ESCOBAROV DIPLOMATSKI KARTEL Na balkanskoj vjetrometini za BiH, Kosovo i Crnu Goru nije bilo veće prijetnje od američke oluje 'Gabriel'

Piše: Rasim Belko

Narod bira, Escobar odlučuje, poručio je jučer u kolumni Andrej Nikolaidis, komentarišući mogućnosti koaliranja i uspostave vlasti u Crnoj Gori. No, poruka o Escobaru zapravo vrijedi za cijeli Balkan.

Prije Crne Gore i u Bosni i Hercegovini je narod birao. I značajnom podrškom određenim političkim subjektima poslao poruku ko su oni koje žele kao svoje predstavnike. A onda je diplomatski kartel Gabriela Escobara, kojeg ne slučajno često potpišu i kao Pabla, odlučio da izborna volja naroda nije bitna.

Kreiran je politički pamflet o nepoželjnosti onih koje je narod većinski izabrao i nezaobilaznosti onih koje američki tutor balkanskim prilikama vidi kao dio mehanizma za ostvarivanje konačnog plana.

I ni to nije bilo dovoljno. Protiv demokratije i države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao jednog od tri konstitutivna naroda iskorišteno je bonsko pravo, kreirano da brani i državu i demokratiju i njene narode. Glas Bošnjaka je poništen, a kreirana je vlast koja odgovara Escobarovom knezu u Sarajevu i planovima stvaranja moćnih hegemonija podjelom bh. teritorije. Time je okončan period i prividne nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine, a uspostavljen američki protektorat na daljinsko upravljanje.

Na Kosovu je malo drugačija slika. Tamo je Albin Kurti uspio doći na vlast, a Escobarova mašinerija sada svim silama nastoji ga disciplinovati kako bi ispunio još jednu važnu tačku plana o hegemonizaciji Balkana. Kurtiju je naređeno da potpiše svojevrsnu “Republiku srpsku” na Kosovu formalnog naziva Zajednica srpskih opština. Svjestan da je to otimanje dijela Kosova i pripajanje Srbiji, Kurti se usprotivio kompletnom Zapadu, a oni mu zauzvrat napravili rusvaj u avliji na sjeveru države. I nema sumnje da će nastaviti da ruše Kurtija, jer nema realizacije plana o srpskom svetu bez dijela Kosova na koji mitomanija srpske politike polaže navodno historijsko pravo.

I dolazimo do Crne Gore. Tamo Zapad i Aleksandar Vučić također igraju zajedno. Prvo su po scenariju kasnije primijenjenom i u Bosni ujedinili “nezaobilazne” i makli Đukanovićev DPS kao “nepoželjne”. Dvije godine poslije, makli su i Đukanovića, uveli Milatovića kao srpsko-američkog kneza u predsjedničku palatu Crne Gore. Netom poslije, desili su se i parlamentarni izbori. Skoro i da nema sumnje da će Escobarov diplomatski kartel, Vučić i prosrpska politička vojska u Crnoj Gori iznaći načina da se ujedine u novu crnogorsku vlast. Samo da nije Milov DPS.

A kada kompletiraju Crnu Goru i Kosovo, uz završen proces u Bosni i Hercegovinu imat će širom otvoren prostor za konačno realiziranje plana “Otvorenog Balkana”. To što oni nazivaju “Otvorenim Balkanom” zapravo je zatvoreni prostor srpske države tamo gdje živi srpski živalj. Jedan dio prostora (Bosne i Hercegovine) pripast će Hrvatskoj, a Kosovo (osim sjevera) velikoj Albaniji.

Ma koliko se bh. javnost trudila vjerovati da to nije moguće i da “neće svijet dozvoliti”, tokovi dešavanja od početka devedesetih do danas, zapravo su najbolji pokazatelj da sve ide u smjeru hegemonizacije Balkana kroz tri velike i jednonacionalne države.

Iz tog razloga se u Bosni nikada nije ni pomislilo promijeniti Dejton nastao kao mirovni sporazum nakon agresije. Iz tog razloga se u Bosni i Hercegovini nikada nisu gradile funkcionalne institucije, već svojevrsna projekcija koja liči na institucije. Iz istog razloga ni kosovsko pitanje nije riješeno. Crna Gora je iz tih razloga od moderne države, članice NATO-a u najbližoj čekaonici EU, napravila država slučaj, opterećena unutrašnjom destabilizacijom i srpskom političkom okupacijom.

Potpis bosa Escobara se jasno može vidjeti na kartografiji srpskog sveta i ko god iole dublje analizira američku diplomatiju jasno mu je gdje je zamišljena ciljna linija. I zaista, dijagnozu nije teško uspostaviti. No, da bi se dala terapija primarno je potrebno da potlačeni i oni nad kojima se nadvila prijetnja nestanka shvate u kakvoj su situaciji.

Na stranicama Patrije često smo pisali o potrebama svebosanskog sabora, pisali smo i o potrebi regionalnog udruživanja zarad odbrane država kojima je namijenjen nestanak.

Balkanska vjetrometina oduvijek je izložena opasnostima usljed preplitanja različitih globalnih interesa. Escobarov plan, pak, je možda i najveća prijetnja od nestanka carstava koja su uništavala balkanske države. A neprepoznatljivost te opasnosti je zapravo najveća opasnost.