Nacionalna identifikacija i njene proturječnosti

Piše: dr.sci. Nermin Tursić

Usljed svih političkih kriza u Bosni i Hercegovini kojima je zaokupljena pažnja opće i akademske javnosti, ponovo se aktueliziraju teme koje se tiču razumijevanja pojmova identiteta i suvereniteta. Na prvu temu je utjecalo političko razmatranje popisa stanovništva, dok je druga vezana za namjeru ukidanja institucije visokog predstavnika.

Međutim, vrlo indikativno kao i kod većine drugih, tako su i one etnički i entitetski podijeljene. Rasprave o identitetu uglavnom se vode na akademskom nivou u entitetu FBiH, a tiču se etničke i nacionalne identifikacije. Slično ranijim procesima ponovo se javljaju skoro pa identični problemi. Umjesto da se postavlja jasna teorijska distinkcija pojmova, uglavom se diskusije svode na pitanje „konstituentnosti“ i supremativnosti između pojmova „Bošnjak“ i „Bosanac“.

Ovdje treba istaći da su rasprave opterećene političkim natruhlicama, pa ne iznenađuje činjenica što zagovornici jedne ili druge teorije sa velikom energičnosti istrajavaju u vlastitim stavovima.

Paralelno s tim, u manjem BH entitetu na političkom nivou se raspravlja o pojmu suvereniteta i određuju politički ciljevi koji su (kako je već rečeno) usmjereni ka ukidanju institucije visokog predstavnika i stranih sudija u ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. U javnosti se profilišu kao istinska namjera za „resuvenerizacijom“ države Bosne i Hercegovine i vraćanja suverenog „entitetskog kapaciteta“ koji je zagarantiran „izvornim“ Dejtonskim mirovnim sporazumom.

U namjeri postizanja općeg značaja predstavljaju se kao „nacionalni“ interesi i često se brane rečenicom, „da se suverenitet ne nalazi pod nogama Christiana Schmidtha nego u rukama naroda“. Naravno, srpskog naroda i „srpskog entiteta“ u Bosni i Hercegovini.

Paradoksalno što sa ovakvim zahtjevima za povrat punog državnog suvereniteta istovremeno najavljuje i kraj Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države.

Upravo u tom činu se otkriva i poveznica za pomenute teme i postavlja pitanje: šta je etnički, a šta je nacionalni identitet, šta je suverenitet, tko je njegov nosilac i kome isti pripada? Krenimo redom. U svojoj osnovi nacionalni identitet predstavlja najviši stadij društvenog identificiranja, pa je jasno da se od drugih oblika identiteta razlikuje po svome opsegu.

Međutim, i pored toga u domaćim raspravama se prepoznaju dva koncepta razumijevanja nacije kao društvenog fenomena. Prvi (internacionalno prihvatljiv), jeste koncept države nacije ili građanske nacije koja se vezuje za nacionalnu državu, pa se nerijetko jednostavno naziva i „država nacija“.

Nasuprot njemu, drugi s pravom se može nazvati „arhaični koncept“ koji egzistira u obliku “teorijskog recidiva“ i bazira se na principu definisanja nacije na osnovu etničke ili „krvnosrodničke (genetske) pripadnosti“.

Nerijetko se vezuje za vjersku, kulturnu, pa i lingvističku pripadnost. Zbog etničke rasprostranjenosti nerijetko nadilazi državne granice, pa zbog toga često biva predmetom političke manipulacije.

Kao takav na „našim“ prostorima služio je kao osnov za velikodržavne projekate koji su bili usmjereni ka stvaranju teritorija sa etničkom i političkom hegemonijom. Odnosno, koristio se kao „legitimni“ osnov u pokušaju stvaranja „čistih“ etno-teritorijalnih prostora, koji su na kraju rezultirali genocidom, etničkim čišćenjem i svim drugim ratnim zločinima.

