Formiranje vlasti u Crnoj Gori: Umjesto proevropske, proruska i svetosavska Vlada!

Piše: Nevena Kovačević

Do isteka zakonskog roka od 90 dana u kome bi mandatar Milojko Spajić trebao predložiti sastav 44. crnogorske Vlade ostalo je svega dvadesetak dana.

Nakon ovosedmičnog naglog obrta i ponovnog otvaranja pregovora sa predstavnicima
nekadašnjeg Demokratskog fronta, odnosno koalicije Za budućnost Crne Gore, sve je izvjesnije da će Crna Gora, umjesto najavljivane proevropske i prozapadne Vlade, dobiti prorusku i prosrpsku izvršnu vlast.

Naime, nakon nekoliko održanih sastanaka, mandatar Spajić kazao je kako imaju većinu brojniju od očekivane, te da trenutno rade na narednim koracima, odnosno na kreiranju političkog sporazuma.

Prema saznanjima Pobjede, u pomenutom sporazumu navodi se da bi pokretu Evropa sad moglo pripasti deset resora, Demokratama Alekse Bečića četiri, uključujući bezbjednosni sektor, dok bi Socijalistička narodna partija zadržala resore poljoprivrede i sporta i mladih kojima trenutno rukovodi.

Iako u sporazumu piše da bi Albanski forum i Albanska alijansa trebali dobiti resore javne uprave i ljudskih i manjinskih prava, učešće predstavnika manjinskih partija u novoj izvršnoj vlasti i dalje je neizvjesno.

Iz Bošnjačke stranke decidno je saopšteno da oni neće participirati u Vladi koju manjinski podržava ZBCG a identičan je stav i lidera Hrvatske građanske inicijative Adrijana Vuksanovića, koji se nije odazvao Spajićevom pozivu.

Lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj, kazao je da će odluku o učešću u Vladi donijeti do
ponedjeljka, te da mogu biti samo dio one izvršne vlasti koja poštuje sankcije Eu prema Rusiji, podržava Ukrajinu, štiti prava manjina i poštuje suverenitet susjednih država.

Kako ništa od navedenog ne važi za ZBCG, sasvim je moguće očekivati da u Spajićevoj Vladi neće biti predstavnika manjinskih naroda. Jedini koji je među tridesetoavgustovskim oslobodiocima ostao bez toliko priželjkivanog dijela kolača je tehnički premijer Dritan Abazović, budući da su pregovori sa Građanskim pokretom URA najavljeni, pa otkazani dan kasnije.

Milatovićev pritisak, Spajićeve kalkulacije i Bečićeva žrtva

Iako je Spajić do prije nekoliko dana tvrdio kako neće ponovo pregovarati sa predstavnicima koalicije Za budućnost Crne Gore, od nekoliko nimalo jednostavnih opcija, izabrao je onu najgoru Crnu Goru - ustupci nekadašnjem Demokratskom frontu i prihvatanje većine njihovih zahtjeva.

Nakon što su Bečićeve Demokrate, čiji je lider trebao biti predložen za predsjednika parlamenta izrazile stav da neće podržati Vladu ako odlučujući glas bude dolazio od Mehmeta Zenke (DUA), jer je njegova stranka bila dio koalicije okupljene oko Demokratske partije socijalista, Spajić je umjesto manjinske podrške Demokratske partije socijalista, odlučio da takvu vrstu podrške ipak zatraži od ZBCG i sa njima pokuša obnoviti pregovore, smatrajući, vjerovatno, da će takvim konceptom moći da računa na makar minimalno smirivanje tenzija unutar pokreta Evropa sad koji je pred raskolom.

Tako je mandatar demantovao svoje ranije tvrdnje da su pregovori sa nekadašnjim frontom okončani, te da taj savez neće biti dio Vlade.

U zamjenu za manjinsku podršku, Spajić je konstituentima ZBCG ponudio mjesto predsjednika parlamenta, što su oni, objeručke i prihvatili.

Tako će, najvjerovatnije, umjesto Aleksi Bečiću koji se, rečeno patetičnim žargonom
tridesetoavgustovskih oslobodilaca žrtvovao zarad postizanja dogovora, mjesto predsjednika crnogorske Skupštine pripasti četničkom vojvodi Andriji Mandiću, lideru Nove srpske demokratije.

