POLITIČKI HENDIKEP NAMETNUTOG NERMINA Kad bi Nikšić mogao razumjeti političke tokove, možda bi i znao šta je ‘srpski svet’! 

Piše: Rasim Belko

Malo je toga jasno Nerminu Nikšiću, predsjedniku SDP-a i nametnutom premijeru FBiH. Jer, Nikšić je politički nezreo, a opet i zaglavljen u procjepu između 80-ih godina prošlog stoljeća i momentuma u kojem ljudi istražuju život na Marsu i razvijaju robote kao sluge čovječanstvu. Takav Nikšić nije u mogućnosti razumjeti procese.

A onaj ko ne razumije procese, osim što je potkapacitiran da njima upravlja, on apsolutno ne može razmjeti kuda oni vode. Nikšić je još u intelektualnoj magli bratstva i jedinstva, pa geopolitički tokovi novog doba njega ne dotiču na način kako ih vide misleći ljudi. 

Zato Nikšića ne treba kriviti što podržava “Otvoreni Balkan”, jer on to nije sposoban artikulisati, pa samim tim ni shvatiti da je riječ o projektu iza kojeg je maskirana opasnost velike Srbije ili srpskog sveta. Čovjeku s političkim hendikepom i iracionalnim poimanjem svijeta ne treba predbacivati njegovo stanje, već ga se mora iskontrolisati da se šteta njegovog djelovanja umanji u maksimalnoj mogućoj mjeri. Pa nije Nikšić kriv što su ga nametnuli kao premijera da odigra pijunsku ulogu u realizaciji i “Otvorenog Balkana” između ostalog. 

Ne bi bilo uredu nametnuti potkapacitirani kadar više optuživati ni za izdaju. Jer, čovjek koji živi socijalističko jugoslovensko jedinstvo u vremenu tektonskih geopolitičkih promjena, kapitalizma i postjugoslovenske krize, teško je pojmiti da je “Otvoreni Balkan” isto ono što je Slobodan Milošević kreirao kada je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu, za koju Nikšić tvrdi da se borio. Kada bi nametnuti premijer bio u stanju shvatiti te činjenice i racionalno ih posmatrati, zasigurno se ne bi tako ponašao. 

S druge strane, takav Nikšić je okružen sponzorima srpskog sveta (Ambasada SAD), pristalicama tog projekta (Elmedin Konaković, Edin Forto, Milorad Dodik), pa se zbog toga i našao u čudu zbog kojeg misli da se neko protivi “Otvorenom Balkanu”. U njegovoj blizini svi su za, a on daleko nije u mogućnosti vidjeti. 

Još kada ga dočekaju banjalučka braća i uz čašicu razgovora serviraju mu jedinstvo, Nikšić se zapravo budi u balonu sopstvenog bunila. Nije nemoguće i da vjeruje da je Joža živ i da će sve jednog dana biti kao kada je nosio kapicu i polagao zakletvu. 

I nije Nikšić opasnost za državu. Opasnost su oni oko njega, jer oni znaju da je “Otvoreni Balkan” zapravo velika Srbija i svejedno nastavljaju raditi na tome pod parolom ekonomskog uvezivanja. No, oni će i dalje nastaviti da nam nude priču kako je taj OB prilika za razvoj naše ekonomije. Ekonomisti se međutim ne slažu s tim, berem oni ekonomisti koji nisu na platnom spisku sponzora OB. 

Jer, Berlinski proces za razliku od OB nudi pristup evropskim fondovima, a oni mnogo više mogu pridonijeti razvoju bh. ekonomije od uvezivanja s nestabilnim ekonomijama Srbije i drugih držva. S druge strane, standard u Srbiji i Bosni i Hercegovini možda najbolje govori ko bi tu profitirao. A profitirala bi Srbija, kroz nju Rusija, a vrlo moguće i Kina. 

No, washingtonsku administraciju očito to mnogo i ne zanima, njima je cilj homogenizirati Zapadni Balkan i kreirati tri velike države, koje je lakše kontrolisati. 

Vratimo se Nikšiću i njegovoj banjalučkoj besjedi u kojoj kaže da “niko nije ponudio ozbiljne argumente, već samo političke”. Pa dobro, to što on sve što se izrekne gleda kao politiku, komunistički, je njegov problem. Ali, prvi i najveći argument, argument svih argumenata, je da Bosna i Hercegovina mora ostati izvan “Otvorenog Balkana”, kako ne bi nestala. To, Nikšiću, nije politički argument.

To je pitanje opstanka. Jer, u vrijeme kada su tvoji partijski drugovi vladali, a centar države bio u Beogradu, Bosanci, Hercegovci, odnosno Bošnjaci su kopali u rudnicima, visili na banderama i mostovima, a beogradska raja naređivala. 

To što si ti upao u svojevrsnu vremensku mašinu i zbog svoje potkapacitiranosti iz nje nikako da izađeš je tvoj problem, građani ove zemlje znaju kako su izašli iz “zajedničke države” i koju su cijenu platili za to. I ne žele da ponavljaju greške Nikšićevih partijskih kolega. 

Nermina Nikšića stoga treba posmatrati više kao prijetnju po socijaldemokratiju u Bosni i Hercegovini, nego li kao prijetnju Bosni i Hercegovini. Što Neka duže opstane na čelu SDP-a BiH to je prijetnja nestanka te stranke mnogostruko veća. Kadrovski se ta stranka predugo osipa, a glavnu riječ u njenom vođenju preuzimaju sumnjivi likovi s još sumnjivijim diplomama. 

Trend pada podrške birača SDP-u je u ozbiljnoj silaznoj putanji, odbori izlaze jedan za drugim, tako da je do lokalnih izbora 2024. godine izvjesna politička destabilizacija najveće ljevičarske stranke u državi. 

Nastavi li Nikšić ašikovati s Dodikom, zagovarati “srpski svet”, priču o državnom nivou svoditi na “neke tamo njive” i korupcionaške crnolistaše uvoditi u političko - ekonomske tokove, jasno je gdje će se završiti SDP.

Nikšić je svakako na zalasku neuspješne karijere, u kojoj je igrao manje više sporedne uloge i bio batler opasnim političkim idejama. Njegovi drugovi unutar stranke moraju shvatiti da je zapeo u procjepu šićarsko - interesnog lobija i davno prošlog vremena. 

Svaki dan takvog kadra na čelu SDP-a je novi korak ka ambisu. Ambisu iz kojeg povratak nije moguć! SFSN!