Za razliku od „etničkih“, građanske ili državljanske nacije su otvorene i uključive kategorije. Svojom širinom nadilaze etničku, kulturnu i religijsku pripadnost, kao i pripadnost drugim identitetima (kao što su socijalna, ideološka, lokalna i druga pripadnost). Jednostavno ih apsorbiraju na osnovu zajedničkog prostora življenja (državnog teritorija), ekonomske povezanosti, demokratske strukture društva, zagarantiranih individualnih i manjinskih prava i sl. Supstrat državljanske nacije predstavlja kategorija „građanstva“ koja u svojoj jedinstvenosti ne isključuje individualni osjećaj etničke, vjerske ili kulturne pripadnosti, već naprotiv.

Svojom otvorenošću omogućuje komplementarnost identiteta, s tim, da državljanski identitet apsolutno pripada nacionalnom kolektivitetu kao zbiru svih drugih identiteta. Stoga se s pravom može zaključiti da po svojoj strukturi državljanska/građanska nacija počiva na apstraktnom građaninu kao nosiocu suvereniteta i subjektu prava, za razliku od razumijevanja pojma „etničke nacije“ koja nastoji da svoja prava crpi iz etnokolektiviteta.

S obzirom da se nacija permanentno vezuje za prostor življenja tj. državu, često se poistovjećuje i sa kategorijom državljanstva kao uspostavljenog javnopravnog odosa između pojedinca i države (mada savremeni oblici međunacionalnog udruživanja pokazuju da se može napraviti distinkcija u pogledu tog stava.

Primjera radi, Evropska unija posjeduje kategoriju državljanstva, iako nije država, niti posjeduje vlastitu „evropsku“naciju). Pored toga, za razliku od etničkih nacija u „državljanskim nacijama“ jezik je bitna, ali ne i presudna odrednica nacionalnog identificiranja, iz razloga, što država nacija u svom jedinstvu može da sublimira više etničkih ili jezičkih zajednica. Primjera radi, postoje države nacije koje nemaju vlastiti službeni jezik kakav je slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama, države koje imaju jedan nacionalni/službeni jezik (Njemačka), kao što postoje države sa dva, tri i više službenih
jezika (Belgija, Švicarska) itd.

U prilog ovome treba istaći činjenicu da danas unutar svjetske zajednice egzistira više od sedam hiljada etničkih i jezičnih skupina, dok je međunarodni poredak sastavljen od 193 suverene države nacije. Samim tim je jasno zašto nacionalna pripadnost u pravilu isključuje pripadnost članova drugoj naciji, dok istovremeno omogućuje ispoljavanje narodnog, vjerskog i bilo kog drugog „nižeg“ oblika identiteta (npr. regionalni, lokalni).

Pored toga, u bosanskohercegovačkom javnom i akademskog diskursu prevladava argumentacija koja počiva na strahu da bi se primjenom principa državljanske nacije izgubio status populacijske većine kod jednog naroda, a samim time i umanjila njegova politička snaga ili ustavom definisana „konstituentnost“.

Takvi stavovi nisu opravdani. Štoviše, oni su potpuno pogrešni. Naime, u trenutnom ustavno-pravnom poretku države Bosne i Hercegovine, „konstituentnost“ je ustavom zagarantirana kategorija bez obzira na bilo koju etno-demografsku nesrazmjernost, kao što je isključena i svaka vrsta političke ili pravne privilegije na osnovu etničke brojnosti. Uprkos tome postoje akademski i politički krugovi koji nastoje preferirati „etničko“ razumijevanje nacije.

Dok jednima „naivno“ služi u „borbi“ za očuvanje identiteta, drugi je odlično koriste u političke svrhe za razvoj secesionističkih politika. To im omogućuje činjenica što je pojam „narod“ izgubio svoju sociološku jasnoću i postao izvorom političkog pitanja tko ima pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje, a time i pravo na osnivanje vlastite države. Naime, dok je Ustav Bosne i Hercegovine definisao „narode“ u Bosni i Hercegovini u dnevnom političkom vokabularu se primjenjuje pojam „nacije“ (odnosno, stavlja se znak jednakosti između dvije sociološke kategorije).

