Članak

IZBORI ILI IDEOLOGIJA

Najavljuje li Zapad kraj otvorenih vrata za migrante?

Posljednjih sedmica u više država Zapada došlo je do značajnih promjena u tretiranju migracija, odnosno pristupu „otvorenih vrata“ gdje granice gotovo ne postoje. Čak i najveći zagovornici „granica bez granica“ posustaju i traže nova rješenja.

Piše: Armin Sijamić

Posljednjih sedmica u više država Zapada došlo je do značajnih promjena u tretiranju migracija, odnosno pristupu „otvorenih vrata“ gdje granice gotovo ne postoje. Čak i najveći zagovornici „granica bez granica“ posustaju i traže nova rješenja.

Migracije su sastavni dio evropskog razvoja i decenijama ih je Evropska unija smatrala kao rješenje za demografske probleme i potrebe za (jeftinom) radnom snagom. Ipak, 2015. godine desio se raskol među članicama, a koji traje do danas. Tada je preko miliona ljudi došlo u EU.

Pitanje ko i kako može doći u EU i danas je na stolu, a neke države su napravile pun krug – od prihvatanja do protivljenja, odnosno od protivljenja do prihvatanja. Na primjer, promjenom vlasti u Švedskoj desničarska vlada želi promjene i ograničavanje useljavanja, dok su Mađarska i Poljska, koje su bile protiv dolaska migranata od 2015. godine, otvorile vrata za Ukrajince.

Promjene stava nam govore da se ne radi samo o smjeni stranaka na vlasti, već da je pitanje migracija važno sigurnosno, ideološko, ekonomsko i sve manje humanitarno pitanje. Pojava „migrantskih talasa“, odnosno pauza između velikih priliva migranata govori da se radi o procesu kojim se upravlja često daleko od očiju javnosti.

Od Sjedinjenih Država do Švedske

Ogroman priliv migranata neke države sve teže podnose. Godinama su, na primjer, Turska i Liban, tražili pomoć od Zapada, jer su milioni migranata i izbjeglica te države trajno promjenile. To se odrazila i na političke prilike, pa je gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, na Zapadu često percipiran kao poželjna opozicija Recepu Tayyipu Erdoganu, dio svog političkog programa gradio na protjerivanju sirijskih migranata iz najvećeg turskog grada. „Oni ne mogu mijenjati boju Istanbula“, rekao je Imamoglu, dodajući da donose traume lokalnom stanovništvu.

Ovakve izjave na Zapadu nisu moguće, odnosno rezervisane su za stranke koje ostatak političke scene i mediji drže na margini. Međutim, moguće su drugačije poruke koje upućuju da je i najliberalnijim političkim snagama nekontrolisan priliv migranata postao veliki problem.

Gradonačelnik New Yorka Eric Adams, afroamerikanac i demokrata, saopštio je da taj veliki i bogati grad neće moći izdržati priliv migranata, odnosno da nema novca za njihov smještaj. Adams je bio zagovornik prihvata migranata i plaćanja smještaja za njih, a u skladu sa tradicijom da taj grad kojeg su izgradili doseljenici pruži gostoprimstvo ljudima koji dolaze.

Adams kaže da će do 2025. godine New York morati izdvojiti 12 milijardi dolara za migrante, a samo od prošle godine došlo ih je više od sto hiljada. Početkom sedmice je rekao da su kapaciteti „popunjeni“ i najavio odlazak u Meksiko, Kolumbiju i Ekvador da obeshrabri nove dolaske.

Da situacija postaje sve teža pokazuje i jučerašnja odluka američkog predsjednika da na granici sa Meksikom podigne zid dug 32 kilometra i da tako pokuša spriječiti nekontrolisan priliv migranata. U predizbornoj godini to je poraz politike aktuelnog predsjednika, koji je rušio zidove i propise svog prethodnika Donalda Trumpa, poručujući svojim glasačima da on vodi drugačiju politiku od najpopularnijeg republikanskog političara i da su migranti dobrodošli.

Dijelovi Evrope također mijenjaju politiku. Desničarska vlada Girogije Meloni u Italijni ne zna šta da radi sa migrantima koji u zemlju dolaze preko Mediterana u rekordnim brojevima, a ove sedmice je predsjednik Tunisa Kais Saied odbio da primi novac za borbu protiv ilegalnih migracija koji u sklopu dogovora treba isplatiti Brisel, poručujući da njegova država neće biti pretvorena u graničnu stražu EU.