Međutim, kako pišu mediji, nekadašnji DF postavio je Spajiću niz ultimativnih zahtjeva, koje će on morati da ispuni, jer bi oni, ukoliko se to ne desi mogli oboriti njegovu Vladu, kakav je bio slučaj sa manjinskom Vladom Dritana Abazovića, koja je formirana uz manjinsku podršku Demokratske partije socijalista.

Sudeći prema zahtjevima koji su se mogli čuti prethodnih dana, Spajićeve kalkulacije, mogle bi ga skupo koštati, budući da ZBCG navodno traži onemogućavanje povećanja plata i penzija, kako finalne zasluge za poboljšanje životnog standarda ne bi pripale PES-u.

To bi značilo da Spajić ne bi bio u mogućnosti da u narednih godinu dana sprovede kontroverzni program Evropa sad dva, na kome je bila bazirana cjelokupna izborna kampanja pokreta. Dodatno, jedan od ključnih zahtjeva je i rekonstrukcija vlade nakon godinu od njenog formiranja, kojom bi, i formalno, koalicija Za budućnost Crne Gore postala dio izvršne vlasti i nakon najvažnije zakonodavne funkcije preuzela i neke od značajnih Vladinih resora i to, kako piše u sporazumu, resore saobraćaja, prosvjete, turizma, prostornog planiranja i urbanizma.

Ovaj koncept, najsličniji je onome koji je mjesecima unazad zagovarao predsjednik države Jakov Milatović, koji je od početka pregovora putem izjava u medijima, uticaja na dio poslanika i poslanica pokreta, te sastancima održanim sa Spajićem na njega vršio konstantan pritisak, zahtijevajući da koalicija Za budućnost Crne Gore bude jedan od konstituenata nove vlasti.

Prst u oko zapadu i Evropskoj Uniji

Delegacija Evropske Unije u Crnoj Gori oglasila se sinoć, ponovivši više puta iznijet stav - da očekuju formiranje proevropske Vlade, čija će politika biti potpuno usklađena sa vanjskom i bezbjednosnom politikom EU.

Američka ambasadorka Džudi Rajzing Rajnke, izrazila je zabrinutost zbog mogućnosti ulaska u Vladu nekadašnjeg Demokratskog fronta, saveza za koji su SAD tvrdile da im nije partner još od formiranja apostolske Vlade na čelu sa Zdravkom Krivokapićem.

Ipak, sve ukazuje da poruke evropskih i zapadnih partnera ne interesuju niti mandatara, niti ostatak crnogorskih srednjičara. Svi sastanci, poruke, obećanja, bili su izgleda samo manevar, mazanje očiju međunarodnoj zajednici, kako bi se dobilo na vremenu i ostvario konačni cilj - formirativećinu sastavljenu od subjekata identične ideološke orijentacije.

Potez Spajića, suštinski je ogolio pravu prirodu pokreta i razobličio nedovoljno jasnu ideološku strukturu njihovih članova.

Od Evrope je, dakle, ostala samo prva riječ u nazivu PES-a, dok saradnja sa onima koji su palili NATO zastave predstavlja direktan šamar alijansi u kojoj je Crna Gora, do 2020. godine bila prepoznata kao pouzdana i kredibilna članica.

Četnici kao dio vlasti i razgradnja Crne Gore

Izglasavanjem Andrije Mandića za predsjednika crnogorskog parlamenta, bio bi napravljen opasan presedan. U državi koja je NATO članica i čiji ogroman procenat stanovništva podržava članstvo u Evropskoj Uniji, na čelu najvišeg zakonodavnog doma nalazio bi se obožavalac Vladimira Putina, podržavalac agresije Na Ukrajinu, anti NATO orijentisani sluga politike radikalnog nacionalizma koju sprovodi Aleksandar Vučić, te borac protiv nezavisnosti Crne Gore.

Osim svega navedenog, Andrija Mandić je pravosnažno osuđen zbog pokušaja terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine, a ponovljeni postupak u ovom predmetu i dalje je u toku.