Kada se takav narativ poveže sa pojmom suvereniteta dobiva se formula o „tri suverena naroda“ ili ekvivalentno o „tri suverene nacije“. Uspostavljena logika „suverenog naroda/nacije“ trebala bi da implicira i logiku „suverenog entiteta“. U tom slučaju se instalira antidržavna formula koja se temelji u sintaksi: postojanje „suverenih naroda“ i „suverenih entiteta“ eliminiše kategoriju postojanja suverene države i suverene države nacije. U lavirintu preklapajućih pojmova jasno se otkrivaju ozbiljne političke namjere, pa se postavlja pitanje šta je suverenitet, i da li se u ovakvim narativima gubi njegovo izvorno značenje?

Naime, treba istaći da suverenitet nije vlast kako se to može čuti od pojedinih predstavnika akademske zajednice ili predstavnika političkih i medijskim krugova, nego atribut vlasti koji određuje najvišu vlast u jednoj državi i njenu nazavisnost i ravnopravost naspram drugih država. Jednostavnije rečeno, suverenitet definiše pravo države da vlada nad svojim teritorijem i ravnopravno stupa u odnose sa drugim državama.

Da ne bi bilo zabune, za „naš“ BH slučaj treba razlikovati pojam suverenitet od pojma autonomije. Distinkcija pojmova se očituje u stvarnoj moći suverene države da dopusti nižim administrativnim jedinicama da artikulišu i ostvaruju političke ciljeve u skladu sa ustavno-pravnim poretkom.

U skladu s tim i entiteti u državi Bosni i Hercegovini su dobili visok stupanj autonomije. Iz toga jasno proizilazi da samo država Bosna i Hercegovina može biti suverena, dok njeni građani u svom totalitetu predstavljaju državljansku naciju i nosioca tog suvereniteta.

Samim time, ne mogu se entiteti definisati kao suverene jedinice, niti mogu posjedovati suverene kompentencije, kao što ne mogu pojedinačno narodi biti nosioci „tog suvereniteta“.

Potvrdu ovakvog razumijevanja pojma nacije i suvereniteta pronalazimo u odredbama „Badinterove komisije“ koja je utvrdila, da u procesu disolucije jugoslovenske federacije granice republika predstavljaju granice novonastalih država, a demokratsko značenje nacije kao jedinstvenog političkog naroda utjelovljuje se u državi.

Kao takva, država (konkretno Bosna i Hercegovina) u pravnom i demokratskom poretku ne može isključivo da pripada jednom narodu nego građanima ili državljanima bez obzira na njihovo etničko, vjersko i drugo porijeklo.

Ovakva formulacija je poslužila kao ključan detalj koji se suprostavio politikama koje su imale za cilj da se na osnovu „vlastitog shvatanja“ prava na samopredjeljenje „legitimno“ osnuju etničke države na principu etničke isključivosti i etničkog čišćenja.

Na kraju vidimo da razumijevanje pojmova države nacije i suvereniteta u Bosni i Hercegovini se odvija u dva kolosijeka. Jedan je vođen raznim povijesnim strahovima od negiranja i gubljenja identiteta, pa je stoga usmjeren ka očuvanju stečene „ustavne konstituentnosti“ i priznate „narodnosti“ kao „opće“ identitetske formule, dok se drugi skoro na identičnim principima usmjerava ka ostvarenju etnoteritorijalnih planova koji nisu realizirani tokom ratnih aktivnosti.

Međutim, kako analiza pokazuje u mirnodopskom periodu se itekako razvija kao opšte prihvatljiv narativ, ili bar nastoji da takav bude. Vrijeme će pokazati hoće li u potpunosti uspjeti u tome ili će kao nužnost opstanka države Bosne i Hercegovine potpomognut demokratskim standardima i zvaničnim sudskim presudama zaživjeti princip građanske/državljanske nacije.