećim brojem političara po glavi stanovništva u cijelom svijetu! I sve to govori da pro-B politika vodi računa samo o ličnim i stranačkim interesima, dok opstanak države ovisi isključivo o snazi njenih neprijatelja. Jer, u konačnici, javnost godinama traži plan i akciju za konačno oslobađanje Bosne i Hercegovine, ali uzalud.