Možda i najopasnije - predsjednik Skupštine je, shodno ustavnim ovlašćenjima, član Savjeta za bezbjednost i odbranu. Dakle - osim što bi Mandićevo predsjedavanje otvorilo prostor novim neustavnim potezima aktera na vlasti, igrama bez smisla i granica, blokadi već zaustavljenih reformskih procesa, njemu bi, kao članu Savjeta za bezbjednost i odbranu bio omogućen pristup tajnim podacima, uključujući i one koji dolaze od NATO alijanse.

Prevedeno u praksi, ruskoj špijunskoj mreži predaju se u ruke osjetljivi podaci koji pripadaju bezbjednosnom sektoru. Konsekvence Mandićevog predsjedavanja parlamentom mogu biti katastrofalne. Podsjetimo, ovo nije prvi put da funkcioner Demokratskog fronta predsjedava Skupštinom.

Nakon smjene Alekse Bečića sa mjesta šefa parlamenta, u martu 2022. godine, tu funkciju kratko je obavljao nekadašnji funkcioner DF-a strahinja Bulajić.

Njegovo kratko predsjedavanje parlamentom obilježila su brojna kršenja poslovnika, blokiranje rada Savjeta za bezbjednost i odbranu, sprječavanje izglasavanja rezolucije kojom se osuđuje agresija na Ukrajinu, donošenja zakona, te formiranja manjinske Vlade.

I bez Demokratskog fronta u prvoj verziji Vlade, situacija je jasna i mozaik je lako sklopiti - Crna Gora dobija prosrpsku, prorusku i antizapadnu Vladu.

Jer da PES i Demokrate u sebi imaju makar zeru nečeg evropskog i zapadnog, aranžmani i ustupci na račun rušitelja države Crne Gore i mrzitelja svega crnogorskog, ljubitelja ratnih zločinaca i negatora genocida, ne bi im bili ni na kraj pameti.

No, pogubni kompromisi su, očito, važniji od toliko puta spomenute, a nikad iskazane
principijelnosti. Ulaskom ZBCG u rekonstruisanu Vladu, stvorili bi se svi uslovi da se okonča proces koji je započeo Abazović, nastavljaju Milatović i Spajić, a završni udarac bio bi u rukama Andrije Mandića, Milana Kneževića i ostatka Putinovsko Vučićevske ekipe.

Znaju sve ovo lideri Evrope sad, koji nas po ko zna koji put pokušavaju ubijediti da povjerujemo u promjenu nikad skrivanih jednonacionalnih svjetonazora i naglo probuđenu evropsku orijentaciju frontovaca, ali njih, koji su se kleli u evropske i zapadne vrijednosti nije briga za zemljinu, već isključivo sopstvenu budućnost.

Manjka im elokventnosti, znanja i iskustva, ali viška neostvarenih ambicija i gladi za foteljama imaju i previše. Pristaju srednjičari na završetak procesa razgradnje crnogorske države i njenog građanskog bića, na rušenje multietničkog sklada, jednoumlje, nacionalnu i vjersku jednobraznost.

Pristaju na lokalnom, pa zašto ne bi i na državnom nivou. Pristaće i na finalno obesmišljavanje već odavno obesmišljenih institucija i neće ni prstom mrdnuti da ga zaustave.

Pristali bi i da Crna Gora, tako nefunkcionalna, postane treća srpska država na Balkanu, mala kolonija pod upravom zvaničnog Beograda. Dali bi odriješene ruke frontu da uz podršku Vučića i Srpske pravoslavne crkve etničkim inženjeringom stvori državu naroda, na papiru suverenu, a formalno porobljenu. A onda - od Crne Gore ne ostade ništa.

Bez snage da se, građanskom sviješću borimo protiv agresivnog nacionalizma, bez jake opozicije, istinski posvećene očuvanju nacionalnog interesa, umjesto sopstvenog povratka na vlast, scenario identitetskog istrjebljenja crnogorskog bića gotovo da se ne može izbjeći.

Tada, izgubljeni u lavirintu totalnog besmisla, moći ćemo da kažemo samo jedno – zbogom, Evropo.