Još nevjerovatnije vijesti dolaze iz Švedske. Premijer Ulf Kristersson je poslao vojsku u pomoć policiji koja ne može da suzbije ratove bandi. U septembru je ubijeno dvanaest ljudi u Švedskoj. Rat na ulicama švedski mediji pripisuju sukobu unutar bande poznate kao Foxtrot mreža koja se podjelila na dvije rivalske frakcije. Kristersson je prošlog četvrtka rekao da Švedska nije vidjela ništa slično i da „nijedna druga zemlja u Evropi“ ne doživljava takvu situaciju.

Prošle godine je više od šezdeset ljudi poginulo u pucnjavama u Švedskoj, što je najveći broj ikad zabilježen. Ova godina bi trebala biti ista ili gora. U zvaničnom vladinom izvještaju objavljenom 2021. godine navodi se da četiri od milion stanovnika umire u pucnjavi svake godine u Švedskoj u poređenju sa 1,6 ljudi u ostatku Evrope, izvjestio je BBC.

Policija povezuje nasilje sa slabom integracijom migranata, povećanjem jaza između bogatih i siromašnih te upotrebom droga. Kristersson, koji je formirao vladu sa antiimigracionim Švedskim demokratama, poručio je da su sve opcije na stolu i najavio strožnije kazne za držanje oružja, olakšanu deportaciju, pojačan policijski rad i rekao da se sadašnje zakonodavstvo zemlje mora promijeniti kako bi se pozabavilo sa prijetnjama s kojima se Švedska suočila.

Promjena politike

U srijedu je i Brisel krenuo u promjenu zakonske regulative za migrante, dajući sebi rok do kraja godine, odnosno prije izbora za parlament EU. Odluka dolazi kasno zbog neslaganja Njemačke koja je bila protiv prijedloga Rima da se ukine finansiranje nevladinih organizacija koje na Mediteranskom moru spašavaju migrante. Ali, jačanje desničarskih stranaka širom EU, odnosno povećanje broja onih koji traže restrikcije u dolasku migranata natjerala je i najveće zagovornike „otvorenih granica“ da mijenjaju politiku.

Švedska ministrica za migracije Maria Malmer je poručila da se dogovorom u srijedu želi ojačati vanjske granice EU i tako usporiti priliv migranata. Zbog migranata više država unutar unije krši šengenska pravila postavljajući granične kontrole između država potpisnica sporazuma.

Upravo pitanje vanjske granice je jedno od glavnih pitanja u migrantskoj krizi. U EU migranti sada ulaze gotovo sa svih strana. Grčka podiže zid prema Turskoj, ali migranti dolaze na grčke otoke. Italija se suočava sa rekordnim prilivom afričkih migranata koji dolaze sa obala Tunisa. Španija se bori u Melilli, Ceuti i na Kanarskim otocima, a Poljska, Litvanija i Latvija su kapija za migrante koji dolaze preko Bjelorusije. Povrh toga, ruska agresija je raselila milione Ukrajinaca.

Ako se sada vratimo na početak teksta i na „migrantske talase“ koji se periodično pojavljuju, ponašanje Bjelorusije će nam to dodatno potvrditi. Naime, nakon sankcija EU prema Bjelorusiji, Aleksandar Lukašenko je uveo brojne avionske linije prema Bliskom istoku, pa su migranti došli na vrata centralne Evrope. Ironično je Briselu poručio da trebaju pustiti „jadne migrante“ u EU, nakon što je Poljska na granice izvela vojsku, prethodno se ograđujući žicom kao i Litvanija.

Lukašenkovo ponašanje pokazuje da je problem migracija postalo prvorazredno političko pitanje koje gubi status humanitarnog pitanja na kome insistiraju zagovornici masovnih migracija u EU.

Zato Zapadu trebaju političke odluke da poprave nastalu štetu sa početka stoljeća u Aziji i Africi kada su rušili režime koji su održavali stabilnost do određene mjere. Demokratija u te države, uglavnom, nije došla, a nestabilnost je konstantna. Sada je potrebno popraviti stanje u zemljama iz kojih migranti dolaze, ili će se EU ograditi žicama i vojskom. U protivnom, masovni priliv migranata mogao bi promjeniti politički pejzaž u mnogim evropskim državama.

#Afrika #AleksandarLukašenko #ArminSijamić #Azija #izdvojeno #svijet